piše: Edin Smailović
Priča prva: moj prijatelj A. vratio se u Bijelo Polje nakon tri mjeseca provedena na radu u Njemačkoj. Priča mi interesantnu stvar o gradiću u kojem je radio. Kaže, u tom gradu je pred Drugi svjetski rat bilo puno Jevreja. Nažalost većina je živote izgubila po nekom od brojnih konc-logora Trećeg Rajha. Ali, grad danas bar njeguje kulturu sjećanja na ubijene sugrađane. Ispred svake kuće u kojoj je živio neko od Jevreja stoji pločica na kojoj piše ime i prezime osobe koja je tu živjela, datum rođenja i datum kada je odvedena iz svog doma.
Nikome naravno ne pada na pamet da skrnavi nijednu od tih uspomena. Njemci se gnušaju tih događaja, a rijetki pojedinci koji se usude da javno veličaju nacizam dobiju zakonom predviđene kazne.
Priča druga: moja prijateljica T. , nekada stanovnica Herceg Novog priča mi da je dobro upamtila deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz toga grada maja 92’. Policajci jure mladića po plaži. Naravno hvataju ga i vuku do auta uzgred ga besomučno udarajući palicama, rukama, nogama i čim stignu. Bile su to nažalost sasvim uobičajene scene tog maja 92’ u Herceg Novom.
Zločin deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore je najstrašnija epizoda crnogorske istorije u posljednjih nekoliko decenija. Većina deportovanih nikada nije izašla živa iz logora u koje su zatvoreni po deportaciji iz Crne Gore. Crna Gora je, istini za volju, isplatila materijalnu odštetu porodicama žrtava.
I tu je nažalost bio kraj. Suđenje za ovaj ratni zločin se završilo kao i u većini drugih slučajeva potpunim fijaskom pravde.
O ovom zločinu se govori samo na godišnjicu deportacije. Oglase se potomci žrtava, rijetki predstavnici nevladinih organizacija i pojedinci.Političke stranke i njihova saopštenja komentarisati u ovom tekstu bi bilo čisto gubljenje vremena.
Ali, ono što posebno boli, a što je najvažnije kada je poštovanje žrtve u pitanju jeste da i danas ne postoji nikakvo spomen-obilježje koje bi podsjećalo na počinjeno zlo i bilo izraz poštovanja prema stradalima.
I pored brojnih poziva da se to konačno uradi, od toga za sada nema ništa.
A spomen obilježju je svakako mjesto u Herceg -Novom, tom pitomom i lijepom gradiću na Jadranu gdje je uhapšena većina deportovanih.
Mit o čojstvu i junaštvu
Ali prije toga, moramo shvatiti šta je ovaj zločin, pored evidentno uništenih života učinio Crnoj Gori. I nezavisna Crna Gora kojom su vladali Petrovići, ali i obnovljena socijalistička Crna Gora u okviru Jugoslavije, zasnovane su , između ostalog i na mitu o čojstvu i junaštvu. Ono što je objedinjavalo i čin čojstva i junaštva bilo je, da pod svojim krovom pružite nekome zaštitu. Taj, koji bi u kuću crnogorskog domaćina, sela ili plemena našao zaštitu bio bi maksimalno siguran. Kod ljudi sve tri vjere se znao moralni kod. Čast je bilo izgubiti život braneći onog kome ste pružili utočište.
Istina, Crna Gora je mit o čojstvu i junaštvu srušila napadom na Dubrovnik 1991. godine, ali je zločin deportacije bilo konačno probijanje moralnog dna na kojem se našla tadašnja Crna Gora.
A kada se moralno dno jednom probije onda sve ide lako. Iz ratnog zločina se rodilo ratno profiterstvo, iz ratnog profiterstva se rodio organizovani kriminal, organizovani kriminal je napravio zarobljenu državu, a zarobljena država zajednicu nesrećnih i prestrašenih ljudi.
S obzirom da je ovo sve došlo sa dna na kojem smo se našli, to znači da terapija ozdravljenja mora ići istim putem. Lijepo je što je Crna Gora ovih dana krenula u borbu protiv organizovanog kriminala, ali ako želimo pravedno i časno društvo onda se moramo vratiti na izvor ovog zla u kojem živimo.
Danas se navršava 30 godina od zločina deportacije. Najmanje što bi trebala da uradi vlada Crne Gore jeste da donese odluku o lokaciji i izgradnji spomen-obilježja žrtvama. To se treba uraditi bez odlaganja, kako bi se izbjegle razne zavrzlame i smicalice u zoni onoga što se zove “administrativne porcedure”, a koje služe kao izgovor da se godinama odlaže nešto što se ne želi uraditi.
Na ovaj način, pored toga što bismo na dostojanstven i civilizovan način memorijalizirali sjećanje na žrtve, prije svega pokazali da smo čvrsto riješeni da prekinemo sa političkim kalkulacijama kada je ratna prošlost u pitanju. U Crnoj Gori se do sada debelo vodilo računa da se ne uvrijede zločinci ili pristalice zločinaca. Red je da obrnemo stvari, da prvenstveno vodimo računa o osjećanjima žrtava.
A ako neko ima nešto protiv toga ili potrebu da veliča ratne zločine i njihova djela, postupiti kao i u svim normalnim zemljama. Poslati ih u institucije zatvorenog tipa, gdje će imati vremena napretek da razmisle o svojim stavovima.
Ovoj zemlji treba spomen obilježje
I na kraju, ono što je posebno važno, broj žrtava deportacije bi bio puno veći da nije bilo hrabrih Crnogoraca i Crnogorki, koji su tih ključnih majskih dana, i pored prijetnji vlastitoj sigurnosti, spasili od sigurne smrti stotine ljudi. Većina ovih ljudi je do danas odlučila da ostane anonimna.
Upravo bi izlazak na svjetlo dana ovih primjera čojstva i junaštva, uz izgradnju spomen-obilježja u Herceg-Novom, bio znak da smo osigurali put izlaska iz mraka u kojem se nalazimo.
Nesumnjivo, biće to dug i težak put, ali nakon ovoga ja nimalo ne bih sumnjao u to da ćemo uspjeti.
Sve je sada na aktuelnoj vlasti u Crnoj Gori.
Nadajmo se da njihovo zaklinjanje da su čvrsto riješeni da Crnu Goru uvedu u porodicu ravnopravnih i civilizovanih nacija Evrope nije samo prazna priča.
I da dio te priče mora biti i izgradnja spomen-obilježja u Herceg Novom.
To je najmanje što možemo i moramo uraditi.
Ako jesmo ljudi….