Deklaracije, deklamacije i manipulacije Božene Jelušić

Piše: Jelena Šušanj

Da je crnogorskim građanima neophodno bolje znanje iz oblasti medijske pismenosti, dokaz je i jučerašnji intervju Božene Jelušić objavljen u Pobjedi. Poslanica Jelušić vrsna je poznavateljka te oblasti i odlična praktičarka te me zaista izuzetno raduje što je baš ona autorka programa za taj nastavni predmet u srednjoj školi. I njen posljednji intervju zahtijeva pažljivo čitanje upravo zbog suptilnih manipulativnih stategija i sredstava kojima obiluju gotovo sva njena reagovanja i komentari.

Nije čudno da poslanica Jelušić raspravlja s kolegom iz poslaničkih klupa o izradi jednoga zakona, pa makar to bio i zakon o crnogorskome jeziku i makar to bio kolega bez filološkoga obrazovanja. Ipak mora se priznati da pokretanje ove rasprave gotovo četiri godine nakon što je dati poslanik iznio svoju ideju ukazuje na lov u mutnoj vodi.

Svome neimenovanom ali poznatom kolegi poslanica Jelušić spočitava nenaučnost stavova o jeziku, a kao argument za svoju tvrdnju na sto stavlja – Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Ajde da se ne lažemo, deklaracija, kao i svaki ugovor, dogovor, sporazum, predstavlja dokument političkoga ili pravnoga karaktera i u njoj je jedino lingvističko činjenica da se tiče jezika i da koristi jezik u komunikacijske svrhe. Ona ništa ne može dokazati na lingvističkome planu, ali može pokazati ideološka stremljenja njenih kreatora i potpisnika, što je, jasno je, isključivi domen politike.

I to je posve legitimno. Svako bavljenje jezičkim planiranjem i jezičkom politikom jeste politika i jeste ideologija. Jedino što onda tu ideologiju treba i priznati, a ne manipulativno podmetati jednoj strani ideološke motive, a sebi dodjeljivati poziciju neutralnoga posmatrača.

Poslanica Jelušić izjavljuje da Deklaracija o zajedničkom jeziku donosi demokratski princip, koji „podrazumijeva ukidanje svih oblika jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti, slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe i slobodu ‘miješanja’ i uzajamnu otvorenost različitih oblika i zajedničkog jezika“. Time se promovišu vrijednosti „policentrične standardizacije“, no ako se to primijeni na mikronivou, onda to Jelušić predstavlja kao dio „po mnogo čemu sporne jezičke politike“?!

Što je crnogorska kodifikacija omogućila ako ne ukidanje jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama – ili je prihvatanje temeljnih sociolingvističkih zaključaka o govorniku kao vlasniku i gospodaru jezika u viziji poslanice Jelušić sporno? Je li sporno to što je crnogorska kodifikacija omogućila da i „običan čovjek“ bude jednak predstavniku elite? Je li sporno to što je skinuta pozlata s rukavica šačice probranih, što im je oduzet ekskluzivitet i mogućnost da „običnoga čovjeka“ gledaju s visine i s podsmijehom? Što je tu anahrono – i u jeziku i u pristupu?

Standardni jezik, onako kako ga poslanica Jelušić očito doživljava, nije naddijalekatska tvorevina s ciljem unifikacije, već upravo suprotno – temeljno sredstvo klasne socijalne stratifikacije i ona zdušno insistira na tim podjelama.

Kad politički dogovor kojim je nastavni predmet imenovan Crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik proglašava „svojevrsnim priznanjem ispravnosti Deklaracije“, poslanica Jelušić primjenjuje još jedno sredstvo manipulacije – imenovanje. Manipulacija je ovđe primjetna na dva nivoa: prvo, netačno je da je to naziv jezika, kako ona implicira, to je naziv predmeta u školama, tačnije dio naziva jer nedostaje književnost. A taj iz ove interpretacije proćerani dio ikonički je prikaz besmislenosti datoga naziva.

Drugi nivo manipulativnosti ove teze leži u datiranju. Kako nešto prvonastalo može biti priznanje onome što je slijedilo šest godina kasnije? No poslanica Jelušić je još prije godinu dana pokazala da joj slijed događaja nije baš jača strana – prvo je glasala za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojima je državi Srbiji dodijeljeno 50 km2 crnogorske teritorije i ogromno crnogorsko kulturno nasljeđe (što ona vjerovatno tumači kao „ogroman doprinos zajedničkoj varijanti“), da bi tek onda dovela u pitanje njegovu ustavnost.

Stoga je naša greška ako nas ovakva tumačenja čude. Ona je dala sve od sebe da nas na to pripremi.

A kako je komentarima zaođenutim u demokratski plašt uspjela da dovede u vezu kodifikaciju crnogorskoga jezika i nedavnu nezakonitu smjenu svih direktora crnogorskih prosvjetnih institucija na osnovu partijskoga ključa i postavljanje brojnih profašističkih zamjena na ta mjesta – to samo ona zna. Kao da nije lično dala podršku toj novoj većini koja je unijela vonj memle u crnogorske škole.

Stoga obratite pažnju kad čitate. Ono što djeluje politički korektno vrlo često je samo strategija manipulacije. Zna to poslanica Božena Jelušić, time se i preporučuje i ja joj čestitam na toj agilnosti.