Crnogorci moraju da shvate: ni protiv jednog totalitarnog, retrogradnog, mrziteljskog i u suštini genocidnog sistema vrijednosti – ne može se boriti gandijevskim metodama, pjesmom, manifestacijama, apelima intelektualaca…
Totalitarni sistem vrijednosti to ne bi ni bio, kada bi ga pjesma mogla omesti.
Tako se ni protiv povampirenog velikosrpskog šovinizma i hegemonizma, protiv suštinski genoicidne ideje nepriznajanja postojanja jednog naroda, njegove suverene države i prava na nacionalno, državno, političko, vjersko i svako drugo opredeljenje – ne može boriti mišljenjima, tribinama, novinskim ili on-line pisanjima… Ili, ukratko, ne može se podivljalom bokseru teške kategorije pod dopingom, izaći na meč u bijelim rukavicama za dvorski bal.
Velikosrpski šovinizam i hegemonizam je teško zlo koje, najprije, izjeda samo biće srpskog naroda, vodeći u konačnici nestanku tog naroda, koji je – to odgovorno tvrdim – u svojoj većini čestit i dobronamjeran, ništa lošiji i ništa bolji od svih ostalih naroda. Velikosrpski šovinizam i hegemonizam, u isto vrijeme, nanosi ogromno zlo ostalim narodima koji dolaze pod njegov udar i to je ono vidljivije i trenutnije po pośljedicama.
Na žalost, uprkos svojoj formalnoj ulozi, u tom se velikosrpskom naumu, Srpska crkva pozicionirala kao noseći stub hegemonizma i ekspanzionizma, netolerancije, netrpeljivosti i mržnje. Ali tu su, na žalost, i mnoge druge nacionalne institucije srpskog naroda, koje na potpuno pogrešan način doživljavaju i sprovode politiku zaštite tog naroda.
Velikosrpski šovinizam i hegemonizam, uostalom, uz kraće prekide, traje bezmalo tri vijeka: da nije toliko ukorijenjen i pogodan manipulacijama, ne bi toliko ni potrajao. Crnoj Gori je već u nekoliko navrata pravio veliku štetu, pa i “dolazio glave”. I uvijek, ali uvijek, kada je velikosrpski hegemonizam i šovinizam ostajao poražen – bilo je to najradikalnijim metodama. Nikada zahvaljujući bijelim rukavicama.
Crnogorci moraju da nauče nešto iz istorije. Iz svojih grešaka. Pa, i one istorije i onih grešaka, koje su povezane sa velikosrpskim šovinizmom i hegemonizmom usmerenim protiv Crne Gore.
Neće u aktuelnom okršaju sa velikosrpskim šovinizmom i hegemonizmom, nosioci borbe da budu manjinski narodi – Albanci, Bošnjaci, Hrvati – bez obzira što su njihovi sunarodnici u matičnim državama takođe bili žrtve velikosrpskog šovinizma i hegemonizma. Oni su u prvom momentu stali uz rame sa Crnogorcima, što je bila prirodna, logična reakcija. Ali, prirodna i logična reakcija je i da će oni, kada postanu svjesni crnogorskog nečinjenja i faktičkog prihvatanja statusa kvo, nastojati da sebi obezbede mjesto u novonastalim odnosima. Jednostavno, oni sebe percipiraju realno, pa tako realno percepiraju i sopstvenu snagu i mogućnosti suprotstavljanja zlu, kome se većina, na žalost, suprotstavlja pogrešno i jalovo.
Da budemo – još jednom – načisto: suprotstavljanje velikosrpskom šovinizmu i hegemonizmu nije i suprotstavljanje srpskom narodu. I to ni u jednom momentu ne smije da postane. Crnogorci i Srbi su istorijski, kulturološki, porodično i prijateljski bliski narodi, i treba sve učiniti da tako i ostane.
Ali, ne po cijenu nestanka Crne Gore i Crnogoraca, ili njihovog svođenja na prilepak srpstva ili srpske politike.
Što kao princip mora jednako da važi i u odnosima sa svim drugim susjedima i prema mogućim udarima svakog drugog velikodržavnog hegemonizma i šovinizma.
Crnogorci moraju da imaju jasan plan i ideju, oprijedeljene mogućnosti i sredstva, zacrtan cilj i rok do kada ga treba ispuniti. I to je to. Bez obzira na političku podijeljenost, Crnogorci u pitanjima državnog i nacionalnog opstanka mogu i smiju da budu samo Crnogorci. I to beskompromisni Crnogorci. Zato valja ostaviti po strani sve surevnjovosti, lične, partijske, porodične, bratstveničke ili plemenske sukobe, sujetu, inat, zatvorenost i dogmu, i stati iza jednog konkretnog državnog i nacionalnog plana za koji sam uvjeren da postoji dovoljno umnih crnogorskih glava da ga sastavi.
Da ga sastavi što prije, kako bi i sa realizacijom počelo “juče”. Jer “danas” je već kasno.
Ako ja mogu pomoći kakvim smjernicama ili idejama, tu sam, kao što su tu i moji napisi. Ali, taj plan moraju da kreiraju Crnogorci u matici, oni će ga i sprovoditi, a da ga mi u dijaspori pratimo.
I kakav god taj plan bio, njegova realizacija neće biti ni brza ni laka. Velikosrpski šovinizam i hegemonizam igraće na kartu brojnosti zavedenih, igraće na kartu crkve, igraće na kartu vijekovima prisutnog dijela crnogorskog stanovništva koji iz različitih motiva radi protiv Crne Gore, igraće na kartu političkih potreba Beograda, i konačno, igraće na kartu ekspanzionističkih ambicija Rusije.
Na to se mora odgovoriti mudrošću i strpljenjem, ali, i prije svega – energično. Beskompromisno. Junački. Bez kalkulacije i bez odustajanja. Crnogorci su satjerani na obalu mora. Naredni korak je – ili u more, ili na drugu stranu. Ako Crna Gora i Crnogorci ne izaberu taj korak na drugu stranu, i ne izaberu da zakorače čvrsto, da gaze sve pred sobom, i da ne staju dok ne izbiju na svoje sjeverne granice – i treba da kao narod, država i slavna istorija nestanu u talasima mora.
Odlika svih malih naroda koji su opstali kroz istoriju su mudrost (koja nekad podrazumeva i ružne kompromise, dok god ne zadiru u supstrat naroda) i hrabrost (dok god ona ne preraste u ludost).
Budimo mudri, i budimo hrabri.