U Baljvinama su Bošnjaci i Srbi štitili jedni druge tokom rata 1992-1995, i za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine tamo nije bilo međuetničkog krvoprolića, zbog čega je ono nazvano i „selo mira“ u nekoliko medijskih izvještaja. Upravo zato, bilo je i inspiracija za istraživanje koje je danas predstavljeno u organizaciji Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Fakulteta društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani.
„Mnogi od nas nijesu čuli za Baljvine, ali jesu o ratnim dešavanjima u mjestima poput Srebrenice i Vukovara. Iako je mnogo medija i interesovanja usredsređeno na ove primjere, malo je istraživanja o mjestima poput sela Baljvine, zbog čega smo se odlučili na ovu analizu“, kazao je dr Rok Zupančič, vanredni profesor na Univerzitetu u Ljubljani koji je predstavio nalaze istraživanja.
Kako Zupančić pojašnjava, dva su segmenta ovog istraživanja — rasvjetljavanje faktora koji su doveli do zaobilaženja “visoke etničke distance u nekim mjestima”, dok u drugima, kaže, to “nije uspjelo”, i pokušaj razvijanja modela za smanjivanje etničke distance.
“Ovaj pristup analize primijenjen je na Baljvine, ali i na još dva slučaja obuhvaćena studijom – Kamenica na Kosovu i nekim selima u Gorskom kotaru u Hrvatskoj. Baljvine, o kojima danas govorimo, su jedino selo u Republici Srpskoj u kojoj džamija nije bila uništena tokom rata 1992-1995, u kojem su Bošnjaci bili zaštićeni od strane Srba a dobri interetnički odnosi su se zadržali do danas i ovo nije interpretacija Srba, već i Bošnjaka”, naveo je Zupančič.
Iz CGO navode da istraživanje je u fokusu imalo faktore koji su doprinijeli miru u selu prije, tokom i nakon rata 1992-1995.
Govoreći o razlozima zašto međuetnički odnosi u postkonfliktnim ‘podijeljenim gradovima’ ostaju neprijateljski uz izraženu etničku distancu uprkos intenzivnim naporima na izgradnji mira, dok u drugim gradovima u postkonfliktnom društvu odnosi između istih etničkih grupa mogu biti mirni, a etnička distanca niska, Zupančić ističe splet faktora ali i dozu sreće kaja dopunjuje mozaik.
“Prije svega, postoji istorijski narativ da kada su ustaše došle u selo tokom II svjetskog rata, Bošnjaci su ustali protiv njih i zaštitili Srbe od nasilja. Devedesetih je zadržan taj zaštitnički narativ, što ukazuje na njegov veliki značaj i uticaj na međuljudske odnose”, objašnjava on.
Među ostale ključne faktore navodi ekonomski, u kontekstu siromaštva i nesnadbjevenosti sela vodom, zatim geografski (geopolitički) odnosno udaljenost od glavne vojne rute koja bi ovo selo jače ugrozila, a što je bila sudbina sela u okruženju.
Takođe, tu svrstava ukupno političko nepovjerenje, zajedničkog “neprijatelja” i mudre neformalne i vjerske lokalne lidere koji su igrali bitne i konstruktivne uloge u zadržavanju mira, pokušavajući da smire a ne da podstiču tenzije u selu.
“No, zanimljivo je da iako je multietnička distanca veoma niska, koncept mješovitog braka nije prihvatljiv među mještanima”, navodi on.
Prezentacija je, kako se navodi, okupila mlade istraživače iz akademske zajednice i aktiviste iz civilnog sektora.
Iz CGO napominju da istraživanje u ovom selu dio je istraživačkog projekta „Anxious Peace“ (Anksioznosti u gradovima postkonfliktnih društava jugoistočne Evrope: uvođenje integrativnog pristupa izgradnji mira), koji finansira Slovenačka istraživačka agencija.
“Projekat ima za cilj da odgovori na pitanje – kako smanjiti etničku distancu između ljudi koji su prethodno bili uključeni u oružane sukobe i, sveukupno, poboljšati međuetničke odnose u postkonfliktnim društvima”, poručuju iz CGO.