Piše: Aleksandra Popović
Međunarodni dan žena koji je obilježen juče i ove godine je bio prilika da od javnih ličnosti, političara, NVO aktivista po ko zna koji put slušamo istu priču o ”borbi za prava žena”, ”ugroženim pravima ljepšeg pola”, ”ekonomskoj, socijalnoj i političkoj ravnopravnosti”…
Ove parole se nažalost ponavljaju već godinama i uglavnom se aktuelizuju baš 8. marta, ili kad u javnosti odjekne vijest o nekoj tragediji kojoj su prethodile godine porodičnog nasilja, fizičke i psihičke torture.
Poruka političara o ”apsolutnoj podršci ženama Crne Gore” ili najava da će femicid biti uveden kao posebno krivično djelo, ipak ostaja samo na nivou fraza i floskula, i svi marševi za ženska prava neće imati nikakvih efekata ako se ženskih prava društvo sjeti samo na 8. mart ili nakon objavljivanja vijesti o još jednoj tragediji.
Manje ozbiljni znakovi
Iako je crnogorskom društvu to i dalje u neku ruku teško prihvatiti, sasvim je opravdano konstatovati da žene nijesu bezbjedne u školi, na fakultetu, a naročito na ulici.
Žena iskorači iz privatnog u javni prostor i susretne se sa dobacivanjem, zvižducima i raznim drugim oblicima omalovažavanja i čini se da to okolina prihvata kao nešto sasvim normalno. Često se ženama govori da pretjeruju kada ukažu na ove “normalizovane zvižduke i dobacivanja”, ali malo ko je svjestan da do ozbiljnih prestupa dolazi jer se upravo ovi “manje ozbiljni znakovi” smatraju prihvatljivim.
“Femicid, kao i pokušaj femicida, izvršava se najčešće u zajedničkom stanu/kući/dvorištu nasilnika i žrtve ili u stanu/kući/dvorištu žrtve. Ovi podaci potvrđuju da je najmanje bezbjedno i najnesigurnije mjesto za boravak žene upravo NJEN DOM” – izvor FemPlaz 2021.
”Četvrtina muškaraca smatra da silovanje u braku ne postoji, a ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga”, ovo su samo neki od stavova crnogorskih građana o seksualnom nasilju nad djevojkama i ženama, pokazuju rezultati istraživanja od 8. oktobra, koje je nevladina organizacija Sigurna ženska kuća ocijenila “alarmantnim”.
“Samo nas tragedija diže na noge”
Aida Petrović, osnivačica i izvršna direktorica NVO Crnogorskog ženskog lobija smatra da se u medijima nedovoljno, šturo, selektivno i često stereotipno govori o nasilju nad ženama.
„Najčešće se mediji „bude“ kada se desi neki oblik teškog nasilja nad ženama sa doživotnim posljedicama po žrtvu ili femicid. Pažnja medija tada je usresređena na taj događaj, odnosno na posljedice koje su na žrtvu nastupile zbog dugogodišnjeg, pa i višedecenijskog trpljenja nasilja i izostanka odgovora u spriječavanju nasilja od strane porodice, institucija, društva“, kaže Petrović za portal Aktuelno.
Crni bilans
Upravo je jedan takav stravičan zločin krajem januara potresao crnogorsku javnost. Ovaj slučaj desio se u Baru, gdje je dvadesetsedmogodišnju Zumritu Nerdu nemilosrdno zlostavljao nevjenčani sprug Dalibor Nikolić, a da stvari poprime zastrašujući karakter, sve se dešavalo na očigled troje maloljetne djece.
Nerda je od teških povreda zadobijenih od konstantnog zlostavljanja, nakon šest dana borbe u Kliničkom centru Crne Gore, preminula. Mlada žena je živjela u barskom naselju Sokolana, a doživjela je sudbinu svoje majke-koju je prije desetak godina ubio suprug.
Još jedno buđenje javnosti pokrenuo je i slučaj Šejle Bakije koja je bila jedna od žrtvi nasilja u Crnoj Gori za čije ubistvo je osumnjičen njen vjerenik Ilir Đokaj. Krajem avgusta žrtva je podnijela prijavu protiv Đokaja zbog prijetnji u porodičnoj kući, ali su nadležni to okarakterisali kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. Ubijena je u septembru prošle godine.
Već sljedećeg mjeseca, u Petnjici se desila nova tragedija. Ahmed Škrijelj ubio je 39-godišnju suprugu E. Škrijelj, teško povrijedivši njihovu ćerku. Na kraju je izvršio samoubistvo. Ispostavilo se kako se u njihovom domaćinstvu često dešavalo porodično nasilje.
“Institucije zakazale – istrajnost mora biti zajednički zadatak”
Petrović je istakla da je izuzetno zabrinjavajuće i zastrašujuće stanje o neragovanju pojedinih institucija na nasilje nad ženama.
“Svijest da nasilje nad ženama u različitim oblicima predstavlja društvenu pojavu i da svaka može postati žrtvom nasilja ili da ima iskustvo nasilja u crnogorskom društvu nije dominantna ni u institucijama sistema koje bi trebalo da pravovremeno, brzo i adekvatno pruže podršku žrtvama nasilja. U društvu koje nema potpunu svijest o nasilju nad ženama kao pojavi i posljedicama koje ostavlja, nasilje opstaje, reprodukuje se i održava kroz stereotipne društvene norme. Kao najgoru i najnehumaniju posljedicu nasilja nad ženama imamo povećan broj femicida i to žena koje su prijavljivale institucijama partnersko nasilje, ali nisu zaštićene od istih, niti se vjerovalo u njihov iskaz. To se dešavalo i u slučajevima kada su prijave podnošene i uz ljekarsku dokumentaciju okrutnosti nasilja koje su trpjele od partnera”, kaže Petrović.
Zaključuje da jedino možemo poslati jasnu poruku nasilnicima ukoliko pravosudni sistem bude brzo i efikasno reagovao u slučajevima nasilja kada je ono prijavljeno, pa čak, navodi Petrović, kada žrtva odustane od gonjenja zbog straha i prijetnji.
Nije sramota ako muž zasuče rukave
Vezano za ovu temu portal Aktuelno razgovarao je i sa građanima. Pedesetdvogodišnja Dragica iz Nikšića, majka dvoje djece, za portal Aktuelno kaže da se svijest društva može promijeniti samo kroz najranije obrazovanje djece.
“Djeca se moraju edukovati, kako u školi, tako i u svojoj kući. Svaka djevojčica/žena prvenstveno u svom domu se mora osjećati sigurno i poštovano, a to podrazumjeva i kada pređe kućni prag”, kazala je naša sagovornica.
Nikola studira u Podgorici već dvije godine. Rođen je u Bijelom Polju. Smatra da o nasilju treba glasno govoriti, kao i da svako mjesto mora biti sigurno za žene, a pogotovo njihov dom.
„Žene ne smiju samo formalno biti ravnopravne. Moramo izliječiti ukorijenjenu razliku koju smo njegovali dugi niz godina“, kazao je.
Nije sramota ako muž zasuče rukave, pa odmijeni svoju ženu, mišljenja je Milan. U skladnom braku je skoro trideset godina, u njegovoj kući ovo je čest slučaj.
„Ako moja žena može da odgaja djecu zajedno sa mnom, uz sve to i radi – zašto bi onda sama obavljala sve kućne poslove. Na kraju krajeva ne radi ih zbog sebe, nego zbog svih članova porodice – zašto onda ne bi imala pomoć. O nasilju se mora glasno govoriti, bilo koje vrste!“, poručio je Milan.
Kome da se žene žrtve nasilja obrate za pomoć?
Žene žrtve nasilja u Crnoj Gori zaštitu mogu potražiti u Upravi policije kao i nevladinim organizacijama SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, Sigurnoj ženskoj kući, SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, Centru za ženska prava i Centru za romske inicijative.
Broj telefona Uprave policije na koji mogu prijaviti nasilnike je 122 a broj nacionalne SOS linije za žrtve nasilja u porodici je 080 111 111. Linija je besplatna, anonimna i dostupna non-stop.
Broj Sigurne ženske kuće za žrtve nasilja koja obezbjeđuje sveobuhvatnu pomoć je 069 013 321. I preko SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica žene mogu dobiti pomoć putem brojeva 020 232 254 i 067 805 297, koji se mogu pozvati u bilo koje vrijeme, bilo kog dana.
Od devet do 17 sati radnim danima pomoć se može dobiti od Centra za ženska prava na broju 067 166 800 a non-stop Centru za romske inicijative putem telefona 067 104 700.
Međutim, svi ovi brojevi telefona, sva politička obećanja, navodno zalaganje za ravnopravnost polova raznih NVO, ostaće samo na nivou demagogije, fraza i floskula, ukoliko se problemom ženskih prava budemo bavili samo uoči praznika ili kada nas slučaj brutalnog nasilja i femicida digne na noge.