Štrabag i Regionalni vodovod su 2008. potpisali ugovor o gradnji cjevovoda vrijednog 17 miliona eura. Regionalni vodovod je naredne godine raskinuo ugovor, a ‘Štrabag’ je pokrenuo atbitražni postupak, a zatim i suđenje pred crnogorskim sudovima. Pretprošle godine Štrabag je dobio konačnu presudu u svoju korist i blokirao račun Regionalnog vodovoda na iznos od 12 miliona eura.
– Ugovor jeste predviđao da se eventualni sporovi rješavaju arbitražom, ali je propustio da imenuje arbitražu. U tom slučaju, Štrabag je trebalo da pokuša da se s Regionalnim vodovodom dogovori oko toga koji arbitražni tribunal treba da rješava spor. Štrabag to nije ni pokušao da uradi. Druga stvar koju je Štrabag mogao uraditi bila je da iskoristi mehanizam Evropske konvencije o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži (1961) koji se primjenjuje na slučajeve kad stranke propuste da imenuju arbitražu. Štrabag nije ni to uradio, već je jednostrano pokrenuo spor pred arbitražom Međunarodne trgovinske komore (MTK), praveći na taj način dvostruki prestup, ističe dr Pejović u intervjuu za PC Nen.
Dr Pejović ističe da Apelacioni sud Crne Gore nije mogao priznati, niti se mogla izvršiti odluka Međunarodne trgovačke komore i da se razlog nepriznavanja ovakvi arbitražnih odluka nalazi u članovima Njujorške konvencije o priznavanju i izvršenju arbitražnih odluka iz 1958. godine.
-Da bi bio valjan, arbitražni sporazum mora sadržati jasnu volju stranaka u pogledu ugovaranja konkretne arbitraže, a svakako bi morao da navede naziv i sjedište arbitraže. Klauzula u konkretnom slučaju ne da nije pomenula MTK pravila, već se u klauzuli pominju UNCITRAL pravila, a poznato je da MTK ima svoja pravila i da nikad ne primjenjuje UNCITRAL pravila. Sama činjenica da se arbitražni sporazum poziva na UNCITRAL pravila ukazuje na to da namjera stranaka nije bila da ugovore MTK arbitražu. To znači da ne samo da nije postojalo ništa u klauzuli što bi ukazivalo na nadležnost MTK arbitraže, već je postojalo manje nego ništa, ako se tako može reći, ocjenjuje profesor Pejović.
On ističe da se Apelacioni sud pogrešno pozvao na princip “korisnog efekta“ i liberalno tumačenje arbitražnog sporazuma.
-Princip “korisnog efekta” polazi od pravila da dvosmislenu odredbu ugovora treba shvatiti u smislu koji joj daje izvjesno dejstvo, a ne u smislu koji joj ne daje nikakvo dejstvo… Sam Apelacioni sud je naveo u odluci da se valjanost arbitražnog sporazuma mora zasnivati na jasnoj i nedvosmislenoj volji stranaka. Ova klauzula niti je jasna, niti je nedvosmislena. Nije čak ni dvosmislena; lišena je svakog smisla. U ovakvim situacijama, sudovi svuda u svijetu djeluju jedistveno i ne priznaju valjanost takvim klauzulama. Osim jedan sud u jednoj zemlji: Apelacioni sud u Crnoj Gori, kaže Pejović, navodeći da, ako se Apelacioni sud već pozvao na neke savremene tendencije, prema kojima se ovakvi arbitražni sporazumi priznaju, onda je morao da navede barem jedan slučaj iz sudske prakse kako bi ilustrovao te “savremene tendencije”.
-Jasno je zašto to nije uradio. Zato što je zasnovao odluku na nečem što ne postoji- zaključio je dr Pejović.