Ugroženstvo

za aktuelno.me

Piše Slobodan Jovanović

Postoji jedna karikatura na kojoj je čovjek sa tablom „ateist“ vezan za stub, ispod njega prikupljeno suvo granje i oko njega okupljen jarosni ljudi, od kojih jedan prinosi baklju ka granju. Tekst ispod karikature glasi „Nećeš ti ugrožavati naše pravo da vjerujemo!“ Otprilike se ośećam kao čovjek na lomači, jer mi stalno slušamo kako se ugražavaju nečija nacionalna prava u Crnoj Gori, iako mislim, ustvari siguran sam,  jedino pravo koje im je uskraćeno je da nam potpale suvo granje ispod nogu i od Crne Gore prave regije kao djelove okolnih država. Da nas nema. Kao Amfilohije LGBT.

Prije neki dan je zgrada Crnogorske crkve pod Trebjesom, u Nikšiću, išarana srpskim obilježjima i autoportretima onih koji su je oskrnavili. Srpskim medijima to nije interesantno, to ne vide kao akt provociranja, vandalizma i ugrožavanja drugih. No, možda žvrljotine iz Nikšića i dospiju u beogradsku štampu, ukoliko ih neko bude obrisao, kao još jedan dokaz mržnje „Milogoraca“ prema serbskim znamenjima.

Slušajući priče o trobojci sa „plavetnom bojom“ priśetih se jednog crnogorskog policajca koji je, neđe 1998, otprilike, više se ne śećam kad su im mijenjane uniforme, čuvši đe živim, dotrčao iz komšiluka moje tetke kod koje sam bio u pośeti, da mi se pohvali kako je suspendovan jer je odbio da nosi uniformu koja „nije ista kao policajaca u Srbiji“. Naravno, podržao sam ga, što će takvi u crnogorskoj policiji. Upravo to, slično svijesti ovog expolicajca, i jeste u suštini nezadovoljtva onih koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori i njihovog ugroženstva. Sve što nije po mjerilima srpstva ugrožava njihov nacionalni identitet. A, naravno, u Crnoj Gori je sve srpsko, pa i sama Crna Gora.

Sve se nešto pitam, ako im sadašnja zastava smeta jer „nije tradicionalna“, što se niko ne pobuni kad je Nikola I Petrović promjenio crvenu zastavu sa grbom i lavom na kojoj pisaše HI, ili zastave koje su mu prethodile? Što dozvoliše da se crnogorska zastava mijenja u tri boje koje nikada, ama nikada, nijesu bile obilježje Crne Gore? Kako je to diskontinuitet postao tradicija, a tadicionalna obilježja „dukljanstvo“ i „montenegrinstvo“? Niti smeta kako i čijom voljom trobojka postade srpsko znamenje? Jbg, važno je budu iste ili slične.

Na kraju krajeva đe to piše da države ne mogu mijenjati simbole, da je tradicija zakon? Ne, neću se doticati kako je Srbija dobila trobojku i zamjenila svoju ljubičastu zastavu sa glavom vepra probodenog strijelom. Njihovo pravo. Ako bi tradicija bila nešto što se ne smije mijenjati na što bi ličio ovaj svijet? Još bi žene tukli močugom po glavi i odvodili ih u svoju pećinu. Kao što nas Amfilohije tuče i zakiva za vremena koja mu odgovaraju. Kad ga čovjek sluša kako tumači istoriju odmah se śeti nekih likova koji su voljeli, ili vole da nadograđuju događaje i pušte mašti na volju.

Priziva kralja Nikolu vazda kad mu zahvali argumenata. Koliko ga on sam poštuje pokazao je prije tri godine u Sava Centru, na parastos čojstvu, na godišnjicu Mojkovačke bitke, kada ga je proglasio za izdajnika, opuživši ga da je sa sinovima šurovao sa Austrijancima Srbiji iza leđa, potpisao ugovor sa njima, namjerno predao Lovćen, osramotio Crnu Goru! Bezočno ignorišući gomilu činjenicu koje u potpunosti rasvjetljavaju to vrijeme. Ako hoćete, sam serdar Janko Vukotić  je u Jutarnjem listu 1918. objasnio kako je bezočno uništena crnogorska vojska i osramoćen kralj Nikola. Neću dalje, jer mi se gadi da nasljednici onih koje je kralj Nikola nazvao banditima i odmetnicima koriste njega protiv Crne Gore, iz koje su ga išćerali i sve mu oduzeli!

I dokle ti pokušaji da se nanovo koristi Kosovo (kako ga krvomutnik zove, Kosovo i Metohija) kako bi se zamutila voda u Crnoj Gori kao prije trideset i nešto godina? Kosovo i Metohija, kako vam drago, nije dio Crne Gore! I ne zanima nas njegova teritorija! Tačka! Do prije tri decenije skoro niko nije u Crnoj Gori mogao nabrojati dva manastira sa Kosova, danas isprani mozgovi od trovanja crkoše za njim, sve braneći ga po zidovima zgrada, društvenim mrežama i muzičko-seljačkim dernecima. Mnogi su se iselili sa Kosova kako bi ga bolje odbranili iz Beograda i Podgorice.

I još nešto. U vremenima koje Amfilohije stalno zloupotrebljava, postojala je na Kosovu raško-prizrenska mitropolija, nikakva patrijaršija. Na njenom čelu bješe Gavrilo Dožić, protivno volji Srbije, kako piše beogradska Politika 28. aprila 1912, po starom kalendaru: „Gavrilo Dožić, kandidat Patrijaršije (misli se na Vaseljensku patrijaršiju), izabran po treći put za mitropolita raško – prizrenskog najzad je potvrđen i od turske vlade. …. Kandidat srpskog naroda iz raško – prizrenske eparhije, Bogdan Radenković propao je na izboru”. Gavrilo Dožić protivkandidat sarpskom kandidatu? Čiji svešetenik bješe Gavrilo Dožić? Nepriznate atokefalne Crnogorske crkve? Da se čovjek nasmije grohotom kakve sve budalaštine prolaze u srpskom narodu.

Dakle, Gavrila Dožića je postavljala Vaseljenska patrijaršija, koja je svoju nadležnost kasnije ustupila za novac novostvorenoj Ujedinjenoj SPC. Takođe, nije Vaseljenski patrijarh dao 1922. tomos Pećkoj „patrijaršiji“, već Beogradskoj. Tek kralj Nikola nije mogao „obnavljati“ Pećku „patrijašiju“, odnosno arhiepiskopiju. Treba li podśećati da je Pećka arhiepiskopija, koja je bila pod jurisdikcijom Vaseljenskog patrijarha, nekanonski proglašena patrijaršijom od strane Dušana Silnog 1346, a Joanikije II postavlje za patrijarha. Nakon čega je Vaseljenski patrijarh Kalist bacio anatemu na „cara“ Dušana, Joanikija II i cijeli srpski narod. Mnogi Srbi misle da je ta anatema uzrok svih njihovih stradanja do danas.

O „onome“ na Kanli kuli, u Herceg Novom, mučno je trošiti riječi. Očekivalo se od sitnog provokatora, kojeg neki iz nepoznatih razloga nazivaju pjevačem, da će na prizeman način dokazivati svoje „srpstvo“. Mnogi pominju njegovo porijeklo i filozofiju konvertitstva, bojim se da dotični samo dokazuje naučnu tezu da je nacionalnost prevashodno konstrukt stvoren uticajem okoline. Da je drugačije vaspitavan, da je bio u drugačijem društvu, imao bi sreću, ili nesreću, zavisno od ugla gledanja, da bude Crnogorac koji bi volio svoju zemlju i ne bi poklanjao teritorije Crne Gore drugoj državi.

Inače, ne slušam dotičnog. Zamislite da nakon McLauglinovog „One World“ slušam, dok šetam svog ljubimca, dotičnog? To bi bilo kao da, npr, nakon mojih omiljenih škampi na crvenu buzaru, jedem ljudske izlučevine. Daleko bilo!

Ugroženstvo je dovelo 1938. do okupacije Sudeta, ugroženstvo je dovelo do ratova u bivšoj Jugoslaviji, kad su ugroženi držali u blokadi Sarajevo nepune 4 godine, organizovali logore, „oslobodili“ Srebrnicu Bošnjaka, očistili etnički djelove Bosne i Hercegovine i Hrvatske (u Hrvatskoj i na Kosovu, nažalost, i sami doživjeli sličnu sudbinu), ugroženstvo je pokrenulo krvavi pir na Kosovu, ugroženstvo je poslužilo Putinu da okupira djelove Ukrajine, … Pa zar nije ugroženstvo nanijelo mnogo zla i svijetu, i ovim našim lijepim prostorima. Dokle više provociranja, odsustva želje da poštuje politički prostor koji dijelimo i njegov identitet, dokle više igranja na tu kartu ugroženosti, koja nikome dobra nije donijela. Dokle?