Tri decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza dovele su SAD i saveznike u mjesto samoobmane i to se sada privodi kraju, ističe u autorskom članku za Cepa.org Volter C. Klemens, saradnik Dejvis centra za ruske i evroazijske studije Univerziteta Harvard i profesor političkih nauka na Univerzitetu u Bostonu.
Klemens upućuje na novu knjigu Dejvida E. Sangera napisanu uz asistenciju Meri K. Bruks, „Novi hladni ratovi: Kineski uspon, ruska invazija i američka borba za odbranu Zapada“ koja prikazuje globalni šok koji je iznenadio SAD i veći dio Evrope.
Sanger, stručnjak za nacionalnu bezbjednost u Njujork tajmsu, naglašava političko-vojne izazove sa kojima se Sjedinjene Države i njihovi partneri u svjetskim poslovima suočavaju sada i suočiće se u godinama koje dolaze.
Trebale su godine i mnogo gorkog iskustva mnogim političarima i političkim stručnjacima da shvate da se, suprotno nekim prognozama, istorija nije ”završila” krajem osamdesetih. Da, komunistička ideologija je uvenula, ali ne i ruske i kineske ambicije da oslabe i zamjene vladajuću svjetsku supersilu i poredak koji je stvoren.
Sjedinjene Države i njeni saveznici su prvo pozdravili Kinu (2001), a zatim i postsovjetsku Rusiju (2011) u Svjetsku trgovinsku organizaciju, nadajući se da će njihovi lideri i javnost vidjeti prednosti saradnje u svjetskom poretku zasnovanom na pravilima. Ali neki lideri u Pekingu i Moskvi su sagledali ekonomske probleme i domaće preokrete u SAD i Evropi i izračunali da su uslovi sazreli da gurnu Vašington sa pijedestala izgrađenog njegovom pobjedom 1945. godine.
Putinova Rusija je, naravno, sila u opadanju. Gledajući BDP i dinamiku Kine, međutim, najveća svjetska teritorija bi jednog dana mogla djelovati kao autoritarna supersila.
Skeptični realisti ukazuju na duboke tenzije sa Rusijom koje će vjerovatno izazvati trenja kako Kina postaje sve moćnija. Ali malo je vjerovatno da će taj nepredviđeni slučaj oslabiti kinesko-rusku saradnju na nekoliko godina.
Razboritost zahtjeva da se Zapad pripremi za najgore.
Tek u posljednjih nekoliko godina nekadašnja vjera u moć globalizacije počela je da se smatra fantazijom američke spoljne politike ranog 21. vijeka.
Pretpostavka i republikanaca i demokrata bila je da će doba nakon Hladnog rata trajati beskonačno. Ali „svaka pretpostavka u različitim administracijama bila je pogrešna“, rekao je Sengeru jedan od savjetnika predsjednika Bajdena.
Mnogo želja je doprinijelo politici SAD – da će internet donijeti političku slobodu i da bi međunarodna trgovina liberalizovala Kinu i Rusiju.
U prvom hladnom ratu, „obuzdavanje“ je značilo sprječavanje drugih zemalja da postanu komunističke. Sada to znači izgladnjivanje američkih konkurenata ključnih tehnologija. Takva politika je antagonizirala Putina kao i Si Đinpinga.
Sanger citira ruskog analitičara Anatolija I. Utlina: „Pet vjekova Rusija nikada nikome nije odala počast. Sada smo prvi put postali maloljetni partner. Vi ste šef, mi smo partneri“.
Kako se rat u Ukrajini odugovlačio, ruski zvaničnici su govorili o upotrebi nuklearnog oružja. Neki razgovori su bili samo „brbljanje“, rekao je američki zvaničnik Sangeru.
Ali presretnuti razgovori otkrili su da su visoki ruski vojni komandanti eksplicitno razgovarali o logistici detonacije oružja na bojnom polju.
Putinov režim prijeti da će upotrebiti nuklearno oružje protiv države koja se odrekla nuklearnog oružja na svojoj teritoriji skoro 30 godina ranije i predala oružje Moskvi u skladu sa Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. Ukrajina je mislila da zauzvrat dobija garanciju zaštite. Umjesto toga, dobila je prijetnju uništenjem.
Rusija je ignorisala nuklearne rizike pa je 2022. poslala trupe u Černobiljsku zonu isključenja gdje je tlo još uvijek bilo radioaktivno i bez zaštitne opreme.
Na jugoistoku Ukrajine, bjesnio je rat na parametru džinovske nuklearne elektrane, gdje su ruske snage zauzele šest nuklearnih reaktora da bi stekle prednost na bojnom polju. Za Putina Zaporožje nije ratni trofej; to je dio njegovog plana da ostvari kontrolu nad cijelom Ukrajinom i zastraši ili ucijeni veći dio Evrope.
Nade u kraj istorije su prestale. Posthladnoratovska era, nazvana po onome što nije bila, bila je obilježena takvom proizvodnjom bogatstva i tehnološkim napretkom da niko nije mogao da zamisli da se vrati u pre-mreženo, pre-globalizovano doba.
Ključ za njegovo održavanje bila je saradnja među velikim nacijama. Dakle, kad god se činilo da veslaju u istom pravcu – saglasujući se da uspore klimatske promjene ili ograniče širenje nuklearnog oružja – slavio se svaki udar.
Ipak, umjesto da postanu sve češći, ovi rafali saradnje postajali su sve prolazniji. SAD je dugo trebalo da shvate šta taj pad predstavlja, zaključuje Klemens.