Piše: Matthew Karnitschnig
Ruska invazija na Ukrajinu, razotkrila je uporne i dugogodišnje greške njemačke političke elite u vođenju politike prema Putinovoj Rusiji, piše glavni izvještač Politica za Evropu, u današnjem tekstu – oštroj kritičkoj analizi u kojoj je podsjetio, da iako je najveći dio krivice na bivšoj dugogodišnjoj kancelarki Angeli Merkel, ništa manje odgvornosti ne snosi ni sadašnji kancelar Olaf Šolc (Scholz), ali i ostali dio njemačkog političkog esablišmenta, jednako lijevog i desnog.
Podsjećajući da je sadašnji ministar finansija i u danu napada Rusije na Ukrajinu, odbijao sankcije i isključnje iz SWIFT-a, uz obrazloženje da će “Ukrajina imati samo nekoliko sati suvereniteta”, autor navodi da iako Njemačka sada pokušava da pređe preko toga, to neće ići tako lako – sve dok se pošteno na obračunaju sa istorijom Merkel-Putin godina.
Njemačkoj nije strano biti na pogrešnoj strani istorije.
Zato nikoga ne treba da iznenadi što je Berlin proteklih 16 godina proveo čvrsto ukotvljen na pogrešnoj strani u vezi sa podjelom o tome kako se nositi s Rusijom.
Manje predvidljiva je bila brzina kojom je Njemačka posljednjih sedmica napustila taj svoj stav prema Moskvi – zaustavljanjem kontroverznog projekta gasovoda Sjeverni tok 2, slanjem oružja Ukrajini, prihvatanjem sankcija protiv Rusije, pa čak i najavom da će početi upumpavati znatne iznose novca u sopstvenu vojsku.
Drugim riječima, gotovo preko noći pristali su učiniti sve na što su ih SAD –e i drugi saveznici godinama nagovarali. Berlin je čak smislio i moto za hashtag za ovu smjenu: Zeitenwende, tj. zora nove ere.
Par sedmica kasnije, postalo je jasno da njemački čelnici zapravo pokušavaju reći: ‘Idemo dalje.’
U vezi sa tim, Njemci su imali sreće otprilike koliko i ruska vojska u Ukrajini. I to nije samo zato što je Njemačka “pogrešno procijenila Putina”, kao što je prošle sedmice rekao dugogodišnji savjetnik Angele Merkel za vanjsku politiku, Kristof Heusgen (Christoph), novi predsjedavajući Minhenske konferencije o bezbjednosti.
Tvrdoglavo njemačko insistiranje na održavanju odnosa sa ruskim liderom, i pored njegovih kontinuiranih agresija (katalog nedjela u rasponu od invazije na Gruziju, do ubistava neprijatelja u inostranstvu i ratnih zločina u Siriji), bila je ništa drugo nego katastrofalna greška, ona zbog koje će Merkel zaraditi mjesto u panteonu političke naivnosti pored Nevila Čemberleina (Neville Chamberlain).
Polako, ali sigurno, Nijemci su počeli shvatati da je mekani pristup Merkel prema Rusiji — koji je dosegao vrhunac odlukom iz 2015-te, da daju zeleno svjetlo za gasovod Sjeverni tok 2, uprkos ruskoj aneksiji Krima i ulozi u separatističkom ratu u istočnoj Ukrajini — nije samo otvorio vrata Putinu da ide dalje, već ga je zapravo i podstakao na to.
Ruska invazija na Ukrajinu, međutim, nije samo odricanje od kancelarskog učinka Merkel, već čitave generacije njemačkih političara iz cijelog spektra zaslijepljenih nostalgijom za Ostpolitik i “Wandel durch Handel”(promjena kroz trgovinu), politikom detanta iz 1970-ih, koju je zagovarao kancelar Vili Brant (Willy Brandt), a koja je, prema njemačkoj legendi dovela do kraja Hladnog rata.
Kolektivna odgovornost Njemačke je razlog zašto je okrenuti stranicu lakše reći nego učiniti. U njemačkoj politici ne postoji osoba nalik na Čerčila (Churchill) koja je godinama upozoravala na opasnosti od povjerenja u Putina. Dok Merkel snosi navjeći dio krivice što je upala u zamku ruskog lidera, istina je pak da je kriva cijela njemačka politička klasa.
Dok je bio ministar finansija i vicekancelar Merkel, sadašnji kancelar Olaf Šolc, čije su socijaldemokrate bile pokretačka snaga gasovoda Sjeverni tok 2, zagovarao je ideju da je najbolji način da se nose sa Putinom kroz beskrajni “dijalog”.
Jens Plotner, Šolcov aktuelni savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio je jedan od glavnih arhitekata te politike dok je radio kao visoki diplomata u njemačkom uredu za spoljne poslove, gdje je prvo bio šef kabineta tadašnjeg ministra vanjskih poslova Franka – Valtera Štajnmajera (Walter Steinmeier), danas socijaldemokratskog njemačkog predsjednika, i nedavno kao politički direktor ministarstva. Čak i nakon što je Putin okupio desetine hiljada vojnika na ukrajinskoj granici u decembru, Plotner je savjetovao Šolzu da se drži Sjevernog toka 2 i javno ponovio iluziju da je to tek nešto više od “komercijalnog projekta”.
Plotnerov stari šef Štajnmajer, koji je 2016. optužio NATO za “zveckanje sabljama i ratno huškanje” zbog održavanja vojne vježbe na istočnom krilu saveza, tvrdio je gotovo sve do momenta dok na Ukrajince nijesu ispaljeni prvi hici- da bi Njemačka trebala koristiti energiju kao način za izgradnju mostova sa Rusijom.
Ovih dana Štajnmajer, koji kao predsjednik treba da služiti kao moralni autoritet Njemačke, zauzet je organizacijom koncerata za “slobodu i mir” s ruskim i ukrajinskim muzičarima. (Jedan od događaja održan je početkom marta u Drezdenu dok su bombe padale na Harkov, drugi po veličini grad u Ukrajini.)
Tokom vikenda, Andrij Melnik, ukrajinski ambasador u Njemačkoj, izjavio je da će bojkotovati Štajnmajerov najnoviji događaj, rekavši da Ukrajinci nemaju vremena za “veliku rusku kulturu” dok Moskva ubija nevine civile.
Iako manje odgovorni od demohršćana (CDU) Angele Merkel ili socijaldemokrata (SPD) za politiku koja je dovela do Putinove invazije na Ukrajinu, manje stranke u njemačkoj vladajućoj koaliciji – liberalne Slobodne demokrate (FDP) i Zeleni – takođe se nijesu baš proslavili.
Dok su se Zeleni protivili Sjevernom toku 2, učinili su to koliko iz ekoloških razloga, tako i iz solidarnosti s Ukrajinom. Mnogi značajnije je pak bilo njihovo uporno protivljenje isporukama oružja Kijevu, što se promijenilo tek nakon što su borbe počele.
Slobodne demokrate bile su podijeljene oko toga što učiniti sa Sjevernim tokom 2, a mnogi u stranci, uključujući zamjenika lidera partije Volfganga Kubickog (Wolfgang), podržavaju veći angažman s Rusijom. Prema Melniku, čelnik Slobodnih demokrata Kristijan Lindner (Christian), koji je ujedno i njemački ministar finansija, rekao mu je – na dan početka rata – da nema smisla da Berlin šalje oružje Ukrajini ili isključuje Rusiju iz SWIFT-a, međunarodnog platnog sistema, jer njegova zemlja “ima samo nekoliko sati” suvereniteta.
Skepticizam u pogledu izgleda Ukrajine dijelili su mnogi u glavnoj opozicionoj stranci, Demohršćanima (CDU), da ne spominjemo zabrinutost zbog posljedica preoštrih mjera za Rusiju. Samo nekoliko sedmica prije ruske invazije, čelnik CDU-a Fridrih Merc (Friedrich Merz) upozorio je da bi suspenovanje Rusije iz SWIFT-a moglo izazvati “atomsku bombu na tržištima kapitala”.
“Svi smo pogriješili”
Budući da su pogriješili u vezi s Rusijom i Putinom na svakom koraku, njemački političari pribjegli su karti “ko je znao?”.
“Bio sam u krivu, svi smo pogriješili”, rekao je Volfgang Šojble (Wolfgang Schäuble), siva eminencija njemačke politike i dugogodišnji ministar finansija CDU-a za Welt am Sonntag tokom vikenda.
Međutim, ono što Šojble i njegove kolege izostavljaju je da su ih njemački saveznici godinama upozoravali da podcjenjuju Putina. Kada su suočeni sa tom stvarnošću, Nijemci ne znaju baš kako da reaguju.
Nakon što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski podsjetio njemačke poslanike u govoru u Bundestagu ovog mjeseca da je posao Njemačke s Rusijom pomogao u finansiranju rata protiv njegove zemlje i napao ih zbog “beskorisnih” izjava o holokaustu, priredili su mu ovacije — a zatim se odmah vratili redovnim poslovima, što je uključivalo i čestitanje rođendana dvojici poslanika.
Tokom Hladnog rata, izraz “korisni idiot” postao je oznaka za umjerene na Zapadu, koji su postali žrtve lakovjernih argumenata komunista.
Od njemačkog veta na članstvo u NATO-u za Ukrajinu i Gruziju 2008., preko njihovog inistiranja na gasnim sporazumima sa Moskvom, pa do opiranja slanja oružja Kijevu – lideri te zemlje služili su kao Putinovi korisni idioti.
Cijelo to vrijeme, takozvani Russlandversteher, samodopadni ruski simpatizeri koji nastanjuju politički establišment zemlje, odbijali su kritike zbog njihovog kursa, insistirajući da znaju bolje, dok su se (doslovno) smijali Vašingtonu u lice.
Niko se više ne smije.
Čak i dok saveznici pozdravljaju berlinski Zeitenwende (preokret), nije ih zavarala ova promjena kao iz lisičje rupe.
Ukrajina, koju je Njemačka poharala tokom Drugog svjetskog rata, do čijeg su kraja izgubili više od 15 posto stanovništva, sigurno neće oprostiti i zaboraviti.
Njemačka takođe neće imati istinski kredibilitet unutar transatlantske alijanse (bez obzira na to koliko milijardi se obvezala da će potrošiti na odbranu) sve dok se pošteno ne obračuna sa istorijom Merkel-Putin godina.
Prevela: Biljana Jovićević