Britanija i druge zapadne vlade moraju hitno da osmisle efikasnu strategiju za suočavanje sa koordinisanom i odlučnom osovinom Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje – ili će Treći svjetski rat biti „neizbježan“, upozoravaju stručnjaci i insajderi, piše britanski Inews.
Eksperti upozoravaju da ova grupa autokratskih zemalja – poznata kao CRINKs – bliže sarađuje u pozadini sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku, uključujući međusobno snabdijevanje oružjem i naftom kako bi izbjegli sankcije.
Zapadni lideri i međunarodne organizacije treba da naprave planove za rješavanje problema, a ne samo da ih posmatraju kao priijetnju za jednu zemlju, kažu oni.
Strahovanje da bi se sukobi u Ukrajini i Gazi mogli proširiti eskaliralo je posljednjih nedjelja, pri čemu se Kijev bori da odbrani napredovanje Rusije na istoku, a Iran i Izrael su na ivici sveopšteg rata nakon najnovijih vazdušnih udara u noći u četvrtak.
Premijer Ukrajine Denis Šmihal je ove nedjelje upozorio da bi, ako Rusija pobijedi u njegovoj zemlji, to moglo da dovede do Trećeg svjetskog rata.
Oko 60 milijardi dolara vojne pomoći iz SAD za ponovno naoružavanje sve manjeg ukrajinskog arsenala je u zastoju mjesecima zbog protivljenja unutar Republikanske stranke, a tek ovog vikenda se stavlja na glasanje u Predstavničkom domu.
Obavještajni izvori su rekli da je eskalacija na Bliskom istoku primorala Veliku Britaniju da skrene pažnju sa Ukrajine na mogući sukob između Izraela i Irana.
Značajni obavještajni i vojni kapaciteti Velike Britanije su već reorganizovani da pomognu u praćenju rasplamsavanja tenzija na Bliskom istoku, pri čemu mnogi resursi dolaze direktno iz Ukrajine, rekao je izvor.
Unutar obavještajne zajednice postoje strahovi da bi direktan sukob između Izraela i Irana potrošio više mogućnosti Britanije, ostavljajući otvorena vrata za ambicije Vladimira Putina u Ukrajini.
„U ovom trenutku sve je u vezi sa Izraelom i Iranom“, rekao je izvor britanske obaveštajne službe, dodajući da ako se odmaknete i pogledate geopolitičku šahovsku tablu, „Rusija sada ima prostora da povuče poteze u Ukrajini“.
Ruski rat u Ukrajini podržavaju bespilotne letjelice i krstareće rakete koje isporučuje Iran, kao i municija iz Sjeverne Koreje.
I uprkos velikim sankcijama na izvoz nafte, Iran prodaje 90 odsto svoje sirove nafte Kini.
Među zapadnim vladama takođe postoji zabrinutost da bi svjetski rat mogao biti pokrenut u naredne tri do četiri godine ako Kina napadne Tajvan.
Američki admiral Džon Akvilino, šef Komande za Indo-pacifik, rekao je prošlog mjeseca Komitetu Predstavničkog doma za oružane snage da režim predsjednika Si Đinpinga gradi svoj vojni i nuklearni arsenal u razmjerama koje nisu viđene od Drugog svjetskog rata, i da će Narodnooslobodilačka armija biti spremna da izvrši invaziju na Tajvan do 2027.
Konzervativni poslanik Tobajas Elvud, bivši ministar odbrane i bivši predsjednik Odbrambenog komiteta za odbranu britanskog parlamenta, rekao je: „U svakom slučaju, vaga se prebacuje“.
„Naš svijet prolazi kroz sve mračnije poglavlje u našoj istoriji bez zainteresovanih strana, bez supersile, bez međunarodnog saveza – zapravo bez globalne institucije (kao što su UN) koja bi kontrolisala kuda ide naša geopolitika.
Si i Putin su tiho ojačali na misiji. Obojica preziru Zapad, obojica ne vole zapadnjački nadzor nad njihovim unutrašnjim poslovima.
Obojica se osjećaju ugroženi trenutnim međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima koji zahtijeva više demokratije, više transparentnosti, više odgovornosti. Elite u obje zemlje odbacuju zapadne standarde i shodno tome žele da vide Ameriku/Zapad oslabljene“, naveo je.
Kina vidi Rusiju kao svog ključnog strateškog partnera u razbijanju sadašnjeg liberalnog svjetskog poretka, sa Iranom i Sjevernom Korejom koji se pridružuju klubu, a veliki dio globalnog juga nerado staje na stranu, dodaje.
Drugi hladni rat, prema mišljenju Elvuda je „već ovdje“, iako je „različit od prethodnog“. Dodao je: „Svijet u ratu – ali drugačiji od prethodnog – je neizbježan osim ako ponovo ne podstaknemo hladnoratovsku vladavinu kako bismo brzo i efikasno ugasili požare poput Ukrajine i obuzdali ovu rastuću autoritarnu konkurentsku osovinu moći“.
Integrisani pregledi spoljne, odbrambene i nacionalne bezbjednosne politike Vlade Ujedinjenog Kraljevstva 2021. i 2023. godine identifikovali su prijetnju saradnje između četiri države.
Ipak, poslanici i eksperti upozoravaju da mora postojati otvorenija strategija za suzbijanje prijetnje od CRINKs-a.
Dio te strategije, kažu oni, jeste povećanje potrošnje na odbranu: ove nedjelje kancelar Džeremi Hant je priznao da su sve evropske zemlje morale da budu „spremne da troše više“ na oružane snage, iako je stav britanske vlade da dostigne samo 2,5 procenata BDP-a kada „ekonomski uslovi dozvoljavaju“.
Ministri su ove nedjelje priznali da ovaj cilj neće biti postignut prije opštih izbora, koji se očekuju na jesen.
Vojni stručnjaci kažu da nivo finansiranja treba da diktira priroda prijetnje, a ne stanje javnih finansija – na isti način na koji su milijarde funti novca potrošene na borbu protiv pandemije Covida 2020.
Ali pored većeg finansiranja odbrane, mora postojati jasnija strategija kako da se ovaj novac potroši na ciljaniji način, kažu stručnjaci.
Bob Sili, konzervativni poslanik i član spoljnog komiteta britanskog parlamenta kazao je dav će „samo istorija suditi da li je ovaj period period pojačanih tenzija, predratna faza ili dio globalnog sukoba koristeći nevojne i vojne alate, ali moramo mnogo više da razmišljamo o vrsti sukoba sa kojima će se zapadne demokratije vjerovatno suočiti i kako da se odbranimo“.
On smatra da mora da se troši više na odbranu, ali ta sredstva treba da se troše pametno.
„Vidim malo smisla u isporuci ratnih brodova koji se mogu potopiti za sekunde. Ukrajina je porazila rusku Crnomorsku flotu uprkos tome što nije imala nikakvu mornaricu.”
Bivši oficir britanske vojske, koji je služio u Iraku i Avganistanu, dodao je: „Tačno je da smo samo nekoliko koraka udaljeni od užasno opasne situacije u istočnoj Evropi i na Bliskom istoku. Postalo je vjerovatnije da bi se taktičko nuklearno oružje moglo upotrijebiti ili na Bliskom istoku ili u istočnoj Evropi“.
„Novi hladni rat je objavio Putin 2007. godine, ali su se zapadne nacije kolektivno pretvarale da to nisu primijetile sve do prve ruske invazije na Ukrajinu 2014. a mi smo ispravno razumjeli prirodu Putinovog režima tek 2022. Potrebna nam je strategija da se nosimo sa CRINKS nacijama, uz razumijevanje da je svaki sukob ili potencijalni sukob drugačiji“.
Ovonedjeljni neuspjeh predsjednika SAD Džozefa Bajdena, britanskog premijera Rišija Sunaka i drugih zapadnih lidera da ubijede izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da ne odgovori na iranski napad bez presedana raketama i bespilotnim letjelicama, pojačao je strahove da je sveopšti rat između dvije zemlje neizbježan.
Nakon izraelskih vazdušnih napada u četvrtak uveče, Teheran je tvrdio da neće odmah uzvratiti – ali to nije umanjilo zabrinutost zbog rata.
Govoreći prije najnovijih izraelskih napada, Stiven Kuk, viši saradnik za studije Bliskog istoka i Afrike u američkom trustu mozgova Savjeta za spoljne odnose, rekao je: „Mislim da je rizik od eskalacije od iranskog napada prilično visok, jer su Izraelci više puta ponavljali da oni će odgovoriti na razarajući način. I mislim da ako to urade postoji veoma značajna mogućnost eskalacije duž severnog fronta“.
Faktor Hezbolaha je, navodi, veoma – prilično značajan, s obzirom na veliki broj raketa i projektila i dronova u arsenalu Hezbolaha.
„A tu je i pitanje arapskih zemalja i šta bi one uradile u slučaju izraelskog protivudara, s obzirom na njihovu ranjivost. Dubai je širom otvoren za iranske raketne napade, kao i neki drugi veliki gradovi u Zalivu“.
Ako Donald Tramp bude ponovo izabran za predsjednika SAD u novembru, postoje i strahovi da će njegov izolacionistički pristup spoljnoj politici usporiti napore Zapada da odbrani liniju fronta od CRINK-a u Ukrajini i na Bliskom istoku.
Ako Rusija proglasi pobjedu u Ukrajini, postoji zabrinutost da će Vladimir Putin – kada ponovo naoruža svoju vojsku – biti ohrabren da preduzme vojnu akciju protiv jedne od baltičkih država.
Letonija, Estonija i Litvanija su sve članice NATO-a, što znači da bi svaki udar zahtijevao član 5 i koordinisan odgovor alijanse.
Ivana Stradner, iz Vašingtonskog nestranačkog istraživačkog centra Fondacije za odbranu demokratije, rekla je za Inews da će samit NATO-a ovog ljeta u Vašingtonu biti najvažniji i da je 2024. bila ključna godina za svijet.
„Nemojte pogriješiti: Putin planira da napadne zemlju NATO-a kada završi u Ukrajini. Za Kremlj, rat u Ukrajini nije samo zbog Ukrajine. Radi se o prekrajanju svjetskog poretka, potkopavanju Zapada i rušenju NATO-a. Naivno je očekivati da Moskva nema dovoljno moći da ospori alijansu“.
Putin, ukazuje Stradner, ne mora da šalje tenkove i avione u Poljsku ili bilo koju baltičku zemlju.
„On može da koristi svoj omiljeni set alata za hibridno ratovanje, kao što su informativne operacije, migracija naoružavanja ili paravojne grupe da izazove NATO. Takve aktivnosti su ispod praga rata, ali dovoljno moćne da pokažu da je savez tigar od papira“.
Stradner dodaje da „dok Zapad pokazuje slabost prema Putinu, Kina gleda i uči“.
Trampov izolacionistički pristup spoljnoj politici je ostvarenje sna za Putina, navodi ona.
„Tramp je najavio mirovni sporazum sa Rusijom da zaustavi ovaj rat. Međutim, Trampove želje nisu Putinove, jer će Moskva iskoristiti vrijeme da ojača svoju vojsku i bude spremna za drugi krug. Putin samo razumije moć, a slabost ga ohrabruje.
Sa agresijom Rusije u Ukrajini, Zapad postaje svjesniji CRINKs pretnje. Za njih je ovaj rat oko ideologije i oni predstavljaju osovinu autoritarnosti“.
Za mnoge na Zapadu, ističe Stradner, to je vjerovatno previše filozofsko i apstraktno razmišljanje, „ali ako ne razumijemo kako naši protivnici razmišljaju, osuđeni smo na neuspjeh. Mislim da Zapad nema strategiju za CRINKs i da je krajnje vrijeme da je napravi i sprovede. Samit NATO-a će biti kritičan“, predviđa ona.
„Nažalost, 2024. miriše na 1938. kada je Čemberlen (Nevil Čembrlen premijer Britanije od 1937-1940) sukob između Njemačke i Čehoslovačke opisao kao „svađu u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo“, zaključuje Stradner.