Da bismo pobijedili Trampa, moramo da znamo zašto Amerikanci stalno glasaju za njega

Iznijeta su brojna objašnjenja za nastavak uspona Donalda Trampa i nepokolebljivost njegove podrške, čak i kada se gomilaju krivične prijave i bijes.

Neka od ovih objašnjenja su jaka. Ali postoji jedno, ukazuje Džordž Monbiot za Gardijan, koje nigdje nisam vidio da se spominje, a koje bi, vjerujem, moglo da bude najvažnije: Tramp je kralj spoljašnjosti.

Neki psiholozi vjeruju da naše vrijednosti imaju tendenciju da se grupišu oko određenih polova, opisanih kao „intrinzične“ i „spoljne“.

Ljudi sa snažnim skupom unutrašnjih vrijednosti skloni su empatiji, intimnosti i samoprihvatanju.

Oni imaju tendenciju da budu otvoreni za izazove i promjene, zainteresovani za univerzalna prava i jednakost, i štite druge ljude i živi svijet.

Ljude na spoljašnjem kraju spektra više privlače prestiž, status, imidž, slava, moć i bogatstvo.

Oni su snažno motivisani izgledima za pojedinačnu nagradu i pohvalu. Veća je vjerovatnoća da će objektivizovati i iskorišćavati druge ljude, da se ponašaju grubo i agresivno i da odbacuju društvene i ekološke uticaje.

Malo su zainteresovani za saradnju ili zajednicu. Ljudi sa snažnim skupom ekstrinzičnih vrijednosti češće pate od frustracije, nezadovoljstva, stresa, anksioznosti, bijesa i kompulzivnog ponašanja.

Tramp predstavlja primjer ekstrinzičnih vrijednosti.

Od kule koja nosi njegovo ime zlatnim slovima do njegovog grubog precjenjivanja svog bogatstva; od njegovog beskonačnog progovaranja o „pobjednicima“ i „gubitnicima“ do njegove prijavljene navike da vara u golfu; od njegove ekstremne objektivizacije žena, uključujući i vlastitu ćerku, do njegove opsesije veličinom njegovih ruku; od njegovog odbijanja javnih službi, ljudskih prava i zaštite životne sredine do njegovog krajnjeg nezadovoljstva i bijesa, nesmanjenog čak i kada je bio predsjednik Sjedinjenih Država, Tramp je, možda više nego bilo koja druga javna ličnost u novijoj istoriji, hodajući, spomenik ekstrinzične vrijednosti.

Nismo rođeni sa svojim vrijednostima. One su oblikovane nagovještajima i odgovorima koje dobijamo od drugih ljudi i preovlađujućim običajima našeg društva.

One su takođe oblikovani političkim okruženjem u kojem živimo. Ako ljudi žive u okrutnom i zahvaćajućem političkom sistemu, oni imaju tendenciju da ga normalizuju i internalizuju, upijajući njegove dominantne zahtjeve i pretvarajući ih u ekstrinzične vrijednosti.

Ovo, zauzvrat, omogućava da se razvije još okrutniji i zahvatljiviji politički sistem.

Ako, nasuprot tome, ljudi žive u zemlji u kojoj niko ne postaje siromašan, u kojoj društvene norme karakterišu ljubaznost, empatija, zajednica i sloboda od oskudice i straha, njihove vrijednosti će se vjerovatno pomjeriti ka suštinskom kraju.

Ovaj proces je poznat kao povratna informacija o politici- „ratchet vrijednosti“ koje djeluju na društvenom i individualnom nivou: snažan skup ekstrinzičnih vrijednosti često se razvija kao rezultat nesigurnosti i neispunjenih potreba.

Ove ekstrinzične vrijednosti potom stvaraju dalju nesigurnost i neispunjene potrebe.

Otkako je Ronald Regan došao na vlast, na platformi koja je omogućila da se društvo oštro podijeli na „pobjednike“ i „gubitnike“, i da je sve više ljudi, bez javnih sredstava, smjelo da propadne kroz pukotine, američka politika je postala plodno tlo za ekstrinzične vrijednosti.

Pošto su demokratski predsjednici, sljedeći Regana, prihvatili većinu principa neoliberalizma, jedva da je došlo do preokreta.

Apel demokrata, laburista i drugih nekada naprednih partija na ekstrinzične vrijednosti uvijek je samoporažavajući. Istraživanja pokazuju da što dalje ljudi putuju ka spoljašnjem kraju spektra, veća je vjerovatnoća da će glasati za desničarsku stranku.

Ali promjena ide dublje od politike. Više od jednog vijeka, SAD, više od većine nacija, obožavaju ekstrinzične vrijednosti: američki san je san o sticanju bogatstva, njegovom upadljivom trošenju i izbjegavanju ograničenja tuđih potreba i zahtjeva.

U politici i popularnoj kulturi ga prate toksični mitovi o neuspjehu i uspjehu: bogatstvo je cilj, bez obzira na to kako se stiče.

Sveprisutnost oglašavanja, komercijalizacija društva i porast konzumerizma, uz opsesiju medija slavom i modom, pojačavaju ovu priču.

Marketing nesigurnosti, posebno u pogledu fizičkog izgleda, i proizvodnja neispunjenih želja, kopaju rupe u našoj psihi koje bismo mogli pokušati da popunimo novcem, slavom ili moći.

Decenijama su dominantne kulturne teme u SAD i u mnogim drugim državama funkcionisale kao gotovo savršeni inkubator ekstrinzičnih vrijednosti.

Klasičan znak ove promjene je individualizacija krivice. Sa obje strane Atlantika sada poprima ekstremne oblike.

Prema zakonu o krivičnom pravosuđu koji sada prolazi kroz parlament, ljudi koji su uhvaćeni na spavanju mogu biti zatvoreni ili kažnjeni do 2.500 funti ako se smatra da predstavljaju „smetnju“ ili uzrokuju „štetu“.

Prema članu 61 zakona, „šteta“ uključuje neprijatan miris. Teško je znati odakle početi sa ovim.

Da neko ima 2.500 funti viška, ne bi bio na ulici. Vlada predlaže da se obezbijede zatvorske ćelije za grube spavače, ali ne i domove.

Možda je najvažnije da se ljudi okrivljuju i kriminalizuju za sopstvenu nemaštinu, koja će u mnogim slučajevima biti uzrokovana vladinom politikom.

Govorimo o pravom putu društva. Govorimo o polarizaciji i podjeli. Govorimo o izolaciji i krizi mentalnog zdravlja. Ali ono što leži u osnovi ovih trendova je promjena vrijednosti. Ovo je uzrok mnogih naših disfunkcija; ostalo su simptomi.

Kada društvo valorizuje status, novac, moć i dominaciju, ono će sigurno proizvesti frustraciju.

Matematički je nemoguće da svi budu broj jedan. Što više ekonomske elite grabe, više svi ostali moraju da izgube.

Neko mora biti kriv za razočarenje koje je uslijedilo. U kulturi koja obožava pobjednike, to ne mogu biti oni.

Mora da su to ti zli ljudi koji teže ljubaznijim svijetom, u kome se raspodjeljuje bogatstvo, niko nije zaboravljen, a zajednice i živa planeta zaštićeni.

Oni koji su razvili jak skup ekstrinzičnih vrijednosti glasaće za osobu koja ih predstavlja, osobu koja ima ono što želi. Tramp. A tamo gdje idu SAD, slijedimo i mi ostali.

Tramp bi mogao ponovo da pobijedi – neka nam je Bog u pomoći ako uspije. Ako je tako, njegova pobjeda će biti posljedica ne samo rasne ogorčenosti ostarelih bjelaca, ili njegovog naoružanja kulturnih ratova ili algoritama i eho komora, koliko god da su ovi faktori važni.

To će takođe biti rezultat vrijednosti koje su toliko duboko usađene da zaboravljamo da su tu.