Ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta prijetio Ukrajini i njenim pristalicama nuklearnim napadom, koji će okončati rat koji je počeo 24. februara 2022.
Pojedini posmatrači tvrde da je prijetnja samo retorički blef dok drugi smatraju da je eskalacija konflikta, čak nuklearnim sredstvima, dio ruske vojne doktrine da bi se neprijatelj doveo za pregovarački sto.
U studiji iz 2021. o procjeni rizika majora Stivena Redmona, koji je u to vrijeme bio u Školi za napredne vojne studije Vojne komande SAD, upozoreno je da postoji vjerovatnoća da Rusija upotrebi nuklearno oružje nižeg dejstva i da je nivo prijetnje visok.
Međutim, čak i ako ruska doktrina to omogući, da li nuklearni napad praktično ima smisla? Da li će nuklearna bomba pomoći Rusiji da okonča i pobijedi u ratu? I na koj način?
U tekstu „Putin će dva puta razmisliti prije nego što izvrši nuklearni napad na Ukrajinu“, koji je objavljen na nationalinterest.org, a koji potpisuje dr Sorin Adam Matei, direktor inicijative „Forsiz“ i viši saradnik na Krah institutu za tehnološku diplomatiju na Univerzitetu Perdju, nude se četiri scenarija koja, kako se navodi, ukazuju da bi Rusija dobila mnogo manje od svojih nuklearnih prijetnji čak i ako ih realizuje.
1. Javna demonstracija. Eksplozija bombe manjeg razornog dejstva (1- 5 kilotona) nad Crnim morem da bi se pokazalo svijetu da Rusija ne blefira;
2. Ekonomski teror. Baciti bombu na veliki ekonomski cilj, kao što je brana, željeznički depo ili elektrana da bi se paralisao veliki dio ukrajnske ekonomije;
3. Taktička vojna upotreba. Upotreba bombe manjeg destruktivnog dejstva (npr. od 20 kilotona, kakva je bila bomba bačena na Hirošimu) da bi se napravio krater na liniji fronta i ponovo pokrenula ofanziva ili uništila velika vojna baza ili objekat za proizvodnju oružja;
4. Baciti bombu srednjeg destruktivnog dejstva (30-50 kilotona) na Kijev, što ne bi samo uništilo glavni saobraćajni i komunikacioni centar zemlje, već bi i uništilo političko i vojno rukovodstvo Ukrajine.
Kako se ukazuje, od četiri, posljednja dva scenarija su najvjerovatnija.
Nuklerna demonstracija iznad Crnog mora bi bila ekvivalent izazivanju odmazde NATO bez ostvarenja ciljeva. Zapravo, ako Putin ne blefira, racionalna inicijativa jeste da se on spriječi da ostvari svoje namjere. Sve suprotno bi bilo glupo.
Imajući to u vidu, Putin i njegovi generali bi bili mudri ako ne bi pribjegli demonstraciji eksplozije. Kao što su SAD uradile 1945. godine, ako ćete da upotrebite strašnu bombu, budite direktni.
Ako demonstrativna upotreba nuklearne bombe nema mnogo smisla, možda može da se ispostavi da je napad na lokacije ekonomske proizvodnje i proizvodnje oružja od vitalnog značaja efikasniji. Međutim, ovaj drugi scenario nije ni praktičan ni racionalan.
Ne postoji ništa što može da uradi nuklearna bomba, a ne može nekoliko dobro usmjerenih raketa.
Elektrane, brane, fabrike i aerodromi su zatvoreni prostori. Njihova najvažnija oprema je smještena u jednoj ili nekoliko zgrada. Upotrebiti nuklearnu bombu za uništenje fabrike je isto kao ubiti muvu maljem.
Štaviše, da bi se zadao pravi udarac, treba upotrebiti više bombi, zbog čega bi se čin zastrašivanja pretvorio u glupost uništenja. Još važnije, gubici među civilima bi bili toliko veliki i gnusni da Rusija ne može da ne očekuje direktan i masovni odgovor Zapada.
Za treći vojni scenario koji predviđa upotrebu taktičkog nuklearnog oružja se ispostavlja da ima smisla, ali takođe nije praktičan.
Njegovi zagovornici, koji su bili brojniji na vrhuncu Hladnog rata 1950-ih, pretpostavljali su da je nuklearna bomba poput „ovna za razvaljivanje vrata“ ogromnih proporcija i destruktivnog dejstva. Da je ovo Prvi ili Drugi svjetski rat, upotreba nuklearnog oružja za uništenje ogromnih djelova linija fronta i otpora na nekoliko kilometara bi vjerovatno imalo smisla.
Ipak, praktični efekat bi bio lokalan i ograničene destruktivne moći. Tako na primjer, ako bi Rusi upotrebili taktičnu nuklearnu bombu da bi napredovali, recimo, u području Donjecka, „otisak“ bombe bi bio jedva dovoljan da „počisti“ mali grad.
Važno je upamtiti da u poređenju s prethodnim ratovima, u ratu Rusije i Ukrajine se koristi tehnologija i brza vozila više nego ljudska tijela. Broj vojnika po linearnom kilometru je vjerovatno deset puta manji nego što je bio u borbama koje su se vodile na istoj teritoriji 1941-1944.
Još važnije, taktičko nuklearno oružje je opasno za branitelje koliko i za napadače. Sva taktička vojna upotreba nuklearnog oružja bi zahtjevala dva ruska manevra.
Prvo, bilo bi potrebno da Rusi prekinu kontakt sa Ukrajincima i povuku se s lokacije gdje je bačena bomba za nekoliko kilometara. S obzirom na oportunizam i konstantnu budnost vojne komande Ukrajinaca, svako povlačenje Rusa će biti intenzivno praćeno, zbog čega bi taktičko povlačenje možda moglo da bude preobraćeno u poraz.
Drugo i najvažnije, čak i ako napad bude uspješan, teren koji je pogođen destrukcijom bombe će morati da zauzmu i pod kontrolom drže Rusi. To podrazumijeva specijalizovane trupe i opremu.
U nedavnoj analizi Instituta za studije rata se zaključuje:
„Haotična gomila iscrpljenih vojnika koji rade pod ugovorom, na brzinu mobilisanih rezevista, regruta i plaćenika koji trenutno čine ruske kopnene snage ne mogu da funkcionišu u nuklearnom okruženju. Sva područja pogođena ruskim taktičkim nuklearnim oružjem bi bila zato neprohodna za Ruse, što bi najvjerovatnije spriječilo napredovanje Rusa. Ovo razmišljanje je još jedan faktor koji smanjuje vjerovatnoću da Rusi upotrebe taktičko nuklearno oružje.“
Tako bi nuklearna eksplozija samo stvorila otrovnu neutralnu zonu umjesto postizanja prodora.
Posljednji scenario u kojem bi veća taktička bomba od 50 kilotona bila bačena na Kijev možda izgleda praktično. Sigurno bi imao ogromne vojne, političke i ekonomske posljedice, naročito ako se u eksploziji eliminiše ukrajinsko političko i/ili vojno rukovodstvo. Područje eksplozije bi bilo mjereno u kilometrima, a ne u stotinama metara i zgrade i ljudi u centru Kijeva bi bili uništeni.
Najveća cijena bombardovanja Kijeva bila bi genocid počinjen na cijeli veliki evropski grad i shvatanje u zapadnim političkim i vojnim krugovima da je Treći svjetski rat već počeo i da se samo njihovom hitnom i agresivnom intervencijom on može okončati,
Odgovor, kao što je jedan NATO zvaničnik nedavno saopštio, možda neće biti nuklearan, ali će biti „fizički“ i zaista destruktivan po Rusiju.
U tom kontekstu mada na drugoj razini, Rusija bi izgubila čak i dok bi se nadala da će pobijediti. Zato, prije nego što Putin izda naređenje za izvršenje nuklearnog napada bilo bi potrebno da dobro razmisli da li upotreba najmoćnije karte, odnosno atomskog asa, ima smisla, iako nekako zvuči praktično.