Ako Putin pobijedi, očekujte najgori genocid od Holokausta

Piše: Karolina Hird

Više od 800 dana nakon sveopšte ruske invazije na Ukrajinu, rat je lako vidjeti kao nešto više od linija i kodova u boji na mapi. Dok su linije i vojni pokreti koje predstavljaju važni, ove apstrakcije zamagljuju ljudsku stvarnost iza tih linija.

Da pređemo direktno na stvar: Rusija aktivno i nepobitno sprovodi genocid kako bi uništila ukrajinski identitet i nezavisnost. To čini putem kampanja etničkog čišćenja, seksualnog nasilja i masovne deportacije ukrajinske djece kao dio pokušaja „prisilne rusifikacije“. Ovo pratim iz Vašingtona od početka rata.

Ako Rusija pobijedi, najgori genocid na evropskom tlu od Holokausta je skoro zagarantovan.

Kremlj je glasno proglasio namjeru da uništi Ukrajinu kao državu i naciju. Esej ruskog predsjednika Vladimira Putina iz 2021. godine „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ nazvao je Ukrajince zbunjenim narodom, nepravedno i nasilno otrgnutim od Rusije od strane podlih spoljnih sila. Ruska pravoslavna crkva pod kontrolom Kremlja često prihvata „doktrinu Trojstva“, ideju da Ukrajinci (i Bjelorusi) pripadaju ruskoj „naciji“ i da ih treba „ponovo ujediniti“.

Ruski političari i stručnjaci Ukrajinu često nazivaju „vještačkim konceptom“ i „lažnom zemljom“ koja ne zaslužuje da postoji. Rusija se opredijelila za pristup cijele vlade kako bi izgradila narativ da Ukrajina i Ukrajinci nemaju pravo da postoje kao suvereni narod u suverenoj državi.

Da li su genocidne akcije koje je Rusija preduzela u postizanju ovih zvanično navedenih ciljeva iznenađujuće? Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida definiše genocid kao djela počinjena „sa namjerom da se uništi, u cjelini ili djelimično, određena grupa“.

Uništenje ne mora biti ostvareno fizički – radnje preduzete da se uništi identitet grupe bez ubijanja svih članova grupe takođe predstavljaju genocid. Ruski projekat genocida svakako uključuje užasne akte nasilja, uključujući pogubljenja po prijekom postupku, seksualno nasilje, proizvoljno zatvaranje i mučenje. To takođe uključuje prisilnu deportaciju djece iz Ukrajine u Rusiju, što je takođe genocid prema Konvenciji o genocidu.

Deportacija ukrajinske djece je ključni dio ruskog projekta genocida – projekta koji bi bio ekstrapoliran samo ako bi Rusija pobijedila u ratu, a ostatak zemlje bio zauzet silom. Ukrajinska vlada je potvrdila deportaciju 19.546 ukrajinske djece od 29. aprila 2024. Stvarni broj je vjerovatno mnogo, mnogo veći, pošto ukrajinski zvaničnici mogu samo da verifikuju deportaciju djece koja imaju nekoga ko može da garantuje za njihov identitet, ostavljajući siročad i djecu bez staratelja neotkrivenim.

Kremlj je omogućio i pozdravio deportaciju djece u Rusiju, tvrdeći da djeci nudi šansu da se odmore i rehabilituju nakon života u ratnoj zoni (koju je Rusija stvorila invazijom na Ukrajinu). Ova djeca su podvrgnuta programima prevaspitanja koje je odobrio Kremlj po društvenim, jezičkim i kulturnim linijama koje je prihvatio Kremlj, a ponekad su primorana na vojnu obuku.

Ruske vlasti deportovale su djecu u kampove za „odmor“ i „opuštanje“ širom Rusije, uključujući i jedan u Primorskom kraju bliže Aljasci nego Ukrajini. Visoki zvaničnici Kremlja, uključujući Putinovu komesarku za prava djeteta Mariju Lvovu-Belovu, lično su usvojili deportovanu ukrajinsku djecu. Međunarodni krivični sud (MKS) je za njom sada izdao nalog za hapšenje.

Desetine hiljada ukrajinske omladine odrastaju pod ruskom vojnom okupacijom, primoravajući ih da napuste svoj jezik, kulturu i istoriju dok Kremlj nastoji da uništi „u cjelini ili djelimično“ ukrajinski identitet. Ovo bi postala čitava generacija ako bi Moskva potčinila Ukrajinu. Oni koji već žive pod ruskom okupacijom svakodnevno pate od pokušaja ruskih okupacionih vlasti da im oduzmu ukrajinski identitet.

Ruske vlasti su kooptirale školski sistem u okupiranoj Ukrajini pod eufemizmom da mora da ispunjava „ruske standarde“: predaju samo verziju ruske istorije koju je odobrio Kremlj u kojoj Ukrajina nema nezavisni identitet i onemogućavaju djeci pristup ukrajinskom jeziku. Ruske okupacione vlasti takođe koriste škole da militarizuju djecu, učeći ih ruskim „vojno-patriotskim idealima“ i stvaraju direktan kanal do organizacija koje su povezane sa ruskom vojskom za njihovo buduće regrutovanje u rusku vojsku protiv svojih sunarodnika kako bi se olakšale borbe.

Zajednička nit uništenja i istrjebljenja provlači se kroz svakodnevni život u okupiranoj Ukrajini. Ruski okupacioni zvaničnici razgovarali su o prisilnom deportovanju ili pogubljenju građana koji pokazuju karakteristike koje se smatraju proukrajinskim ili antiruskim. Ruski administratori prijete da će uskratiti Ukrajincima pristup osnovnim dobrima i uslugama kako bi ih natjerali da zamijene ukrajinske pasoše za ruske, trajno mijenjajući ukrajinski pravopis njihovih imena u rusku verziju. Ruski projekti ekonomskog „bogaćenja“ i „razvoja“ infrastrukture onemogućavaju sposobnost okupiranih teritorija da budu ekonomski samodovoljne, stvarajući razornu zavisnost od ruske savezne vlade i ubijajući klin između Kijeva i okupiranih teritorija.

Opet, ovo je genocidno ponašanje, čak i ako ne uključuje istrjebljenje ljudi.

Uz to, napori Rusije da uništi Ukrajinu uključuju i etničko čišćenje okupirane Ukrajine zamjenom Ukrajinaca ruskim građanima. Ruski zvaničnici tvrde da je Rusija od početka rata „primila“ više od 4,8 miliona Ukrajinaca, uključujući 700.000 djece.

Ne postoji način da se provjeri ovaj broj, ali on naglašava razmjere migracije iz Ukrajine u Rusiju od 2022. godine, a sve se dešavalo u kontekstu prinude ruske vojne okupacije. Kremlj ponovo naseljava okupiranu Ukrajinu ruskim građanima kako bi suštinski promijenio njenu demografiju i zakomplikovao buduće napore za reintegraciju. Na osnovu primjera sličnih etničkih čišćenja u prošlosti, mnogi će od toga neminovno umrijeti. A nismo ni spomenuli besramna pogubljenja nevinih civila od strane ruskih vojnika ili namjerne napade na civilno stanovništvo.

Međunarodni pravni postupci su osmišljeni da se bave zločinima nakon što su se dogodila. Stoga su ruski ratni zločini u Buči, Izjumu, gradu Hersonu i drugim oslobođenim naseljima s pravom dobili široku međunarodnu pažnju i osudu. Zbog toga je Međunarodni krivični sud raspisao potjernice za Putinom i Lvovom-Belovom, jer je njihov zločin omogućavanja deportacije djece vidljiv i evidentan.

Međutim, međunarodna humanitarna zajednica je manje efikasna u rješavanju onoga što se svakodnevno dešava iza linija fronta. U mnogim slučajevima, ruski genocidni projekat u Ukrajini je banalan, svakodnevan i teško ga je ući u trag i dokazati. Ali svaki aspekt ruske okupacije Ukrajine je namjeran i proizilazi iz Putinovog prvobitnog opravdanja za invaziju. Namjera je da se ispuni laž Kremlja da Ukrajina nema pravo na postojanje i da ne postoji ukrajinski narod.

Ukrajina vodi rat za opstanak ukrajinskog naroda. Ruski projekat genocida je cilj ruskih vojnih operacija, a ukrajinske pristalice ne bi trebalo da razdvajaju to dvoje. Ako Ukrajina padne u ruke Rusije na bojnom polju, ostatak ukrajinskog naroda će postati žrtve projekta genocida koji Rusija sprovodi u oblastima koje već kontroliše i koje čine „samo“ 20% legalne teritorije zemlje. Zamislite koliko bi miliona ljudi postalo žrtva ovog odvratnog ponašanja ako bi dostiglo 30 posto, 40 posto ili čak 100 posto.

U stvari, mnogi vojni stručnjaci bi tvrdili da bi taktike poput onih nacističkih bili jedini način da se uguši stanovništvo koje se tako žestoko protivi ruskoj kontroli. Vidjeli bismo strahote koji se dešavaju svakog dana.

Moramo se suočiti sa ovom realnošću direktno i prestati da lakomisleno govorimo o nuđenju „teritorijalnih“ ustupaka kako bismo „zaustavili borbe“ bez prisiljavanja da se suočimo sa užasima koje će takvi ustupci nanijeti ljudima koji žive u tim zemljama.

Putinova invazija nikada nije bila zauzimanje ograničenih površina zemlje. Uvijek se radilo o uništavanju naroda. Pristalice Ukrajine se stoga moraju ponovo posvetiti projektu spasavanja ovog naroda i pokazati da će se oduprijeti i pobijediti agresiju i genocid u ovim razmjerama.

(The Telegraph)