Tvrdoglavost dovela do “samoubistva”

Piše: Stanko Radulović

Crna Gora je prije polaska u Fukuoku imala za cilj plasman u četvrtfinale Svjetskog prvenstva i osvajanjem, onog posljednjeg, osmog mjesta, od svih četvrtfinalista, taj cilj je ispunila i tu se završava sve pozitivno u Japanu.

Napretka u igri crnogorskjih reprezentativaca nema, a selektor Vladimir Gojković je pokazao da nije spreman kao trener da uči na vlastitim greškama, što je bio potpuno drugačiji pristup dok je bio igrač.

Gojković je u prvi tim Jadrana ušao 1997. godine i iz godine u godinu stasavao uz trenera Petra Porobića u velikog igrača, i zbog činjenice da je bio spreman da uči od svog učitelja, ali i da radi na ispravljanju uočenih grešaka.

Već 2001. godine bio je potpuno spreman za ulazak u reprezentaciju, iako u tadašnjoj selekciji za Evropsko prvenstvo u Budimpešti i potom Svjetsko prvenstvo u Fukuoki za njega još uvijek nije bilo mjesta, iako ga je zasluživao.

Stariji ljubitelji vaterpola sjetiće se antologijskih utakmica protiv Bečeja, koji je tada evropski šampion, kada su Gojković, Boris Zloković, Predrag Jokić, Nenad Milanović… držali čas mnogo iskusnijim vaterpolistima i poraženi na kraju spletom nesrećnih okolnosti.

Već tada su Gojković, Zloković, Jokić bili spremni za reprezentaciju, što su na svojoj koži itekako osjetili nešto kasnije i Posilipo i Florencija…

Gojković nije od Porobića naučio, nažalost, kako se uči kao trener na vlastitim greškama, što je bila velika odlika prvog selektora Crne Gore.

Porobić je imao svoje selektorsko vatreno krštenje na FINA kupu kada je doživio rezultatski debakl od Mađara, i tada je sebi rekao da mu se nešto slično više nikad neće desiti. I nije. Porobić je do tančina prostudirao svaki detalj igre Mađara i vratio im sa kamatom u Beogradu šest godina kasnije.

U međuvremenu je tukao Honved njegovim oružjem, a na finalnom turniru u Budimpešti ostao bez titule prvaka Evrope spletom nesrećnih okolnosti, iako je budimpeštanski klub tada bio najiskusniji tim, sastavljen od devetorice standardnih mađarskih reprezentativaca.

Gojković je u Fukuoki eksperimentisao na pogrešan način. Nakon drugog kola na tribine je preselio jednog od najiskusnijih igrača, Bogdana Đurđića koji je u stanju da na svakoj utakmici postigne po nekoliko golova. Uostalom, on se i u prve dvije utakmice sedam puta upisao u strijelce i nakon toga preselio na klupu.

Iznenađenje sa Jovanom Vujovićem dalo je rezultat u osmini finala protiv Hrvatske i tu se završava sa dobrim potezima u Fukuoki. Istrajavanjem da ne igra Đurđić, kasnije i Uroš Čučković dovelo je Crnu Goru do osmog mjesta, a napretka u igri nije bilo.

Neko će reći da je pružena prilika mlađim kao zalog za budućnost. A zašto su onda Đurđić i Čučković odvedeni u Japan? Da gledaju Svjetsko prvenstvo sa tribina?

Ulaskom u četvrtfinale i činjenicom da se igralo protiv Grčke, a poslije ponovo protiv Srbije stvorila se ogromna prilika za ulazak u finale, osvajanje medalje i obezbjeđivanje direktnog plasmana na Olimpijske igre.

Grčka je bila zrela za poraz, ali je nedostajalo iskustvo i riješenje, baš ono koje i u fazi napada u finišu utakmica sa igračem više donosi Đurđić, ali je to riješenje sjedjelo na tribinama pet utakmica.

Nije problem što je Gojković probao, već što je istrajao u svojim eksperimentima koji nisu dali željeni rezultat.

Predsjednik i selektor moraju imati svoj program i na osnovu toga se biraju i dobijaju mandat, a lično bih volio da vidim program predsjednika VPSCG Đura Marića i šta je on od toga realizovao? Koliko je on spreman sredstava da obezbijedi za rad Saveza? Ono što smo vidjeli u Fukuoki, jeste da je spreman da u daleki Japan vodi svoju suprugu, vjerovatno o trošku građana Crne Gore.