Prije 40 godina na današnji dan u Sarajevu, tadašnjoj SFRJ, otvorene su 14. Zimske olimpijske igre koje su tog februara promovisale Jugoslaviju na najlejši mogući način i prikazale našu zemlju svijetu u jednom potpuno drugačijem svijetlu od onog koje smo vidjeli nepunu deceniju kasnije.
Tih 40 godina proteklo je za tren, a na ovim prostorima se mnogo toga promijenilo i mnogi će reći na gore, jer tako se stvari iz godine u godinu na ovim prostorima mjenjaju sa lošega na gore.
Ipak, Jugoslavija je tih dana disala jednim plućima, kucala jednim srcem i imala jednu dušu, onu sarajevsku…
A od svih olimpijskih dana u olimpijskom Sarajevu nekako je za sve nas ostao upamćen 14. februar, kao kruna svih nada i strepnji i svih dotadašnjih sportskih ostvarenja…
Za mnoge je 14. februar Dan zaljubljenih, neko će reći Valentinovo, neko sveti Trifun, ali iako romantika još uvijek stanuje negdje u našim srcima za mnoge od nas to jedan od onih dana kojih se rado sjećam zbog sportskih dostignuća i ushićenosti zbog rezultata koje su jugoslovenski sportisti ostvarivali na najvećim svjetskim takmičenjima.
A prije 40 godina Sarajevo je bilo centar svijeta, grad u podnožju Bjelašnice, Jahorine, Trebevića, Igmana… dočekao je najbolje sportiste svijeta.
Legendarna Zagrebčanka Sanda Dubravčić 8. februara zapalila je olimpijski plamen na stadionu Koševo ispred sportskih legendi kave su u to vrijeme bile Marija Lisa Hamelainen, Gunde Svan, Mario Matikainen (skijaško trčanje), Mark Điraldeli, Pirmin Curbrigen, Fil i Stiv Mer, Franc Klamer, Hubert Štrolc, Tamara Mekkini (alpsko skijanje), prerano preminuli Mati Nikenen Jens Vajsflog, Andreas Felder, Armin Kogler (skijaški skokovi) ili Karin Enke (brzo klizanje) , ali i hokejaši SSSR-a, članovi najčuvenijeg tima u istoriji koji su sačinjavali Vladislav Tretjak, Aleksej Kasatonov, Vjačeslav Fetisov, Vladimir Krutov, Igor Larionov Sergej Makarov.
Ipak u sjećanjima svih Sarajlija, ljubitelja sporta ostala su najupečatljivija tri detalja – trijumfi legendarne Njemice Katarine Vit u umjetničkom klizanju, nevjerovatnog britanskog para Džejn Torvil – Kristofer Din i srebrna medalja Jure Franka u veleslalomu…
E baš tu srebrna olimpijsku medalju u veleslalomu Jure Franko osvojio je 14. februara, na Dan zaljubljenih, i tog dana osvojio zauvijek srca miliona Jugoslovenki i Jugoslovena koji su sa ushićenjem isčekivali kraj trke i sa strepnjom čekali start petorice najboljih koji su bili u konkurenciji za medaljiu i druge vožnje koja će ući u istoriju jugoslovenskog sporta zbog prve medalje za našu nekadašnju domovinu na Zimskim olimpijskim igrama.
Jugoslavija do Sarajeva 1984. godine nikada nije imala osvajača medalje na Zimskim olimpijskim igrama, a u glavnom gradu BiH imala je nekoliko takmičara u koje je polagala velike nade – nekako najveći favorit za medalju bio je Slovenac Bojan Križaj koji je bio jedan od najboljih svjetskih takmičara u slalomu tog vremena i potpuno se ravnopravno nosio sa asovima kavi su bili Ingemar Stenmark (nije bio u Sarajevu), Mark Đirardeli, Fil, Mer, Pirmin Curbrigen…
Boris Strel je imao medalju u veleslalomu sa Svjetskog prvenstva u Šladmingu i bio je u krugu favorita za postolje, a potajno smo se nadali da bi u Sarajevu mogao da zablista i Primož Ulaga i iznenadi tada fantastični tandem Nikenen- Vajsflog koji je te sezone dominirao u Svjetskom kupu…
Takmičenja su prolazila, a Jugoslavija i dalje nije imala medalju na Igrama u Sarajevu, približavao se i kraj samita sportista, a nade i nestrpljenja su rasla, dolazile su trke u veleslalomu i slalomu u kojima su naši takmičari imali najviše šanse.
Do tada smo se divili hokejašima Sovjetskog Saveza i nadali se prvoj pravoj radosti, koja će ispuniti naša srca…
I onda je došao vjerovatno najljepši dan na Zimskim olimpijskim igrama, dan koji se pamti i u kojem smo se smrtno zaljubili u našeg Jureka. Jure Franko je nakon prve vožnje bio četvrti, za olimpijskom medaljom zaostajao je 12 stotinki, i Boris Strel je bio blizu, nadomak medalje, peto mjesto nakon prve trke obećavalo je veliku borbu i budilo maštu da bi na postolje mogla čak dvojica Jugoslovena…
Boris Strel je bio ponovo veoma dobar , a onda ga je u drugoj vožnji opet nadmašio Franko, u tom trenutku zauzimali su prvo i drugo mjesto, Austrijanac Franc Gruber bio je brži od Strela, ali ne i od Franka, koji je ostao lider, a do kraja borbe za medalje ostala su još dvojica takmičara. Franko imao već treće mjesto, a kada je i Andreas Vencel bio sporiji od Jureka na Bjelašnici je počelo veliko slavlje, nadohvat je bilo olimpijsko zlato.
Ipak, Švajcarac Maks Julen tog dana je odvezao trku života i za 23 stotinke nadmašio Franka koji je osvajanjem olimpijskog srebra ušao u antologije jugoslovenskog sporta.
Julen nikada više nije ostvario sličan rezultat, ali je tog 14. februara samo on je bio bolji od Jure Franka i tako ga spriječio da postane olimpijski šampion.
Svjedoci kažu da su Sarajlije i prisutni Jugosloveni nakon olimpijskog veleslaloma Franka dva dana nosili na ramenima po Sarajevu.
Malo kasnije, te večeri u olimpijskoj dvorani Zetra, zablistali su Britanci Džejn Torvil i Kristofer Din – legendarna Milka Babović, novinarka i atletičarka, koja je čak dva puta birana za najbolju sportiskinju Jugoslavije, bila je ushićena, a britanski par oborio je Bolerom sa nogiu sve prisutne i oduševio i same sudije, toliko da je njihov ples u Zetri ostao jedan od najupečatljivijih događaja u istoriji Olimpijskih igara.
Nakon olimpijskog veleslaloma Sarajevo je bilo blokirano, gradom se teško moglo prolaziti automobilom, svi su isčekivali dodijelu olimpijskih medalja ispred dvorane Skenderija, Frankovo srebro čekalo je 10.000 Sarajlija koji su željeli da podijele neviđenu radost sa svojim novim herojom, sa Valterom modernog doba.
Ako je Valter tokom drugog svjetskog rata odbranio Sarajevo, Franko je 40 godina kasnije za samo minut 20 sekundi i 26 stotinki, koliko je trajala njegova druga vožnja, osvojio grad koji su pokušali da osvoje mnogi zavojevači, ali nisu uspjeli… Sarajevo, BiH, Jugoslavija te večeri bili su na nogama, slavila se prva zimska olimpijska medalja, pjevalo se do dugo u noć, a onaj Bolero Džejn Torvil i Kristofera Dina bio je samo šlag na tortu koja se pamti.
U vrijeme kada građani Jugoslavije nisu težili milionima i kada je kriminal bio slučajni incident i nagrade za vanserijska rezultatska ostvarenja bile su sa današnjeg stanovišta smješne. Za najveći uspjeh u istoriji takmičenja na ZOI prvi osvajač olimpijske medalje dobio je, vjerovali ili ne, video rekorder marke Hitači, koji je u to vrijeme koštao nešto više od 1.000 njemačkih maraka, oko 500 današnjih eura.
“Uoči starta druge trke razmišljao sam, ako vozim vrlo dobro u drugoj vožnji, evo dobiću video rekorder”, prisjećao se mnogo godina kasnije u jednom od razgovora sa novinarima Franko.
Pet dana kasnije predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Španac Huan Antonio Samaran je na zatvaranju ZOI Sarajevo 1984. godine u svom pozdravnom govoru zaključio rečenicom:
“Doviđenja Jugoslavija, doviđenja drago Sarajevo.”
Sarajevo je osvojilo tih 12 dana srca miliona ljudi, ali se Olimpijske igre nikada više nisu vratile u Jugoslaviju i Sarajevo. Kao svjedok jedne od najtužnijih epizoda na Trebješnici i danas stoji izbušena stotinama granata u to vrijeme najbolja bob i sankaška staza na svijetu.
S.R.
Pare su nasli u PIO ,za tu godinu nije uplacen staz , al je priznata ,onda 91 nigdje ,od92 da ne priĉamo.
Biješe lijepo glavni biti dok nam nijesu objasnili da je BiH srpska i hrvatska i kasnije bosnjacka ,zamjrna religije za nacionalnost. samo ne Bosanska i Hercegovack a.da Jugoslavene ne spominjem.
Amoglo je biti samo da je bio duži nas dan. Iz songa Jadranke.