Srijeda, 19 Juna, 2024
Rubrika:

Ugrožavanje stabilnosti kao srpski politički adut: Dodik je nagradio Putina jer želi pridobiti Zapad za svoju agendu

Najveći kapital srpske politike je upravo u tom što jeste prijetnja miru i stabilnosti. Nije problem u tome što Bidenova administracija ''to ne razumije'', već upravo u tome što sasvim dobro razumije. No neće ponovo rasporediti SFOR u BiH, niti će poslati Abrams tenkove Oružanim snagama BiH, jer su potrebni Ukrajini. Zapravo, pitanje je hoće li ih, uz ovakve Republikance, imati i za Ukrajinu.

Piše: Haris Imamović (istraga.ba)

Čini se da srpska javnost znatno bolje nego bošnjačka razumije kako razmišlja Zapad. Kada je počeo rat u Ukrajini, bošnjačka javnost je svesrdno stala na stranu Ukrajine. Dodik je snažno podržao Putina, Srbija se stidljivo pridružio UN-ovim rezolucijama o Ukrajini, ali je gordo odbila uvesti sankcije.

Mnogima se u Sarajevu činilo da srpska politika pravi kobnu grešku. Neki su skoro likovali, vjerujući valjda da će se Zapad obračunati s “Putinovom petom kolonom“. Desilo se suprotno. Vučić i Dodik se dobro drže, možda i odlično. Bošnjaci su skoro pa obezvlašćeni.

To je potvrdila i prošlosedmična posjeta savjetnika američkog državnog sekretara Dereka Cholleta Beogradu. Na sastancima sa srbijanskim državnim vrhom, Chollet je, na sveopće iznenađenje naše javnosti, pohvalio ulogu Srbiju. „Cijenimo posvećenost Srbije miru i stabilnosti i spremni smo pomoći Srbiji da napreduje na svom evropskom putu“, kazao je Chollet, nakon sastanka sa Ivicom Dačićem.

Kako Dačić „doprinosi miru i stabilnosti“, ako je samo prije nekoliko dana prisustvovao obilježavanju neustavnog Dana RS-a? Zar je podrivanje autoriteta Ustavnog suda doprinos izgradnji mira? Zar podrivanje pravnog poretka nije prvi korak ka nasilju?

Srbijanski državni vrh je partner State Departmenta upravo zato što pravi prvi korak ka nasilju, ali ne i drugi. Amerikancima je, čini se, dovoljno samo da „ne puca“. Dovoljno im je što srbijanski državni vrh „uglavnom“ poštuje Dejtonski sporazum. Štaviše, Chollet kao da je zahvalan Srbiji što ne ratuje, iako bi, čini se, i htjela.

Sjedinjene Države su, kao i ostatak NATO-a, skoro potpuno posvećene Ukrajini. Ovih dana nastavljena je saga o slanju njemačkih tenkova u Ukrajinu. Nakon najava Pariza i Londona da će poslati svoje tenkove Ukrajini, Berlin se našao pod pritiskom. Međutim, njemačka vlada šalje poruke da će poslati svoje leoparde, samo ako SAD prije toga pošalju svoje tenkove M1 Abrams. Istovremeno, kako je objavio Washington Post, većina članstva Republikanske stranke, koja kontroliše Kongres, smatra da treba obustaviti dalju podršku Ukrajini.

U ovako složenoj situaciji, posljednje što bi Bidenova administracija htjela jeste da, pored Ukrajine, trošiti resurse na zaustavljanje eventualnog novog konflikta na Balkanu. Ne treba objašnjavati koliko bi otvaranje sukoba u BiH ili na Kosovu olakšalo poziciju Rusije u Ukrajini. „SAD će“, kako je kazao Chollet u Beogradu, „podržati sve napore koji se ulažu u cilju održavanja mira i stabilnosti.“

Čini se da srpska politika savršeno razumije ovu situaciju. Kako je, povodom Vučićeve eskalacije na Kosovu, primijetio bivši pukovnik američkih vazduhoplovnik snaga Jeffrey Fischer: „Nijedna članica NATO-a ne želi dodatni konflikt na euroazijskom tlu, uz rat u Ukrajini, Vučić upravo zato time i prijeti.“ Dodik radi po istoj matrici, smišljenoj u Beogradu.

Najveći kapital srpske politike je upravo u tom što jeste prijetnja miru i stabilnosti. Nije problem u tome što Bidenova administracija „to ne razumije“, već upravo u tome što sasvim dobro razumije. No neće ponovo rasporediti SFOR u BiH, niti će poslati Abrams tenkove Oružanim snagama BiH, jer su potrebni Ukrajini. Zapravo, pitanje je hoće li ih, uz ovakve Republikance, imati i za Ukrajinu.

Svjestan da SAD nisu zainteresirane da primijene silu, sve dok srpska politika „uglavnom“ poštuju Dejtonski sporazum, Dodik ga poštuje samo uglavnom: ne puca. Ne namjerava ga poštovati u cijelosti, pa ni u dobroj mjeri.

No, ni to mu nije dovoljno, pa svako malo zaprijeti da će možda zapucati. On ne želi biti samo prijetnja mira, već želi biti kredibilna prijetnja miru. Zato organizira vojnu paradu 9. januara i odlikuje Putina. Jer ko nagrađuje Putina, valjda je spreman uraditi isto što Rusi čine u Ukrajini. Dodik je napravio prvi korak nasilju, prijeti da će možda napraviti drugi i treći. Prijeti da će možda otvoriti novi front.

Zatim čeka da mu dođu zapadni ambasadori ili diplomate nižeg i srednjeg ranga, kako bi ga nagovorile da se ipak zaustavi. S obzirom da nemaju štapa (SFOR-a), mogu mu ponuditi samo mrkvu. Ta mrkva je nekada bio odlazak poništavanje Lajčakovih amandmana, zatim odlazak stranih sudija i tužilaca, smanjenje Oružanih snaga BiH, itd. Danas je to, čini se, državna imovina.

Ne znam da li je Dodik spreman otcijepiti se i započeti novi sukob. Da jeste, mislim da bi već to učinio. Ko ozbiljan ipak može reći šta će se desiti? Skoro sve Dodik čini s namjerom da proizvede strah da je zaistaspreman to učiniti. Da će to možda ubrzo uraditi. Ili da neće, ako dobije nešto zauzvrat.

Ne znam šta će Dodik uraditi, niti to smatram ključnim. Ključno je šta ćemo mi uraditi, a kad kažem mi mislim nažalost na nas i na Amerikance. Jer, kako se pokazalo nakon izbora, u BiH ne odlučuje samo narod ko će biti nova vlast, već i Ambasada Sjedinjenih Država, barem kada je riječ o „bošnjačkoj kvoti“.

Ako želimo razumjeti kako razmišljaju Amerikanci, pogledajmo šta kažu. „Postoji samo jedan način da imate zagarantiran mir – a to je ako se predate“, kaže Ronald Reagan. Ne možete odlučiti hoće li vas neko napasti. Nije mogla Ukrajina odlučiti hoće li Putin krenuti u rat. Ne možemo ni mi hoće li Dodik.

Ili ipak možemo, „ako se predamo.“ Upravo je, to čini se, filozofija Osmorke. Upravo zato je projekat Nikšić-Konaković-Forto, čini se, i osmišljen u State Departmentu. Legitimno je da se SAD svojim interesima, a ne našim željama. Njihov trenutni interes jeste mir na Zapadnom Balkanu, po svaku cijenu. Lakše im je da ga mi sami platimo, nego da oni troše svoje sigurnosne resurse. Iako je mir i njihov interes, a ne samo naš.

Legitimno je i da se bh. politika vodi interesima države BiH. Nećemo osigurati mir tako što ćemo se preventivno predati. U nastavku spomenute misli, Reagan kaže da ćemo najbolje zaštiti mir ako nasilnik zna da će platiti veliku cijenu, ako se usudi napasti nas. Najbolje ćemo zaštititi mir, ako Dodiku bude jasno da ne može dobiti ništa što mu ne pripada, bez obzira na prijetnje, te da Republika Srpska, pokuša li se otcijepiti, može uništiti samo sebe. Na kraju, to znaju čak i Amerikanci.

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve