Piše: Jaroslav Pecnik
Nakon gotovo sto posto obrađenih glasačkih listića, kako se i predviđalo, relativni pobjednik netom održanih izbora za 11 saziv hrvatskog Sabora je HDZ, koji je (uključujući i tri zastupnika dijaspore) osvojio 61 mandat, što je za pet zastupničkih mjesta manje u odnosu na prethodne izbore (iz 2020), ali bez ogleda na ovaj (ne)očekivani pad, Plenković i njegova stranka imaju daleko najviše izgleda da treći put zaredom formiraju Vladu, što do sada u povijesti novodobnog hrvatskog parlamentarizma nikome nije pošlo za rukom.
Istina, desnica okupljena oko Domovinskog pokreta (DP), na čelu s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom u svojim rukama drži „ključeve“ Banskih dvora, jer su s osvojenih 14 mandata postali king makeri ovih izbora, bez kojih nitko nije u stanju formirati novu vladajuću većinu (najmanje 76 zastupnika od ukupno 151 koliko broji puni sastav Sabora) i sada je samo pitanje, hoće li javno poreći sve što su tako oštro zamjerali Plenkoviću, proglašavajući ga zaštitnikom korupcije i izdajnikom nacionalnih interesa i prikloniti se njegovim ponudama, ili će (i)pak ostati dosljedni onome što su u kampanji govorili i podržati Zorana Milanovića kao mandatara nekakve privremene Vlade nacionalnog jedinstva koja bi okupila široku lijevo-desnu koaliciju i čija bi zadaća bila „osloboditi“ državne institucije “ hadezeovske okupacije“ i skinuti s vlasti kompromitiranog Plenkovića i njegovu korumpiranu stranku.
Ovo je ipak u biti samo retorička dilema, jer iako su se „domovinci“ i HDZ žestoko sukobljavali, pa su između njih pa(da)le i teške riječi, tako da je čak Penava podnio i kaznenu prijavu protiv Plenkovića (koji je tvrdio da je glas za DP, zapravo glas za SDP, odnosno lijevo-liberalnu koaliciju Rijeke pravde), a poznato je i koliko se ova dvojica političara međusobno ne podnose, ipak se radi o ideološki iznimno bliskim strankama; na koncu velika većina članova DP-a , uključujući i Penavu, ranije su bili članovi HDZ-a i zajednička im je nesnošljivost prema svemu što ima veze s ljevicom i lijevim ideologijama.
Iz Penavina obraćanja članstvu, po objavi izbornih rezultata dalo se iščitati da je DP spreman pregovarati o sastavljanju nove Vlade s Plenkovićem, ali pod uvjetom da u njoj nikako i nikada ne smiju participirati dr. Milorad Pupovac i „njegovi“ Srbi iz SDSS-a (Samostalna demokratska srpska stranka), jer su se „ogriješili o hrvatski narod“, a koji imaju Ustavom zagarantirana tri manjinska zastupnika u Saboru, te s lijevo-zelenim Možemo (osvojili 10 mandata, s jasnim trendom daljnjeg rasta), u kojem vide pristaše i zagovornike „pogubne globalističke i rodne politike“ i otvoreno se suprotstavljaju svakoj suradnji s desnicom kao izvorištem retrogradnih i po „zdravlje“ demokracije i društva neprihvatljivih ideja.
Mario Radić (suvlasnik, zajedno s tajkunom P. Vujnovcem, velikog trgovačkog lanca „Pevex“), inače najuplivniji član vodstva stranke, odmah po objavi rezultata izjasnio se kako ne vidi nikakve prepreke oko budućeg dogovora s Plenkovićem i nema sumnje da će svim silama svog autoriteta (iz osobnih i poslovnih interesa) zagovorati da HDZ i DP formiraju Vladu.
Pod uvjetom da unutar „domovinaca“ ne dođe do raskola, jer neki, primjerice Mislav Kolakušić (EU parlamentarac i lider desno populističke stranke „Pravo i pravda“, koji je na Penavinoj listi osvojio mandat) se zaklinjao kako suradnja s hadezeovcima ne dolazi ni po koju cijenu u obzir, a nije jedini, za formiranje Vlade nedostajao bi samo jedan mandat, koji bi Plenković lako „namirio“ iz bazena nacionalnih manjina, budući su mu predstavnik Mađara, Robert Jankovics i Čeha i Slovaka, Vladimir Bilek, već godinama odani partneri.
Ipak, lako je moguće da se ponovi scenario od prije četiri godine kada se stranka, koju je tada vodio Miroslav Škoro (osvojila 16 mandata) podijelila upravo po sličnim pitanjima, a to je u neku ruku čak i varijanta koja bi odgovarala Plenkoviću, jer bi tako lakše kontrolirao „razmrvljeni“ DP, koji će na svaki način svoju potporu željeti „debelo“ naplatiti, a do potrebnog broja mandata premijer bi došao nastavkom suradnje sa svih osam predstavnika manjina i privlačenjem suverenista (dva mandata) koji su na izbori išli zajedno s Mostom (s kojim je HDZ u zakrvljenim odnosima) i ukupno osvojili 11 saborskih fotelja, ili pak (i) privlačenjem dva zastupnika Nezavisne platforme Sjever, koji su na čelu s međimurskim županom Matijom Posavcem ostvarili neočekivani trijumf.
A tu su još i liberalni, zagorski Fokus i IDS (Istarski demokratski sabor) s ukupno tri mandata, tako da je Plenkovićev manevarski prostor neočekivano (p)ostao dosta širok i za hod po „uskim i strmim“ političkim stazama i bogazama i gotovo je sigurno da ća on i po treći puta sastaviti Vladu, ali jednako je tako izvjesno da će pregovori (po)trajati i da su, teško vjerovati, ali ipak moguća i neka, pa čak i dramatična iznenađenja i preokreti, jer ni Milanović sigurno neće sjediti skrštenih ruku; uostalom nakon izbora je samo kratko poručio „pregovori traju“, a i on, u ime kaolicije „Rijeke pravde“ (osvojili 42 mandata), ima određene „predsjedničke“ adute u rukama, koje bez ogleda na veliku razliku u broju zastupnika, u odnosu na HDZ, ne bi trebalo samo tako (o)lako podcjeniti.
U svakom slučaju kao premijerski kandidat u „sjeni“ lijevo-liberalne opcije, ne odustaje od ambicija da formira Vladu nacionalnog spasa, pa makar bila i manjinska (potporu u Saboru bi joj davali Možemo, DP i Most), pozivajući se na njihova predizborna obećanja kako im je primarni cilj skinuti HDZ s vlasti.
Dakako, teško da bi ova vlada bila dugog vijeka, jer to su „rogovi u vreći“, ali konsenzus je, uz Milanovićev autoritet ipak moguć, uvjereni su u Rijekama pravde, Mostu i Možemo, međutim problem je u DP-u, jer jedan dio izabranih zastupnika malo vodi računa o onome što su građanima obećavali tijekom kampanje i jedina im je ambicija dobro „naplatiti“ poziciju u kojoj su se našli, a to jedino „pošteno“ mogu s Plenkovićem i HDZ-om, koji su spremni na ogromne koncesije, samo kako se ne bi morali odreći vlasti i moći.
Budući niti jedna stran(k)a nema komotnu i jasnu većinu, a Vlada nacionalnog spasa nema izgleda za efikasno funkcioniranje, bilo bi najpoštenije prema građanima, smatra već spomenuti Kolakušić, i(za)ći na nove izbore i ta opcija nije isključena, iako, barem za sada, malo vjerovatna.
Iako je izlaznost na ove izbore bila neočekivano velika, preko 62 posto, pa sam osobno bio uvjeren kako će lijevo-liberalna oporba ostvariti daleko bolji rezultat, pokazalo se da je Milanovićev „diverzantski upad“ bitno ojačao interes za izbore i izbornu dinamiku, podigao rejting „uzdrmanih“ socijaldemokrata Peđe Grbina, koji bi bez njegove potpore sigurno lošije prošli, ali je ujedno svojom, često nekontroliranom retorikom, kojom je, usprkos svemu precizno „pogađao“ najbolnije teme hrvatskog društva, mobilizirao i desni birački korpus, tako da se na koncu, povećani broj glasača ravnomjerno distribuirao, kako na lijevu, tako i desnu stranu elektorata.
I ukoliko Milanović ne uspije formirati Vladu (u bilo kojoj varijanti), SDP-u prijeti veliko unutrašnje prestrojavanje; ne samo da će Grbin morati rezignirati s čelne pozicije, već će izvjesno doći i do novog urušavanja cijele stranke.
Mnogi drže da bi SDP i Možemo zajedničkim istupom na izborima polučili bolji rezultat; možda, nisam siguran, ali sam uvjeren da su Sandra Benčić i Tomislav Tomašević dobro procjenili kao bi oni time kao stranka dugoročno više izgubili, no dobili, a ovako su izbori potvrdili da se polako, ali sigurno šire diljem cijele Republike i da privlače sve veći broj mladih i obrazovanih građana.
Nova, najvjerovatnije Vlada HDZ-a i DP-a, u Bruxellesu sigurno neće biti s oduševljenjem primljena u „obitelji pučkih stranaka“, jer će Plenković morati, kako bi udovoljio koalicijskim partnerima izvršiti priličan zaokret „u desno“, ali to je, po svemu sudeći trend koji će „eksplodirati“ na predstojećim EU-parlamentarnim izborima, tako da se pobjedniku, u konačnici sve oprašta.
Ali, budimo ipak oprezni: u Hrvatskoj, bez ogleda na postojeće postizborne odnose i omjere, kao i vjerovatne koalicije, još ništa nije gotovo; sve su opcije otvorene i ništa nije nemoguće. Milanović kao šef države sada, u ovoj etapi postizbornih „pripetavanja“ igra važnu ulogu, jer dodijeljuje mandat onome tko sakupi većinu i u tom procesu može itekako otežati zadaću Plenkoviću, a istodobno i sebi pogodovati, jer nije tajna da i sam „puca“ na premijersku fotelju.
Ukoliko Plenković brzo ne dogovori većinu i pregovori i dogovori se počnu otezati, a sve upućuje da bi to tako moglo biti, Milanović bi mogao namjerno otezati i prolongirati zakonom određene rokove (30 plus 30 dana, pa onda prilika za drugog mandatara) za formiranje Vlade, tako da bi se na koncu moralo prići stvaranju privremene, prijelazne Vlade pod nadzorom Milanovića koja bi pripremala nove izbore, ali taj je scenario malo izgledan, iako ne i nemoguć i svakako bi (naj)više pogodavao predsjedniku, no premijeru, ali najmanje građanima koji su jedino želljni stabilnosti i sigurnosti, pri čemu, a to su potvrdili i izbori, veće povjerenje, nakon svega i usprkos svemu, imaju u HDZ, nego u Rijeke pravde.