Posljednji jugoslovenski ministar spoljnih poslova Budimir Lončar bio je prvi karijerni diplomata koji je uspio da se popne na najviši položaj u jugoslovenskoj diplomatiji. Danas živi na relaciji Preko (Ugljan) – Zagreb – Njujork.
Kada govori o svojoj karijeri, počinje i završava s Kočom Popovićem, svojim velikim šefom u diplomatiji i doživotnim prijateljem.
,,Taj general, književnik, pisac, erudita i ministar na prvom je mjestu galerije sjvetskih moćnika s kojima je prijateljevao tokom svog burnog života. “Možda imam visoke godine, ali nisam star”, riječi su kojima je jednom zahvalio čovjeku koji mu je čestitao na vitalnosti.
Tako Jutarnji list uvodi čitaoce u veliki i pažnje vrijedan intervju sa Budimirom Lončarom.
Lončar je svoju ostavku na mjesto jugoslovenskog saveznog sekretara za spoljne poslove dao onog trenutka kada je shvatio da više ne može spriječiti rat. Kaže, “podnio sam je u pravom času, ali u zadnjem času”.
Nakon ostavke boravili ste u Njujorku 10 mjeseci. Trajala je procedura oko vašeg imenovanja na novu dužnost u UN-u, ali i pripreme za odlazak u Indoneziju. Jesu li vas zvali iz zemalja bivše Jugoslavije?
Lončar: Bio sam u kontaktu s hrvatskim, ali i ostalim ambasadorima u SAD, naročito onih iz nesvrstanih zemalja. Butros mi je pokazao pismo šefa tadašnje jugoslovenske misije u UN-u koje je iz Beograda izdiktirao Borisav Jović. Protestovali su što sam ušao u diplomatski sistem UN-a. Gali je rekao da mu je pismo iz Beograda dodatni argument za moje imenovanje u Indoneziju!
Otkud prijateljstvo s Sorosem?
Lončar: Sorosa sam upoznao preko Svjetlane Kostić Stone, koja je bila sekretar Američke akademije za nauku i umjetnost. U to se vrijeme zabavljala sa Sorosem. Svjetlanin očuh bio je poznati profesor matematike na MIT-u, nobelovac. Njen život je filmska priča. Zanimalo ga je stanje u Istočnoj Europi, ali i svjetski globalni odnosi, sve čime sam se bavio pa sam mu bio zanimljiv sagovornik. On je već tada razmišljao o Otvorenom društvu. Tada je prešao 300 miliona dolara, a sada ima 28 milijardi, odlučio je da iz jednog svog posla, svojih transakcija u kojima je bio genijalan, profit pretače u pokrete za razvoj demokratizacije i ‘otvorenog društva’. Sve je to sjajno iznio u svojoj poznatoj knjizi ‘Soros protiv Sorosa’. Postali smo vrlo dobri prijatelji. Odsjedao sam kod njega s porodicom u Njujorku.
Kako ste osvajali ljude?
Lončar: Uvijek sam pokušavao ljudima predočiti širi kontekst u kojem treba gledati neki problem, bez kategoričkih stavova, bez nametanja svog mišljenja, razumijevajući njihove probleme i interese, biti im od koristi na neki način. Time sam ovladao u Analizi i planiranju DSIP, gdje sam proveo osam godina. To je postala moja vještina, ali i karakteristika, moja diplomatska filozofija i vjerujem da je to jedan od razloga zašto sam stekao tako mnogo prijatelja po svijetu.
Kako ste se sprijateljili s Džordžom Bušom ili Vilijem Brantom?
Lončar: Prve kontakte s Bušom imao sam u UN-u za vrijeme primanja NR Kine u članstvo. U ime Nesvrstanih vodio sam lobiranje za primanje Kine i izbacivanje Tajvana (Formoze). Amerikanci su bili protiv toga, a njihovu delegaciju predvodio je kao stalni predstavnik u UN-u upravo Buš. Nekoliko puta smo se sastajali oko toga.
Moj dugogodišnji prijatelj Klod Čejson, francuski ministar vanjskih poslova, rekao mi je da će i članice Evropske zajednice glasati za prijem Kine i da to Amerikancima neće reći do posljednjeg časa. Pet minuta prije nego što je izašao na govornicu, ja sam Buša pozvao na stranu i rekao: ‘Džordž, mi dobijamo, imamo uz sebe i EZ, vodi o tome računa u svom govoru’. On mi to nikada nije zaboravio. Kada je postao potpredsjednik SAD, obnovili smo poznanstvo u Njujorku. To je bilo vrijeme pojave Andropova i najava njegovih reformi, što je sve Buša zanimalo. Sastajali smo se neobično mnogo puta, bar jedanput mjesečno, tako da smo postali prijatelji.
A kako ste upoznali Genšera?
Lončar: Genšer je bio jedinstvena ličnost druge polovice 20. stoljeća. Upoznali smo se dok je bio ministar unutrašnjih poslova. Kao ministar vanjskih poslova Njemačke on je brzo shvatio da je Jugoslavija značajni igrač na međunarodnoj sceni. Zemlja koja je imala posebno iskustvo sa SSSR-om. Zemlja koja je imala komplementarnu politiku Brantove politike. Genšer je presudno uticao na Kola da ‘progleda’. To je bilo vrijeme izlaska Njemačke iz pozicije objekta hladnog rata u poziciju subjekta detanta. Svima je krajnji cilj bio ujedinjenje Njemačke. U meni je vidio dobrog sagovornika… Kod svakog važnijeg događaja uvijek treba razgovarati sa američkim i sovjetskim, kao i jugoslovenskim ambasadorom. Bio je sBarbarom, svojom ženom, kod nas u Zadru, na Ugljenu i Kornatima.
Vili Brant Vam je 1992. takođe nudio pomoć.
Lončar: Kada sam podnio ostavku, Brant mi je odmah poslao svog izaslanika, ambasadora Horsta Graberta. On je tada bio predsjednik Socijalističke internacionale i želio je da mu budem savjetnik. Ja sam to, naravno, prihvatio. Već u četvrtom mjesecu 1992. poslao me u Latinsku Ameriku da tamošnjim socijalistima, na čelu s predsjednikom Venezuele, socijaldemokratom Peresom objasnim zašto je propao komunizam, zašto se raspao Sovjetski blok i šta kompromitacija komunizma znači za socijaldemokraciju. Brantova smrt me zatekla u Njujorku. Bilo mi je jako teško. Otišla je velika istorijska ličnost i dragi prijatelj. Moj Srđan je apelovao da ostanem u Njujorku. Janja nije znala da se više ne vraćam. To je za mene bio jedan vrlo težak životni ispit i ljudska dilema. Mlađi sin i Janja bili su ugroženi. Kad sam dao ostavku, o meni je u srpskim novinama u mjesec i po dana izašlo 300 napada. A u Hrvatskoj su mi istovremeno devastirali kuću na Ugljanu.
Imali ste dugogodišnju saradnju s Titom, ali niste pripadali njegovom najužem krugu suradnika?
Lončar: Taočno. Ja nisam pripadao njegovom najužem krugu, međutim zbog moje uloge u nesvrstanoj politici imao sam direktne susrete i razgovore s Titom. Po nalogu mog šefa Koče Popovića, izlagao sam direktno Titu o strateškim i aktuelnim međunarodnim globalnim pitanjima. Istovremeno moj tim je pripremao uglavnom sve značajnije Titove govore na međunarodne teme.
Je li Vam bilo žao kada nije prošao Kočin predlog da postanete Titov najbliži saradnik, generalni sekretar u maršalatu?
Lončar: Ne, bio sam sretan. A i Koča je poslije bio zadovoljan.
Postoje li neki podaci koliko je Jugoslaviju zapravo koštala ta velika diplomatska mreža i infrastruktura? A kolika je bila ukupna korist od poslova u Trećem svijetu?
Lončar: Korist je bila značajna. Imali smo ogromnu korist od infrastrukturnih projekata po zemljama Trećeg svijeta. A poslove smo dobijali zahvaljujući ugledu Tita i Jugoslavije. Budžet ministarstva vanjskih poslova bio je 50 miliona dolara, a budžet hrvatskog MVP-a danas iznosi 100 miliona. Da, promijenila se vrijednost novca, ali jugoslovenska diplomatija nije bila skupa. Da se Ante Markovićpojavio 10 godina ranije, Jugoslavija bi bila kvasac za mnoge stvari u Evropskoj uniji, a on najpopularniji političar poslije Tita. Kada smo 1981. ušli u u ekonomsku krizu, imali smo 16 milijardi dolara duga, što je bilo 24 odsto BDP-a. Danas Hrvatska ima preko 85, a Italija 125 odsto BDP-a. Zaduživanja Jugoslavije su išla u investicije, a ne u potrošnju. Trebalo je dug reprogramirati, jer nismo mogli servisirati kratkoročni dug od 5,5 milijardi dolara. Tu sam bio snažno angažiran, bio sam na čelu pregovaračke ekipe. Pomogao mi je Aleksander Hajg, šef američkog Stejt Dipartmenta. To je bila posljedica našeg međunarodnog položaja u svijetu.
Kada govorite o svojoj karijeri u jugoslovenskoj diplomatiji, izdvajate lik Vašeg šefa i prijatelja Koče Popovića.
Lončar: Apsolutno. Bez njega ja nikada ne bih bio ovo što jesam, ne samo u diplomatiji nego i u znanjima i vještinama. Koča je bio vojnik, književnik i političar. Govorio je francuski jezik kao materinji, izvrsno je govorio nemački i španski, odlično engleski, a ruski je nabadao. Imao sam veliku tremu, ali i zadovoljstvo kada me je izabrao za najbližeg saradnika. Bio je izuzetno obrazovan. Za svako putovanje s njim sam se posebno pripremao, jer smo ponekad imali dosta slobodnog vremena koje je trebalo ispuniti. Razgovarali smo o pozorištu, slikarstvu, ali i o fudbali koji je on pratio, ali ne s toliko strasti kao ja. Strepio sam zbog tih neformalnih obaveza.
Osam godina sam s njim bio na svim njegovim putovanjima, osim jednog u Milano. Sve kolege u ministarstvu zanimalo je o čemu smo razgovarali izvan službenog protokola. Odnos s Kočom je bio bogat, svestran, ali i naporan. Osjećao sam stanoviti teret zbog tog njegovog ogromnog povjerenja koje je imao u mene. Kada je odlazio s funkcije, poklonio mi je sliku na kojoj je napisao: ‘Leki: u znak priznanja od namučenog mučitelja’. Bio je svjestan da je mučio i sebe i mene. Zanimljivo, imao je tremu pred novinarima, iako je bio iznimno liberalnih nazora. A s državnicima, poput Hruščova, razgovarao je autoritativno i na ravnoj nozi. Tita je cijenio, ali je bio kritičan naročito prema Titovoj sklonosti glamuru i raskošnom protokolu. Bio je svjestan postojanja Titovog kulta ličnosti.
No, smatrao je da je to u ratu i u sukobu sa Staljinom bilo korisno. Poslije je to postao teret. Tito je toga jednim dijelom bio svjestan.Đilas je mislio da je najveći graditelj Titova kulta bio Kardelj, da je on ‘savladao tehnologiju J. B. Tito’. Mislim da je Đilas bio u pravu. Kada je Koča Popović podnio ostavku, rekao mi je da mu je najveće razočaranje bio upravo Kardelj, koji je najviše radio na reformama, ali nikada nije uspio prevladati monopol partije i Titov kult.
Jeste li se kasnije susretali s Vladimirom Velebitom?
Lončar: Kada je Velebit 1943. otišao u London, Tito je otvorio novu dimenziju rata, put ka međunarodnom priznanju. Velebit je bio ne samo prvi jugoslovenski diplomata nego i otac jugoslovenske diplomatije, a Koča je bio njen graditelj. Ključni događaji odigravali su se kada je Velebit praktično vodio vanjsku politiku. Čovjek koji je u počecima gradio strategiju prema Zapadu bio je Lola Ribar.
Da nije poginuo, on bi bio prvi ministar vanjskih poslova i kasnije vjerovatno Titov nasljednik. I on je govorio brojne jezike, a Tito ga je jako volio. S Velebitom sam se često susretao, najčešće kod generala Ivice Kukoča. On je bio pomalo ciničan čovjek, nije nikada kritikovao Tita, o Jovanki se brinuo kasnije kada je bila u nevolji, s kojom je ostao blizak i lojalan prijatelj. Velebit nije nikada postao ono što je očekivao, uvijek je bio drugi čovek, nikada savezni sekretar za vanjske poslove. A očekivao je to. Šteta jer ako je neko trebao biti ministar, onda je to on.
Vi ste politički bili najbliži srpskim liberalima oko Koče Popovića, s Markom Nikezićem i Latinkom Perović.
Lončar: S Nikezićem sam bio u iznimno bliskim odnosima. On je bio čovjek demokratske orijentacije. Cijela ta smijenjena generacija političara, Kavčič, Mika i Savka, Crvenkovski, Nikezić, Latinka i Tepavac, u partizanima su bili mladi, vodonoše, ali krajem šezdesetih su stasali u moderne, demokratske ličnosti. Bili su ne samo generacijski povezani nego i otvoreni prema svijetu i političkom pluralizmu. Ali, veliki minus im je bio to što međusobno nisu dovoljno sarađivali. Srpski liberali su išli najdalje, oni su tražili promjenu ideologije.
Što mislite danas o jugoslovenstvu kao političkoj ideji?
Lončar: Jugoslovenstvo se kao politička ideja potrošilo, ali njegove vrijednosti i istorijsko trajanje ne mogu se izbrisati.