Piše: Dragutin Papović, istoričar
Predsjednik Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić je 11. oktobra, nakon sastanka sa mandatarom Milojkom Spajićem, izjavio: „Konstatujem da nam je sve prihvatljivo!“ Tako je prihvatio Sporazum o formiranju 44. Vlade Crne Gore koji mu donosi funkciju predsjednika Skupštine Crne Gore. Mandićevu odluku i Sporazum je jednoglasno prihvatio Glavni odbor NSD-a 18. oktobra. Domogli su se vlasti, ali su se okrenuli protiv svoje stranke.
U Programu NSD-a je zapisano: „NOVA se protivi članstvu Crne Gore u NATO i insistira na referendumskom izjašnjavanju građana o ovom pitanju.“ S druge strane, u Sporazumu o formiranju 44. Vlade Mandić je prihvatio da „Crna Gora bude kredibilan NATO saveznik.“
Potom je u Osnovnim principima međusobne saradnje u Sporazumu prihvatio da će jedan od osnovnih principa učešća NSD-a u novoj Vladi biti „jačanje saradnje u okviru NATO.“ Zatim su predsjednik NSD-a i Spajić u Političkim odredbama Sporazuma zapisali: „Jasno smo definisali i uskladili stavove oko vanjske i bezbjednosne politike sa EU I NATO.“
Na kraju, Mandić je u poglavlju Ciljana usmjerenost Sporazuma prihvatio i ovo: „Saglasni smo da će vanjskopolitička orijentacija 44. Vlade biti utemeljena na aktivnom i kredibilnom članstvu Crne Gore u NATO.“ Mandić je 4 puta iskazao vjernost NATO-u i istovremeno je prekršio anti-NATO referendumski fundament Programa NSD-a koji je sâm napisao. Njegovo kršenje Programa su podržali i članovi Glavnog odbora. Tako su aktivirali član 10, stav 1, alineja 1 Statuta NSD-a koji propisuje da će se iz stranke isključiti svaki član koji: „učestvuje u političkim aktivnostima i zastupa u javnosti stavove suprotne Programu NSD.“
Mandić i članovi Glavnog odbora su prihvatanjem Sporazuma o 44. Vladi prekršili i ostale temeljne djelove Programa stranke. U Programu NSD-a piše da je obavezno zalaganje za „promjenu Ustava u dijelu diskriminatorskih normi i neodgovarajućih rješenja kada je u pitanju državna simbolika“, da je obavezujuće zalaganje za konstitutivnost srpskog naroda u Crnoj Gori, zatim da se vodi borba za „adekvatnu integraciju srpskog naroda na osnovu promišljene politike identiteta kao dio ukupnog procesa regionalne integracije“ i da „nacionalno vaspitanje mora biti sastavni dio obrazovnog procesa.“
No, Mandić je sa Spajićem u Sporazumu dogovorio, a Glavni odbor prihvatio, da je osnovni princip međusobne saradnje „poštovanje Ustava Crne Gore.“ Mandić je prihvatio da će biti potpuno posvećen „daljem razvijanju prijateljske saradnje sa svim susjednim državama priznatim od strane Crne Gore“ i da će se u okviru nacionalne politike „suzdržavati od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele, s ciljem izgradnje ujedinjene budućnosti za sve građane Crne Gore.“
Mandić i članovi Glavnog odbora su odustali od konstitutivnosti srpskog naroda u Crnoj Gori i priznali su nezavisno Kosovo. Za njih više nema ni borbe za Srpski svet ni vraćanja s vojskom u Prizren dogodine. Ovakav zaokret u četničkom pokretu nije zabilježen još od 1945. godine kada je Pavle Đurišić potpisao da mu je vrhovni komandant Sekula Drljević.
Sada član 10, stav 2 Statuta NSD-a obavezuje Opštinske odbore NSD da pokrenu postupak isključenja Andrije Mandića i članova Glavnog odbora iz stranke. Potom je predsjednik Izvršnog odbora stranke Milutin Đukanović obavezan da, u skladu sa članom 35, stav 1, alineja 5 Statuta NSD-a, sazove sjednicu Izvršnog odbora i da, u skladu sa članom 34, stav 1, alineja 11 Statuta NSD-a, predloži Izvršnom odboru da se predsjednik stranke Andrija Mandić i članovi Glavnog odbora isključe iz NSD-a.
No, s obzirom na to da su svi članovi Izvršnog odbora istovremeno i članovi Glavnog odbora ispada da su se najviši funkcioneri i organi stranke kolektivno odrekli Programa i Statuta i da su faktički jednim potezom uništili sopstvenu stranku. Tako je dokazano da NSD nije bila ni nova, ni srpska, ni demokratija, već da je bila samo Mandićevo udruženje lovaca na fotelje. Ostalo je još samo da se primijeni član 60 Statuta i da Skupština NSD- a usvoji formalnu odluku o prestanku rada stranke.
S obzirom na slične programske ciljeve i statutarne odredbe, prihvatanjem Sporazuma o 44. Vladi svoje programe i statute su na isti način prekršile Demokratska narodna partija i Socijalistička narodna partija. Suprotno Programu i Statutu odrekle su se anti-NATO orijentacije i priznale su Kosovo kao nezavisnu državu. Od 18. oktobra to su stranke samo na papiru. Najznačajnije je što su lideri i rukovodstva ovih stranaka time dokazali svoju nepouzdanost.
Ako su tako pogazili dokumente koje su sami napisali, onda je nesumnjivo da će pogaziti i Sporazum o 44. Vladi, Ustav i zakone Crne Gore. Ako su tako uništili unutarstranačku demokratiju, onda je nesumnjivo da će to uraditi i sa demokratijom u državi. Dokazali su da ni sebi ne vjeruju, a očekuju da im drugi vjeruju. Slično je postupila i Demokratska Crna Gora. Ona je sa pokretom URA potpisala predizborni koalicioni sporazum kojim su se obavezali da će „jedinstveno pregovarati o formiranju vlasti nakon izbora 11. juna“. Demokrate su to prekršile već 12. juna. Toliko im znači savezništvo.
Identično je postupila „Evropa sad“ kada je iz sastavljanja Vlade isključila Ujedinjenu Crnu Goru, iako je ona bila dio zajedničke izborne liste. Zato je potpisivanje Sporazuma bio vrhunac opšte političke prevrtljivosti, koja će biti i osnova rada 44. Vlade. Lideri ovih partija misle da su vješto nadigrali saveznike i protivnike i zavarali javnost, ali su dokazali da su sposobni samo za providno lukavstvo.
Potpisnici Sporazuma su se obavezali da će „kroz svoje državničko djelovanje unaprijediti društvenu koheziju i iskorijeniti nacionalne, vjerske i političke podjele koje su generacijama oblikovale našu državu.“ Tako su budući činioci Vlade direktno saopštili da će se boriti protiv političkog pluralizma i protiv višenacionalnog, viševjerskog i višekulturnog karaktera Crne Gore koji je do 2020. godine zvanično smatran bogatstvom i temeljom Crne Gore.
Očigledno je da potpisnici Sporazuma smatraju da je to sada smetnja društvenoj koheziji i zato su zaključili da ako nema identitetskih i političkih razlika onda nema ni podjela. Ovu opredijeljenost u Sporazumu su naslovili kao Nacionalno jedinstvo. Možda bi lideri albanskih nacionalnih partija koji su prihvatili Sporazum mogli da objasne kako će ostvariti nacionalno jedinstvo sa partnerima: Spajićem, Mandićem i Bečićem.
Lijepo rečeno, evo ja se slažem.