Tornado i uragani na planeti Zemlji djeluju moćno, ali nisu najstrašnije vremenske (ne)prilike koje postoje u Sunčevom sistemu. Mnoge planete koje imaju neku vrstu atmosfere imaju i neke vrste oluja, koje su najčešće u oblicima ciklona i anticiklona. Jedna takva oluja krasi najveću planetu Sunčevog sistema, Jupiter, i poznata je kao Velika crvena mrlja. Možda najpoznatija zato što već vjekovima divlja na “gasnom divu”, ali nije jedina. Ono što je zajedničko za većinu njih je da naučnici ne znaju kako ni zašto nastaju.
Ovo su najljepše i najstrašnije oluje našeg prelijepog Sunčevog sistema.
Mars – oluja koja prekrije cijelu planetu
Pojava koja je najčešća na Marsu je velika pješčana oluja, koja je nekada toliko moćna da može da se primijeti sa Zemlje. Mnoge velike peščane oluje se dese više puta godišnje, ali ona koja zahvati cijelu planetu se javlja na svakih nekoliko godina. Tako su naučnici zabilježili jednu 1971, 1977, 1982, 1994, 2001, 2007, 2018. Iako one prave problem za funcionisanje rovera koji su na Marsu, nisu do sada ništa uništile ili značajno oštetile pošto vjetrovi dostižu “samo” 100 kilometara na sat, što je skoro upola manje nego uraganski vjetrovi na Zemlji.
Pored ovih pješčanih oluja, naučnici su zabilježili nekoliko puta da se formirao ciklon na sjevernom polu. Jedan od njih je primijećen 1999, sastojao se od tri prstena oblaka oko crnog “jezgra” i postojao je samo nekoliko sati. Bio je masivan (širine oko 320 kilometara) i podsjećao je na oluje koje se formiraju na polovima Zemlje.
Jupiter – oluja koja traje četiri vijeka
Jupiter – div među planetama, ali nedovoljno velik da, iako je sačinjen od gasova, bude zvijezda.
Površina Jupitera prekrivena je vrtlozima, a većina su anticikloni što znači da se okreću u suprotnom smjeru od rotacije planete. Mnogi su se pojavljivali i nestajali tokom godina, ali jedna oluja je tu već preko 350 godina. Radi se o Velikoj crvenoj mrlji, koja je dobila ime po neobičnoj boji u svom središtu. Nalazi se na južnoj hemisferi i prvi put je njeno postojanje zabilježeno davne 1635. Ona se pomjera duž planete, ali nikada ne nestaje. Naučnici vjeruju da je to najveća oluja Sunčevog sistema, pošto je širine 24.000-40.000km, i duga oko 14.000 km. Toliko je velika da u njoj mogu da se “smjeste” dvije ili tri Zemlje.
Naučnici su primijetili da se smanjuje, i vjeruju da će postati okrugla oko 2040, mada oko toga ne postoji saglasnost. Takođe, neki izražavaju sumnje da li će ona još dugo postojati, pošto je primjetno da se smanjila. Prema nekim izvorima, Velika mrlja će “živjeti” još nekih 20 godina prije nego što konačno nestane.
Naučnici vjeruju da na ivicama vrtloga vjetrovi duvaju i do 432 km/h što je daleko više nego ikada zabilježeno na Zemlji. Nisu sigurni zašto je središte crveno, ali vjeruju da se radi o različitim organskim molekulima koji se nalaze u oluji. Zanimljivo je i da ona mijenja nijansu crvene, pa nekada bude skoro bijela sa nijansom rozikasto crvene boje, a nekada je vatrenocrvena.
Svakako je jedna od najkopleksnijih i najmisterioznijih pojava Sunčevog sistema.
Saturn – gromovi parali nebo osam mjeseci
Jedna od najpoznatijih oluja na Saturnu su Velike bijele mrlje. Radi se o prolaznim ali masivnim atmosferskim pojavama.
Najčešće se javljaju na sjevernoj hemisferi, u zoni koja je označena kao “olujni prolaz”. Misterija je zašto se većina oluja dešava baš u ovom dijelu planete. Jedna od najvećih zabilježenih desila se 2006, bila je duga 8.000 kilometara, sa vjetrovima brzine i po 550 km/h. Saturn drži rekord za najdužu zabilježenu oluju sa gromovima u Sunčanom sistemu, pošto je zabilježeno da su gromovi parali njeno nebo više od osam mjeseci.
Titan – oluje od metana
Titan je Saturnov satelit, veoma sličan Zemlji. Ima značajnu atmosferu i veliku količinu tečnosti na svojoj površini, pa su i oluje slične onima na Zemlji. Samo što umjesto vode, na Titanu glavni “sastojci” tih oluja su metan i etanske tečnosti. Primijećeno je da se svake zime javljaju oluje na južnom polu koje opet podsjećaju na one koje se javljaju na Zemljinim polovima.
Uran – miran dok ne “poludi”
Uran je toliko dalek od Zemlje da naučnici imaju jako malo podataka o tome šta se dešava na njegovoj površini. Dugo se smatralo da je to mirna planeta bez značajnijih atmosferskih pojava, ali u posljednjih nekoliko godina zabilježeno je nekoliko oluja koje pokazuju da je podjednako “zanimljiva atmosfera” i na Uranu. Habl teleskop je 2006. uslikao Uranovu tamnu mrlju, koja je anticiklonska oluja slična onim koje mogu da se vide i na drugim planetama. Ove oluje su sezonske i javljaju se iznenada, ali i brzo nestanu.
Neptun i njegovo “oko čarobljaka”
Neptunova Velika crna mrlja je vrtlog veličine planete Zemlje koji je Vojadžer primijetio 1989. Ovo je oluja sa najjačim vjetrovima zabilježenim u Sunčevom sistemu, otprilike 2,400 km/h. Kada je Habl “bacio” pogled na ovu planetu 1994, crna mrlja je nestala ali naučnici vjeruju da oluja možda i dalje bijesni u nižim slojevima atmosfere.
Mala crna mrlja koja se zove još i “čarobnjakovo oko” zbog svog oblika koje podsjeća na ljudsko oko je još jedan vrtlog koji je primijetio Vojadžer kada je prolazio pored ove planete. Ni ona nije postojala 1994, kada je Habl poslednji put uperio svoj pogled ka ovoj planeti.
Vrijedni pomena su i Polarni vrtlozi Venere, gdje postoji jedan dvostruki vrtlog na njenom sjevernom polu. Kako je nastala ova oluja nije poznato, ali primijećeno je da stalno mijenja svoj oblik. Približno je veličine Evrope. Dva slična vrtloga primijećena su i na sjevernom polu 1979, ali nisu detaljnije istraženi.
Dok Merkur ima izuzetno tanku atmosferu gdje se ne dešavaju oluje poput onih na zemlji, naučnici su primijetili da tu planetu krasi jedna specifična pojava. Radi se o “magnetnim tornadima”, koje je NASA prvi put primijetila 2008. godine. Radi se o izvitoperenim magnetnim poljima koje povezuju Merkurovo magnetno polje sa svemirom. Uvrnuto, moglo bi se reći.