“Auto-put će brzo po završetku postati generator značajnog rasta ekonomije. Iznenadićemo se koliko će doprinijeti rastu našeg BDP. Turizam u Crnoj Gori je na novom početku. Danas imamo par hotela svjetskog nivoa, a to je malo. Velika plaža, Valdanos, Čanj, Buljarica, Jaz, najveći dio Luštice su potpuno netaknuti ozbiljnim planovima. Skadarsko jezero je nedovoljno valorizovano za turizam, Rijeka Crnojevića takođe. A, turizam je privreda svih privreda”, poručuje u intervjuu za Vikend novine ekonomski analitčar Predrag Drecun.
Razgovor sa Drecunom, inače bivšim ministrom i poslanikom, nije bio samo o ekonomskim pitanjima, i kroz tu prizmu radu Vlade tokom protekle dvije godine, već i o politici, o odnosima Crne Gore i Srbije, uzrocima podjela…Govoreći o ovome, Drecun poručuje da je “istorijski grijeh poništavati balšićku, crnojevićku i petrovićevsku državu”.
VN: Kako ocjenjujete proteklih dvije godine rada Vlade?
DRECUN: Vlada premijera Markovića je predlagala zakone u odsustvu opozicije, što je otežavajuća okolnost, koliko god izgledala olakšavajuća. Vlada drži dobar tempo na putu ka EU, i nakon prijema u NATO, može intenzivno da ga čak i ubrzava. Hvaliti auto-put je suvišno, jer je već mnogo rečeno do sad, pa se ne bih ponavljao. Makroekonomske relacije su ukroćene u okvire koji su bolji od mnogih zemalja EU. Zvanično se smanjuje i nezaposlenost. Izgrađeno je ili renovirano na desetine kilometara puteva. Može se reći da je Vlada bila aktivna. Reforma i racionalizacija uprave su još uvijek aktuelni procesi. Nijesam ekspert za državnu upravu pa bih se uzdržao od ocjena rada resora koji su uključeni u taj proces, s tim što bih kao prosječan građanin poželio da taj proces ide brže.
VN: Učinak ekonomskih resora?
DRECUN: Ekonomski resori su postigli dobre rezultate na planu očuvanja relacija makroekonomskih agregata. Stopa rasta BDP je stabilno među najvišim u regionu, budžetski deficit je ukroćen u mastrihtske proporcije. Javni dug je ispod 70% BDP što je dobar odnos, imajući u vidu da polovina EU članica ima veće učešće, a ako uključimo depozite onda je taj racio ispod 60%. Moram istaći da je ministar Radunović uspješno spakovao javnu potrošnju u ove proporcije, iako je bilo mnogo onih koji su govorili da je spoljni dug nezaustavljiv na putu ka trocifrenom raciju. Ministarka Sekulić radi dobar posao na jačanju značaja energetike i stvaranju uslova za novu razvojnu filozofiju energetskog sektora, jer relativno brzo počinje trgovina strujom kroz podvodni kabl do Italije.
VN: Poljoprivreda je u fokusu…
DRECUN: Ministar Simović usmjerava poljoprivredu na kolosijek prioriteta naše budućnosti, ali na tom putu ima žestokih otpora brojnih etabliranih čvorišta neo liberalne ekonomske strukture, koja poljoprivredu ne vidi kao našu perspektivu, već smatra da mi treba da budemo ekonomija usluga, a realni sektor, (poljoprivrednu proizvodnju) vidi kao nepotrebnu avanturu koju treba ostaviti drugima.
VN: Spoljna politika?
DRECUN: Spoljna politika djeluje uravnoteženo, ali prilično je intenzivna, a rekao bih i medijski nedovoljno ispraćena. Ministar Darmanović poslovičnom mirnoćom drži našu diplomatiju u zoni poželjnog saveznika svima u regionu, a na nivou geopolitike drži se kursa kojeg smo se trebali držati još od 1945. godine, ali nažalost nijesmo.
VN: Što su bili ograničavajući faktori?
DRECUN: Najveće ograničenje vidim u našem kolektivnom mentalitetu koji sporo reaguje na pravila sistemskog pristupa stvarnosti. Mi još uvijek više volimo da završavamo stvari preko reda nego redovnom procedurom.
VN: Šta je moglo bolje, ili šta nije urađeno?
DRECUN: Vlada se nužno bavila saniranjem posljedica problema, a ne rješavanjem uzroka. Razumijem i taj pristup, jer se požari moraju gasiti. No, smatram da se paralelno može raditi i na definisanju uzroka naših problema i njihovom saniranju. Smatram da Vlada nije uradila osnovnu stvar, kao uostalom i sve prethodne vlade od 1990.godine, koju treba da uradi kad je u pitanju ekonomija naše države, a to je da sačini strategiju smanjenja spoljnotrgovinskog deficita. Zar moramo da uvozimo oko 500 miliona eura hrane iz susjednih država. Umjesto da turistima prodajemo svoj paradajz, svoju pšenicu, svoju vodu, svoju pršutu, svoje konobare, svoje čačkalice, mi ćemo to da uvozimo pa da preprodajemo i da malo zaradimo na trgovačkoj marži, ili na prirodnoj renti ako kiša ne pada, i na malo sreće što nema terorističkih napada kod nas. Umjesto da kroz turizam izvozimo naše proizvode mi kroz naš turizam jačamo konkurenciju od koje uvozimo poljoprivredne proizvode. Umreženi neoliberali smatraju da je to normalno, a ja mislim da je krajnje neodgovorno
VN:Koji izazovi očekuju crnogorsku ekonomiju u narednoj godini?
DRECUN: Izazovi su da se promijenimo. Da ekonomsku filozofiju preispitamo, da se okrenemo svojim resursima i njihovoj valorizaciji, da vrijednosti neoliberalnog koncepta ostavimo istoriji. Da pojačamo podršku poljoprivredi. Da više izvozimo, da supstituišemo uvoz. Glavni i stalni izazov naše ekonomije je, ipak, ukrotiti spoljnotrgovinski deficit…
VN: Vlada je utvrdila Predlog budžeta za narednu godnu…
DRECUN: Budžet je zanatski dobro skrojen, poštuju se preporuke partnera iz EU i Svjetske banke. Biće uvijek nezadovoljnih jer je mnogo više želja i potreba od realnih mogućnosti. Danas će svi reći da im je mali dio iz budžeta, a to je politička borba između društvenih slojeva. Kad nema jačanja realnog sektora, nema ni mogućnosti da se dijeli više. Dakle, naš problem nije kvalitet raspodjele već kvalitet realnog sektora. Ako stvorimo veću bazu, lakše ćemo rješavati sve probleme u raspodjeli.
VN: U kojoj je mjeri poboljšana klima za investitore u Crnoj Gori?
DRECUN: Klima je poboljšana, ali i dalje nemamo AAA investitora, čast izuzecima. To mora da nas zabrine. Posle ulaska u NATO, imamo veliku šansu. Ekonomski indikatori za investitore su privlačni. U osnovi porezi nijesu agresivni niti veliki u odnosu na EU. Međutim, poreski sistem je tehnički jako komplikovan sa bezbroj uputstava i mišljenja. Nerijetko imamo različite stavove sudova i poreske uprave po istom pitanju, pa to stvara velike probleme ponekad iako se radi u suštini o malom problemu. Onda se ta zbunjenost administracije prenosi na investitora koji ne voli neizvjesnost. Pravni i administrativni rizik mora biti niži. Biznis sporovi pred sudovima se moraju rješavati efikasno, a dozvole izdavati brže, i to je suština. U Kini za pet minuta otvarate kompaniju i odmah radite. Sve je na jednom mjestu. Zašto mi ne možemo kao komunistička Kina?
VN: Kakav je društveni, posebno medijski ambijent za investitore…
DRECUN: Mi smo dobri u tome da otjeramo investitora i prije nego uloži novac. Mi smo prije pet godina otjerali investitora iz UAE jer smo bili protiv toga da mu se proda dio obale u Čanju. Šta danas imamo tamo? Ništa. Sve je isto samo para nema. A da smo ga prihvatili danas bi 500 ljudi radilo, tamo bi bio mali gradić, skočila bi cijena okolnom zemljištu, bilo bi nešto i za državnu kasu… Pominjete i medije. Reći ću vam samo jedan primjer. Jedan investitor mi je pokazao pres kliping iz naših medija o njemu, i kazao da nažalost mora da odustane od dogovorene investicije jer mu ne treba negativni publicitet s obzirom da je svuda dobrodošao. Kod nas je došao na lični poziv i dopala mu se Crna Gora kao nijedna destinacija do tada, ali eto neko mu je spakovao medijsku dobrodošlicu i uplašio ga. On sad investira u Meksiku i Brazilu, i kaže da je zahvalan tim novinama što su ga otjerali.
Dok teče priča, milioni otiču Tarom
VN: Gdje vidite prostor za investiranje u energetski sektor?
DRECUN: Već 40 godina nemamo ništa novo u energetici, osim par malih elektrana i nekih vjetrenjača koje još ne rade. To smo mi. Priče nikad dosta, a milioni otiču Tarom i Moračom. Tara se mora staviti u energetsku mapu svijeta, pa ćemo nekako preživjeti to što se skratila rafting tura. Biomasu i otpad moramo valorizovati. Šume ima dovoljno za drugi blok TE Pljevlja. Za pet godina možemo imati drugi blok, a za deset HE na Tari i tada smo bezbjedni od svih nacionalizama. Ugalj valorizovati u Srbiji po višoj cijeni od one koja se postiže u TE Pljevlja. Luka Bar može biti značajno jadransko čvorište za pretakanje tečnog gasa, kao goriva za kruzere, i kao put za srednju Evropu. Neozbiljno je da je samo 20 do 25 posto energetskog potencijala Crne Gore iskorišćeno.
Mjera opozicionarstva – mržnja prema jednom čovjeku
“Nažalost neko je kao mjeru opozicionarstva nametnuo čistu mržnju prema jednom čovjeku, što usljed brojnih političkih poraza tih struktura, dovodi da im se mijenja genetski kod, pa povlače poteze koji više nijesu racionalni. Mržnja je opasan saveznik, vodi tome da se ne vidi suština problema, zbog čega imamo jedinstven slučaj da niko nikad nije priznao politički poraz u Crnoj Gori. Uvijek se traži opravdanje u drugome, a ne u svojim lošim odlukama i radnjama. To dovodi do političkog autizma pojedinih političara, koji je opasna društvena pojava jer manipulišu velikom narodnom masom”.
Samoizolacijom Srbi postaju laka meta za razne službe
VN: U posljednje vrijeme dosta se govori o odnosima Crne Gore i Srbije, o položaju Srba u Crnoj Gori…
DRECUN: Srbija i Crna Gora su isprepletane odnosima svih vrsta, i o tome znaju i ptice na grani. Ono što svaki Srbin u Crnoj Gori treba da prihvati jeste da mu je Crna Gora matična država, a ne da ide kod predsjednika Srbije da traži podršku za svoja prava. To je degutantno. Predsjednik Srbije je svjestan toga, pa političkim liderima koji odu kod njega daje savjet da uđu u Vladu CG, a oni ga naravno ne poslušaju, pa opet posle nekog vremena odu kod njega sa istom pričom, i tako ukrug. Zašto bi predsjednik Srbije štitio nečija prava u Crnoj Gori, osim prava srbijanskih državljana. Crna Gora je država sa dužom tradicijom od Srbije, barem sa onom tradicijom koja se mjeri slobodom. Zato je istorijski grijeh poništavati balšićku, crnojevićku i petrovićevsku državu.
VN: Gdje su korijeni problema?
DRECUN: Po mom skromnom mišljenju, krivac za loše odnose Srbije i Crne Gore u istorijskom smislu je Nikola Pašić, koji čak pouzdano nije ni Srbin, već Cincar Bugarin. Bugarski izvori ga smatraju Bugarinom jer su mu i otac i majka Bugari, a majka se kasnije preudala za Srbina Pašića. Nije čudno da takav Pašić nije imao neki dobar osjećaj za Crnu Goru, ali je čudno da je lako nalazio saveznike u Crnoj Gori. Crnogorci su iskreno željeli da se ujedine u državu Južnih Slovena, čak je i kralj Nikola provodio tu politiku decenijama. Međutim, Pašić je tu energiju ujedinjenja iskoristio da eliminiše Petroviće, uz pomoć političkih protivnika kralja Nikole. Tada je prolivena krv najuglednijih Katunjana, koja se još nije osušila i koja je poremetila do tada dobre odnose Srbije i Crne Gore. U istorijskom smislu to je bilo juče, jer sto godina za istoriju i nije mnogo, a krv svojih đedova, na stotine čuvenih katunskih glavara, pamte danas njihovi živi unuci i praunuci. Srbija mora, zbog toga, prihvatiti da jedan dio Crne Gore nema isti intenzitet odnosa prema Srbiji kao recimo neki drugi krajevi današnje Crne Gore.
VN: Šta su posljedice?
DRECUN: Kao posljedicu toga danas imamo tri etničke noge na kojima stoji Crna Gora. To su crnogorska, srpska i manjinska. Koja god da se osjeća ugroženom nije dobro Crnoj Gori. A koliko vidimo sve tri se osjećaju ugroženim, ili bar tako saopštavaju. Crnogorci kažu ukrade im neko identitet, Srbi da su zanemareni, manjine da su ugrožena manjinska prava. Ipak, crnogorska i manjinska noga nekako lakše hodaju uz podršku vlasti, dok srpska kleca u samouganuću. Sa kim to Srbi misle da prave vladu, ako već neće sa DPS-om. Po čemu je to DPS za Srbe teža priča od SDP-a ili GP URA? Matematički se mora sa nekim. Dakle, poenta je da se tenzije spuste, da se sjedne za isti sto i da se pregovara, tj. da se vodi dijalog. Ovo zvuči otrcano, ali svako drugo rješenje je čista samoizolacija Srba, koji su onda laki za instrumentalizaciju od raznih službi. Moramo shvatiti da su danas Crnogorac i Srbin rođena braća, braća od istog oca i od iste majke. Svako od nas ima nekog brata ili bliskog rođaka koji je ili Srbin ili Crnogorac. Mali je broj nacionalno homogenih porodica, a da ne kažemo bratstava. To je fakat. Političari moraju djelovati tako da brat bratu bude brat.
izvor: Vikend novine / autor intervjua: Vesna Šofranac