U Rezoluciji piše da se krivica za genocid ne može pripisati “nijednoj etničkoj grupi u cjelini”. To znači – ni Srbima. Đe je onda zapelo?

Piše: Andrej Nikolaidis

Znate li onu o hipohondru koji je dao da mu na nadgrobnom spomeniku uklešu: „Eto, jesam li vam lijepo rekao da sam bolestan?“.

Sa nekim ljudima jednostavno ne ide. Recimo sa paranoikom koji vam kaže: to što sam ja paranoičan ne znači da me ne prate.

Ne ide, jer svaki dokaz „protiv“ oni pretvore u dokaz „za“. I obratno.

Pogledajte, recimo, polemiku PES-DNP, povodom Rezolucije o Srebrenici. Odnosno: tek naizgled povodom te rezolucije – jer istinski razlog je histerizacija Crne Gore i poništenje i ono malo mogućnosti da se ova zemlja približi Evropskoj uniji i izađe van gravitacije Vučićeve „velike države“. Koja, uzgred, nikada neće biti stvorena.

Najprije je Milan Knežević saopštio da je Spajić njemu i Mandiću obećao da će Crna Gora biti uzdržana.

Onda je Spajić tvitao nešto što znači: nisam, što ti je.

Na koncu je Dalaj Manda nastupio kao pomiritelj, onaj ko visoko stoji pa dalje vidi. On i Knežević su čuli isto, rekao je, ali su drugi to što su oni čuli mogli razumjeti drugačije od njih. Što bi Knežević mogao razumjeti kao da mu Mandić hvali sluh, ali ne drži stranu.

U međuvremenu je Krvavac, koji je prisustvovao rečenom istorijskom kognitivno-slušnom eksperimentu, potvrdio Spajićev iskaz: premijer nije rekao ono što Knežević tvrdi. Dodao je da je zasluga Vlade što u rezoluciji piše da Srbi nisu genocidan  narod.

Pravo za pravo, u Rezoluciji, ni u jednoj njenoj verziji, nije pisalo da su Srbi genocidan narod. Prvo zato što oni to nisu. Drugo zato što niko normalan nikada nije rekao da jesu. Ni Srbi, ni bilo koji drugi narod nije genocidan. Šta, za ime Boga, tu nije jasno?

Onda se ispred DNP-a javila Jovana Todorović, koja je pozvala Krvavca da objavi dio Rezolucije u kojoj piše da Srbi nisu genocidan narod.

To je kao da „Crvenkapicu“ tumačite kao optužbu da su vukovi genocidne životinje. Sa ključnim argumentom: pokaži mi gdje u „Crvenkapici“ piše da vukovi nisu genocidni. Vi onda kažete: pa ne piše da su genocidni. Našto dobijete odgovor: a gdje piše da nisu genocidni? Poređenje mi je manjkavo, jer je „Crvenkapica“ bajka. A Srebrenica nažalost nije. Nego je jezivi, neporecivi, neizbrisivi genocid. Stoga, da probam sa drugim poređenjem.

Tako tumačeno, Njegošev „Gorski vijenac“ promoviše ideju o Zemlji kao ravnoj ploči. Zašto? Pa zato što u toj knjizi nigdje  ne piše da zemlja nije ravna ploča. A ako ne piše da nije, time se hoće reći da jeste.

To je ova logika: ako nisi rekao da nisi ukrao, to znači da si ukrao. Ako sudija nije svirao penal, to znači da tvrdi da je bio penal. Ako nisi došao kući pa sa vrata viknuo: ženo, nisam bio u kurvanju – to znači da jesi. Uzgred, stvari stoje upravo suprotno: ako si sa vrata viknuo da nisi – jesi.

Čemu ovo insistiranje na iskazu „Srbi nisu genocidan narod“ u Rezoluciji u kojoj se riječ „Srbi“ ni ne pominje? Ako ne piše da su genocidan narod, u čemu je problem? Mogli biste reći: implicira da jesu. Ali ne implicira, odnosno implicira upravo suprotno,  jer u tekstu jasno stoji da je krivica individualna a ne kolektivna. Da citiram Rezoluciju:

“Ponavljajući da je prema međunarodnom pravu, krivična odgovornost za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini”.

Dakle: ako se krivica za genocid ne može pripisati “nijednoj etničkoj grupi u cjelini”, to znači da se ne može pripisati ni Srbima.

Ideja da su Srbi – ili bilo koji drugi narod – genocidni je sumanuta. Propaganda koja leleče da neko to tvrdi je sumanuta i sračunata na histerizaciju i sluđivanje građana Srbije i Crne Gore.

To znači da je takva propaganda, osim što je sumanuta, još i infernalno podmukla. Jer je usmjerena protiv vlastitog naroda, koji se mobilizuje protiv ideje o kolektivnoj krivici koja ne postoji, niti bilo ko tvrdi da postoji.

Tako je to sa autokratama. Oni uvijek funkcionišu po principu: to što sam ja paranoik, znači da vas pratim.