Priču da će ekonomija suzbiti nacionalizam treba tretirati kao smrtonosno oružje, čovjek od toga može umrijeti od smijeha

Piše: Andrej Nikolaidis

Sjećate li se, časti vam, one doktrine – promovisali su je strani emisari kao i takozvana domaća progresivna pamet – po kojoj je ključ svega u ekonomiji? Ono: važna je samo ekonomija, ako je to kako treba i sve ostalo će doći na svoje mjesto. Ja mislim drugačije. Kad dođu i pričaju vam o ekonomiji, znajte da vam sjebavaju društvo. Kad dođu i pričaju vam o društvu, znajte da vam sjebavaju ekonomiju. Sveopšta sjebanost svega ima ime: kapitalizam.

Stupidna teza o svemoći ekonomije, jasno, nije tačna. Ako bi neko morao znati da tačna nije, to smo onda mi. Naslušali smo se teze kako se fašizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Kada nas uče da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, to obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast. A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. U Njemačkoj je bilo: siromaštvo pa fašizam. Kod nas: fašizam pa siromaštvo.

Tezu da će ekonomija suzbiti balkanske nacionalizme treba tretirati kao hladno oružje – to, naime, može dovesti do smrtnog ishoda. Čovjek od toga može umrijeti od smijeha.

Kažu: dajte ljudima pare i oni neće biti nacionalisti. Neće, al u kurcu. Ljudi su bili, jesu i biće nacionalisti iz istog razloga iz kojeg piju, drogiraju se i kockaju. Zato što im nacionalizam, kao i alkohol, droga ili kocka, pruža užitak. Taj užitak ne može biti plaćen novcem. Zato se plaća krvlju. Struktura ovisnosti je univerzalna. Marks jeste bio u pravu: kao i religija, nacionalizam je opijum za narod.

Vidite… Rat je džinovski generator smisla. Kada kreirate neprijatelja, sve postaje smisleno, kao što su znali i Heidegger i Schmitt. Isto važi i za ideju Boga. Svejedno je li u pravu Heraklit, koji je tvrdio da je rat otac svih stvari, ili hrišćanski teolozi, koji tvrde da je taj otac Bog. Problem sa generatorima smisla je u tome što proizvode ništa. Smisao nije tek precijenjen: smisla nema. Đe ga vidite, osim što ste u stanju da ga izmaštate? U prirodi? U prirodi, koja ne poznaje vrijednosti? Tu klanicu, prirodu, u kojoj u svakom trenutku nešto kolje i jede nešto drugo zovete poretkom? I još u tome vidite proviđenje i milost? Aha: ovca postoji da je mi ili vuk pojedemo. Ok: a mi postojimo da nas opljačkaju i  pošalju rat iz kojega oni izlaze bogatiji a mi mrtvi. Eto: sve ima smisla. Ne znam zašto se uopšte bunimo protiv toga. Ako sve ima smisla, svaka pobuna je izlišna, jer je pobuna protiv smisla. S-M-I-S-A-O… hm, kako čudno pišu riječ ropstvo.

Nacionalizam je ustadođivanje, ulazak u stado. Sigurnost u stadu i njegovoj brojnosti najveća je iluzija. Jer u stado, kad-tad, upadne vuk. Jer u stado, kad god mu se hoće, uđe pastir i odabere grlo za klanje. Pastir nije čuvar. On je vlasnik. Stado je njegova imovina. Platiti iluziju sigurnosti gubitkom slobode najgora je zamisliva trgovina. Ali, kako kažu: merak se plaća.

Ono što rat i ideja Boga čine je da nude fokus. U ratu, sve je razumno ako šteti neprijatelju. Ako na mjesto gospodara-označitelja uvedete Boga, sve ima smisla jer ste uveli figuru Gospodara: sve je, naime, njegova volja. Ali isto čini, recimo, i alkohol. Pomaže čovjeku da se fokusira. Jer svaki čovjek ima hiljadu problema. Alkoholičar, pak, ima samo jedan: to što je alkoholičar.

Nacionalizam nije pitanje političke ekonomije, nego ekonomije užitka. Nacionalista uživa u ideji da je pripadnik nečeg većeg od sebe. Uživa u ideji da je pripadnik nacije čiji je predstavnik osvojio Vimbldon ili napisao “Gorski vijenac”. To što nacija nije bilo i opet ih neće biti, to što su nacije izmišljotina u istoj mjeri u kojoj je to i Pepeljuga, ne mijenja ništa. Ono što ne postoji a u što ljudi vjeruju na stvarnost djeluje kudikamo jače od onoga što postoji ali ljudi u to ne vjeruju. Užitak koji osjeća čovjek koji u prigradskoj kafančini, sa dva eura u džepu, pije zidarsko pivo, dok gleda kako Đoković osvaja trofej, pa loptoudaračev uspjeh doživljava kao postignuće čitave nacije, time i vlastito, ogroman je. Barem na trenutak, taj čovjek  – kojega je život pregazio kao Carevićev bager automobile na Cetinju – ima osjećaj da je na krovu svijeta, da je upravo prisustvovao osveti za sve  nepravde koje su činjene njemu i njegovom imaginarnom kolektivu . Nešto kao flash.

Na mjestu priče o ekonomiji koja je lijek za sve sada je priča o evropskim integracijama koje će riješiti sve naše probleme. Kompromis za kompromisom, navodno pragmatična odluka za pragmatičnom odlukom… Gledajte gdje nas je to dovelo. Mandić nije manje nacionalista nego što je bio. Ali je posve normalizovan. Da bi on djelovao umjereno, da bi se Mandić našao u imaginarnom centru, Knežević je otišao udesno. Koliko sutra, i Knežević će nam biti umjeren i centar. A zapravo neprekidno klizimo udesno. Zapravo smo brižno i nemilosrdno navođeni udesno.

Da vam za kraj ispričam istinitu priču o čovjeku iz Thailanda – priču koju, kao i svaku, možete protumačiti kako vas volja.

Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.

Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.

Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom…

Čovjek iz Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.

Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slozi.

A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je.