Lude krave

Za.aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Opštepoznata je stvar da je Milan Roćen najnepopularniji političar koga je DPS lansirao u orbitu za svojih 30 i kusur godina. Što se mene tiče, najradije bih ga retuširao sa svih fotografija iz novije crnogorske istorije, baš onako kako je njemu omiljeni Josif Visarionovič „uklanjao“ političke protivnike. Ali, u jednoj stvari Milan Roćen je bio skroz u pravu: „Bistrija su goveda iz moje Rasove nego urednički tim RTCG“.

Istina, izgovorio je to Roćen u jednom drugom vremenu, kada je njegova stranka žarila i palila ne samo crnogorskim medijskim prostorom. Ipak, neke stvari su u Crnoj Gori konstanta. Recimo, urednički tim RTCG. Tu poredak ostaje nepromjenjiv, samo što gazda mijenja uniformu. Ranije je to bila ona partijska, danas je to svetosavska mantija. Princip je isti, a iste su i nijanse. Tužna je to priča o pastirima i stadu, o vođama i podanicima, gdje su ovi drugi redovno oni koji do dna srozavaju novinarsku profesiju.

Ispada da su junaci ove priče, ipak – Roćenova goveda. Ne zato što im je možda vještačkom inteligencijom ovaj svemogući savjetnik usadio mozak, svijest i kritičku misao. Goveda su u prednosti naprosto zato što pouzdano ne gledaju televiziju, pa nijesu u prilici da polude. No, moguće je da je Roćen u svoj vakat napravio eksperiment i u neku od rasovskih štala unio televizor koji bi uključivao svake večeri u 19.30. Nije uzalud rečeno da je bolest „ludih krava“ ostala misteriozna i nikada razjašnjena. Ko bi mogao da garantuje da nije potekla upravo od Milanovih krava koje su gledale Dnevnik TVCG, pa od tog zla šiznule?!

U dilemi sam što bi Roćen – kada bi ga neko pitao – rekao o današnjem uredništvu RTCG. U prvom redu o svom višestruko nezakonitom zemljaku koji se lažno predstavlja kao generalni direktor te kuće. Opskurnom liku violentne naravi, osobi koja galamom nadoknađuje manjak intelekta, a svotama državnog novca „podmazuje“ one koji su mu bitni za funkcionisanje u lagodnoj direktorskoj stolici iz koje ga ne žele, niti mogu, pomjeriti ni zakonodavna, ni izvršna, ponajmanje sudska vlast.

Kad bolje razmislim, vjerovatno bi Milan Roćen o Borisu Raoniću, po zemljačkoj liniji, prozborio koju afirmativnu. Nije isključeno da mu se Javni servis u tri potonje godine, čini kooperativnijim od onog iz vremena kada ih je intelektualno podredio kravama iz svog sela. Kuloarske priče da je i nakon „oslobođenja“ svoje pipke pružio do direktorske kancelarije RTCG, djeluju utemeljeno ako znamo kakve uređivačke produkte lansira osoba koja je još od prvih dana direktorovanja dobila nadimak Raonikije. Jer, Roćenu je poslušništvo uvijek bilo bitnije nego novinarske informacije. To što je sticaj čudnih okolnosti učinio da njegov zemljak iz Rasove, ili najbliže okoline, svejedno, bude na čelu Javnog servisa, objašnjiva je taman koliko let na Mjesec koji je Rusima 1969. godine uspio, a Amerikancima prije neki dan – nije.

Od dana kada je montirao lažni snimak o pucnjavi u policiju na Belvederu, do danas, kada mu je kačamak u Kolašinu dobio prednost u odnosu na top teme na domaćoj političkoj sceni, Raonić nije odstpio od poslušničkog kursa inaugurisanog još za vrijeme samoupravnog socijalizma, kada su mediji bili „sredstvo“ informisanja. Novo je samo to što je ovovremenom medijskom vazalu, mantija odmijenila pionirsku maramu, a potreba da se dopadne političkoj „eliti“ porazila novinarski kodeks i etiku.

Čija je Crnogorska crkva?

Kako objasniti „uređivački“ postupak gdje je Javnom servisu svih građana Crne Gore važnija informacija sa skupova tuđe, strane – i po svim istorijskim faktima okupatorske crkve Srbije – nego one o crkvi većinskog naroda, onoga kojeg bi, da nije pokradenog popisa stanovništva, brojao preko 50 odsto? Teško, naravno.

E, pa… u subotu, 6. januara, od ranog jutra, TVCG najavljivala je gomilu skupova na kojima će svetosavsko stado petardama, bombama i topovskim udarima proslaviti Badnji dan i veče, a da nijednu riječ nije prozborila o skupovima domicilne, Crnogorske pravoslavne crkve! Desilo se to prvi put u posljednjih 30 godina, u kojima se dio medijskih poslenika, teškom mukom izborio da se crkva većinskog naroda (CPC), tretira makar ravnopravno kao okupatorska SPC. U tom je vremenu najprije emitovan TV prilog sa skupa Crnogorske crkve, a potom onaj koji je organizovao Risto Radović, zvani Amfilohije. Što je logičnije od toga, zaboga?!

No, kada se na Cetinju desio incident kada je došlo do guranja i verbalne prepirke vjernika CPC, već od 15.30, TVCG je vrvila od informacija „o tuči koju je spriječila policija“. Ništa neobično od onih koji su sebe uhvatili u laži kada su izvijestili o pucnjavi u policiju na Balvederu. Ali, toliko nisko, sramno i jadno, da se i ekran stidio od njihove bruke. Odjednom je vijest o guranju Crnogoraca zasjednila čak i onu o „preskupom“ kolašinskom kačamaku. I odmah nakon što bi budni svetosavski objektiv kamere uhvatio zapis o tome ko je koga na Dvorskom trgu gurnuo i što je ko kome rekao, prešlo bi se na prilog o loženju badnjaka ispred Cetinjskog manastira gdje je sve vrvilo od ljubavi, topline i bratskih zagrljaja.

Vaistinu, takvu novinarsku perverziju uređivački tim TVCG mogao je prodati samo primitivnom puku litijaške provenijencije, ali ne i civilizovanom svijetu koji dobro zna ko je izvorište svih balkanskih zala i jedini faktor nestabilnosti na Zapadnom Balkanu. Ni riječi od dramatičnom padu životnog standarda, o poskupljenju struje, goriva i gotovo svih životnih namirnica, ništa o sukobu u vrhu PES-a, ni državnom odnosu prema neustavnom danu RS!

Uz sve, gomilu naaroda koji je okružio Joanikija Drugog helikopterskog, nazivali su „vjernicima“, dok su okupljene na Dvorskom trgu uporno i svjesno označavali kao „pristalice“.

Kad bolje razmislim, možda je sa stanovišta medijske zastupljenosti, dobro što je došlo do incidenta među vjernicima CPC. Najprije, oni se nijesu svađali zbog novca uzetog od naroda poput srpskih popova onomad u Gračanici. I drugo, incident je Crnogorskoj crkvi, makar i negativno intoniran, produžio pravo na postojanje kada je u pitanju Javni servis. Sudeći po prijepodnevnim vijestima na TVCG, da nije bilo događaja na Trgu, o skupovima vjernika CPC ovoga puta ne bi bilo ni riječi!

Intencija da se domicilna, Crnogorska pravoslavna crkva istisne iz medija, pa da tako vremenom bude uskraćeno i njeno pravo da postoji, prisutna je u Javnom servisu i medijima sa nacionalnom pokrivenošću (svi su u vlasništvu firmi iz Srbije) već duži period. Slično je i sa odnosom prema svim ostalim institucijama koje nose prefiks „crnogorski“. Misija „srpskog sveta“ u kojoj krađa crnogorske istorije, kulture i duhovnosti treba da nadomjesti sve srpske istorijske rupe, prioritetno se svodi na kidisanje da se zatvori poglavlje zvano Crnogorska pravoslavna crkva. Ona ih podjeća na sve ono što oni nijesu, ona je sve ono što oni žele biti, ona ima sve ono što oni nemaju. U prvom redu – trajanje, slobodu i samostalnost kroz istoriju.

Ko je pogodniji za tako prljavu rabotu od Javnog servisa i u njemu odanih ljubitelja mantije koji pristaju na dobrovoljno medijsko ropstvo? Što više razmišljam, sve više shvatam da su goveda iz Rasove privilegovana što to ne moraju da gledaju.

Dugotrajuća privilegovanost SPC

Bio bih, ipak, grešan kada bih rekao da svi grijehovi vezani za povlašćeni tretman strane, okupatorske crkve u Crnoj Gori, idu na dušu ovovremenog Raonikija. Injekcija „religije“ ubrizgavana je u tkivo ovdašnjeg naroda još 90-tih. Pratili su je izolacija, mržnja prema susjedima i „ostatku svijeta“ i konstantno trovanje lažnom istorijom i mitovima. Nije da u svemu tome nije imala udjela i bivša, trodecenijska vlast. Tako je stvoreno potpuno nefunkcionalno društvo, nespremno za 21. vijek, koje je u raskoraku i svađi sa civilizacijom i sopstvenim mozgom.

Upravo takav model mišljenja i funkcionisanja, ovdašnji mediji pod kontrolom crkve Srbije žele nametnuti kao vladajući. I jedini. Svako drugo mišljenje koje se razlikuje, ili protivi vladajućem, proglašava se za jeretičko, a svako suprotstavljanje svetosavskom zlu – kao odbrana nezakonito stečenog kapitala ljudi iz bivšeg režima. Za to vrijeme, milioni Judinih srebrenjaka u vidu eura, stižu legalno na račune ovdašnjih političkih stranaka i srpskih kuća, sa jedinim zadatkom da zatru svaki trag postojanja Crnogoraca na ovom prostoru.

Ne treba se, stoga, čuditi što je Crnogorska pravoslavna crkva tretirana sa mnogo više respekta 1993. godine kada je obnovljena, nego što je to slučaj danas. Normalnost sa kojom stado prihvata direktan TV prenos događaja ispred hrama u Podgorici, ili intervju sa mitropolitom strane, okupatorske crkve u udarnom večernjem terminu, govori mnogo o ovovremenoj Crnoj Gori.

Srpska pravoslavna crkva je još od svog nastanka 1920. godine asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja. Njen aktuelni eksponent Aleksandar Vučić prvi je srpski vođa koji je shvatio da se Crna Gora može okupirati, a da na nju zbog toga ne moraš poslati vojsku. Njegova metoda asimilacije zasniva se na ogromnim svotama novca kojima crkva pridobija labilne i lakovjerne, dok političari odrađuju finalizaciju sistemskih poteza koji su završni čin okupacije. Činjenica da je otpor minoran, ili ga uopšte nema, samo olakšava posao neprijateljima Crne Gore.

Za to vrijeme, iz vladajućeg vrha, Zapadu se šalje lažljiva poruka o „evropeizaciji“ Crne Gore, iza koje se krije perfidna igra koju dizajniraju crkva Srbije, proruska i prosrpska nacionalistička klika, koja je do neizdrživosti, stegla za vrat Crnu Goru.

No, nije li slično ili još gore bilo ranih 90-tih, kada se jedino iz Liberalnog saveza i „Monitora“ mogao čuti glas otpora i nade da će Crna Gora odoljeti asimilatorskoj čizmi? Pa se ipak desila 2006. godina. Zašto ne vjerovati da će ona nevidljiva sila, onaj anđeo čuvar, koji je Crnoj Gori oduvijek  – i kada je posrtala i padala obezbjeđivao trajanje – i ovoga puta biti na strani onih koji nijesu iznevjerili slavu i duh svojih predaka?