Srijeda, 17 Aprila, 2024
Rubrika:

Đe si, kralju?

Elem… Čini mi se da je jedan od temeljnih problema Crne Gore ovdje uvriježeno mišljenje da će u naše ime uvijek odlučiti drugi: Milo, Amerikanci, Duboka država… Da će, ako postoji problem – a kad problema nema? – to uvijek neko drugi riješiti. Tragove logike da će ''sve riješiti Milo'', koji ''ima plan'' i ''sve drži pod kontrolom'', lako je pronaći u načinu na koji funkcioniše nova vlast, oslonjena na vjeru da će Spajić izvesti svoje obećano čudo.

Piše: Andrej Nikolaidis

Ima ta škola mišljenja – prilično je rasprostranjena – koja veli kako su na ovome svijetu naše jedino namjere. O čijem ishodu mi odlučujemo koliko i ja o poslovnim strategijama Applea. Znate onu: “Ako želiš nasmijati Boga, ispričaj mu svoje planove”. Pa ipak… Ako je na tom svijetu iko ikada bio većinski, zapravo jedini vlasnik vlastite političke sudbine – onda je to Milojko Spajić.

Da je Milojko Spajić film ili roman, bila bi to priča jednostavna zapleta. Onako kako jednostavni znaju biti westerni – ili eastern, u našem slučaju. Dakle ovako. Čovjek je došao u siromašni mali grad. Čijim stanovnicima je pričao o svojim pustolovinama širom velikog svijeta. A oni su ga slušali. Obećao im je da će imati vodu, pašnjake, stoku i da će za njih pronaći naftu. Dali su mu najmanje bijednu straćaru u gradu i proglasili ga kraljem. Jeste: malo “Lažni car Šćepan Mali”, malo Kiplingov “Čovjek koji je želio biti kralj”.

Priča dalje može ići u dva smjera: ako naš junak obećanje ne ispuni, to je kraj njegova kraljevanja. Ako pak ispuni, nek se ženi i začne dinastiju. Jer ako u ovoj Crnoj Gori, gdje su ljudi navikli na to da im je penzija niska a tradicija državnosti dugačka, pa žive manje od novca a više od nacionalnog ponosa, učini ono što je rekao…

Može SPC protiv njega organizovati litije. Može on lično dovršiti proces asimilacije Crnogoraca u Srbe – sporo ili brzo, kako mu merak. Može Andrija Mandić zgradu skupštine ofarbati u boje zastave Republike Srbije, a sa razglasa, toliko glasno da Podgorica sna nema, puštati “Marš na Drinu”. Ali Spajića niko maći neće. Sve dok on, kasnije doduše, ne shvati da je ljudima čija je plata 1000 eura daleko teže vladati nego onima koji imaju 300. No to je druga priča koju ćemo vam – ili nećemo – ispričati drugi put.

Elem… Čini mi se da je jedan od temeljnih problema Crne Gore ovdje uvriježeno mišljenje da će u naše ime uvijek odlučiti drugi: Milo, Amerikanci, Duboka država… Da će, ako postoji problem – a kad problema nema? – to uvijek neko drugi riješiti.

Tragove logike da će ”sve riješiti Milo”, koji ”ima plan” i ”sve drži pod kontrolom”, lako je pronaći u načinu na koji funkcioniše nova vlast, oslonjena na vjeru da će Spajić izvesti svoje obećano čudo.

No to nije jedino čudo na koje se ovdje čeka. Uvjereni da sami nemamo snage sebi pomoći, mi čekamo da nam pomogne misteriozni “Zapad”, odnosno Amerikanci. Koji ne pomažu. I na koje smo ljuti, jer su gluvi za naše molitve.

Naša je pozicija, zapravo, temeljno lakanovska. Mi smo zajednica koja istinski vjeruje u ono što Lacan naziva Veliko Drugo – dakle navodni onaj koji sve vidi, sve zna i sve kontroliše.

To je cijena, a ujedno i simptom, naše neprosvijećenosti, naše “samoskrivljene nepunoljetnosti”, kako bi rekao Kant. Zašto smo odabrali to? Zato što nam je lakše da vjerujemo da postoji, makar skovan na našu štetu, veliki plan i neko ko plan detaljno sprovodi, neko kome se pokoravamo.

Lakše od čega? Lakše od toga da prihvatimo kontingenciju – dakle slučaj, nesigurnost, da može i ovako i onako, da se ono što se desilo nije moralo desiti, da budućnost nipošto nije unaprijed definisana – kao princip. Jer nam je to lakše nego da prihvatimo vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. A šta ako, kao što izgovara lisica u Trierovom “Antihristu”, Haos vlada?

Znate šta: “Bog neće pomoći”, što veli Marko Pogačar. “Mi smo oni koje smo oduvijek čekali”, kako bi rekao Žižek.

No ko smo, za početak, “mi”? Jer mi naše “mi” definišemo prošlošću. Koja je, pritom, izmaštana – kao i svaka povijest, koja je prije svega pripovijest. U definisanju našeg “mi” budućnost ne igra nikakvu ulogu. Malo je ko za budućnost bio manje zanteresovan od našeg famoznog “mi”. Ovdje se sve poduzima u ime prošlosti, a ništa u ime budućnosti. Pritom, to “mi” nije zajednica emancipovanih pojedinaca, nego kolektiv koji pojedinac vodi. Ovdje je subjekt samo vođa.

Na koncu. Čak i ako pretpostavimo da postoji neko voljan da nam pomogne, nije li jasno kako bi, da bi nam ta, ili taj, ili to pomogla/o/lo, najprije morao postojati neko kome se može pomoći?

IzvorCDM

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Ante
11.03.2024-09:07 09:07

Pa Andrej, onaj velikosrpski, fašistički plamen te je trebao samo potaći a ne opeći, kako ja to razumijem!?!

dragan
12.03.2024-14:35 14:35

Svaka cast Legendo. Respekt.