ze aktuelno.me
piše: Aleksandar Popović
Gledaste li finale US Opena? Ono što se tamo moglo vidjeti sve ostale teme SPORT reporta učinilo je besmislenim.
No, najprije hodajući unazad stižemo do Crne Gore, koja je imala Tursku u šaci na košarkaškom SP-u, ali eto, nije završila posao i stigao je novi poraz umjesto prve, nedosanjane, pobjede. A s tim i dosta bezukusnih komentara preko usta društvenih mreža i tu i tamo poneki objektivni, dobronamjerni, pošteni osvrt, uz makar mrvu poniznosti i zahvalnosti što su Crnu Goru i doveli do tu. Do daleke Kine. No, ko je narodu ugodio…
Zato dobismo Mađare u fudbalu. I to preokretom. Jeste prijateljska, ali bi kreativne ideje, poletni i lucidni potezi mogli da postanu zaštitni znak sokolova koje Hadžibegić pokušava da osposobi za veći i uspješniji let. Vide se energija i vedrina. Konačno, s figama u džepu.
Jes’ i Španija dobila Srbiju u košarkaškom klasiku s etiketom “ko izgubi ide na SAD”, a Bosna i Hercegovina izgubila od Jermenije i primila četiri komada. Robi Prosinečki, takav kakav je, momentalno je podnio ostavku zbog osjećaja odgovornosti. Netipično za Balkan, ali postoji. To je Veliki Žuti, vazda poseban u svemu. Zato ga toliko i vole. I oni. I ovi.
I Ramos je oborio neke rekorde. Izjednačio se sa Kasiljasom po broju nastupa za fudbalsku velesilu, kakva je Španija. Malo po malo, Ramosu nedostaju devet utakmica da stigne Bufona i postane evropski igrač sa najviše nastupa za reprezentaciju, ali ga i 17 mečeva dijeli od svjetskog rekordera u toj kategoriji, Egipćanina Hasana. Serhio očigledno to i ganja.
Dan prije debitovao je i Tumbaković na klupi Srbije. Bolji je bio Portugal, a Ronaldo ga je dao i u Beogradu. Čini mi se da je Zagreb jedan od rijetkih gradova đe taj fudbalski predator nije stavio svoju šapu, a igrao je i protiv Dinama. No, kako god okreneš – zvijer. Hrvati odigraše u Slovačkoj bolju utakmicu nego ijednu na posljednjem istorijskom Mundijalu, a Kosovo se zori epitetom najvećeg hita kvalifikacija. I treba. Padoše Česi u Prištini, Evropsko je nestvarno blizu. Ne izgubiše ljudi 15 utakmica zaredom, tamo od oktobra 2017. Čudo.
I svima navedenima svaka čast, ali vratimo se ovom bijelom ludilu sa početka teksta, a nije ova pozadina na kojoj čitate. Već bijeli sport.
Epicentar ovoga trećeg izdanja Sport reporta.
Iskustvo protiv mladosti. Upornost protiv hrabrosti.
I šok.
Beskopromisni Rus se vratio ni iz čega! I ono što se moglo prvo uočiti bio je Nadalov smrtno ozbiljan izraz lica. Smrknutu facu i pogled koji ubija. Kakav ratnik i tigar u jednom, sa sve reketom, pomislih. Na stotine je takvih bitaka proživio. Bolesno fokusiran. Legenda.
I jednom od takvih suprotstavio se Danil Sergejevič Medvedev. Momak u usponu. Mi bi ga ovđe zvali Danilo ili Dačo. E pa taj mali Dačo ima 23 godine. Pravi Rus, Moskovljanin od skoro dva metra. Po godinama mlad, ali stasom i izgledom odaje utisak puno prekaljenijeg igrača. A tako i nekako igra, uporno, neumorno, smireno, fokusirano i sa samo jednim ciljem, da unese nemir na dvoru.
I uspio je da razbjesni jednog od tri kralja u vrhuncu tenisa, koji igraju još od deset i petnaes’.
Maraton.
Odlučni i odvažni Dačo je bušio tvrdoglavo i pohvalno kroz španski zid. No, kad je došao do posljednjeg bloka tu je i bušilica otupljela. Jednostavno, to je Nadal. Rođeni, čelični šampion. Rus je igrao skoro do savršenstva, ali je problem što Nadal živi i igra iznad toga. Takav je uvijek u finalima. Već decenijama. Takav je bio i u ovom, iako je u petom gemu petog seta kod 2:2 gubio 40:0 na servis protivnika, a onda sa četiri vezana poena stigao do prilike za brejk večeri u Njujorku. Prkosni i hrabri Dačo, koji možda zgrabi post euru pomenute Trilogije, se nakratko odbranio…
…a onda ga je već u sljedećoj prilici pojeo mrak sa sunčane Majorke. Duboko iza tri sata ujutro. Poslije tačno četiri sata i 49 minuta igre. 3:2. Gem, set, meč!
Rafael Nadal Parera ima 33 godine. Podigao je četvrti trofej US Opena i osvojio je 19. Gren slem. Devetnaesti! Prišao je magičnom rekorderu Federeru na samo jednu stepenicu i Fedex više nego ikad osjeća njegove korake, a vladaru Novaku pobjegao na tri i zapaprio čorbu koju najviše obožavaju teniski fanatici za trpezom, đe je centralna priča svih priča ko je najbolji ikad. Ili kako je to već moderno glasi – G.O.A.T.
Iako su oni teniska trilogija. Svaka posebna, a opet u jednu epohu utkana. Poput ovog „Bjekstva iz Šošenka“ u Njujorku i kadra nakon pobjede u kojem je Nadal osjetio oslobođenje poput Tima Robinsa.
I ne znam do kada misli Rafa ovo da radi. Najiskrenije se saosjećam sa njegovim koljenima, koja ga sigurno preklinju da prestane, ali je neobjašnjivo neutoljena glad ta koja ga nosi na ramenima i izaziva pozitivno zaprepaštenje u svijetu sporta. Nestvaran igrač. Živuća ikona i svakodnevna lekcija iz života svima, pa i Medvedevu, koliko truda, znoja i karaktera treba da bi se dohvatile zvijezde. Posebno iznova. Mada se on već odomaćio među njima. Jer, u tenisu se po nekom nepisanom pravilu, ili barem u mom svijetu, na sva zvona dižu pobjednici posljednjeg Gren Slema u tom periodu. A čelični Rafa, koji nije mogao sakriti suze radosnice, je iz onog njegovog dobro poznatog forhenda, odozdo, poslao rafal na polovinu Đokovića i Federera.
Riternima se radujemo.
A u petak opet čitamo.