Piše: Željko Vukmirović
Srpska pravoslavna crkva, dosjetljivo u Crnoj Gori imenovana kao Mitropolija crnogorsko primorska, nije imala ni desetak sati od objavljivanja lažne vijesti i sopstvenog likovanja do demantija Venecijanske komisije i spuštanja na zemlju.
Tek, dođe čovjeku nešto žao. Jer, samo tek toliko sati za apsolutnu uživanciju i izručivanje nešto žuči, što po vlasti, što po Crnoj Gori, stvarno je malo vremena. A za toliko netrpeljivosti prema svemu crnogorskom (izraz “netrpeljivost” je izabran tek malo da umekšamo sve ono što nam stiže od SPC MCP – nap.a) ta satnica je priznaćete, praktično ništa.
Iako su nas, sve zajedno, baš lijepo sahranili. Po venecijanski. Bar je tako rekao sveštenik SPC otac Velibor. Mitropolit Amfilohije je, pak, bio je nešto zbunjeniji, malo nepovezan. Žalio se, naime, što mu neko brani da koristi tuđe.
No, kako im se priča prosula, prionuli su na reakciju i ponašanje Vlade Crne Gore.
Prava istina je da laž oduvijek iritira. Pa, bilo to priznanje jedne crkve iz 1922. godine ili samo ostvareni prihodi na kulturnoj i istorijskoj baštini jedne zemlje, a u korist druge.
Želim da vjerujem da će Zakon o slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori biti uspostavljen. I to u najboljoj vjeri, kako odgovara državi Crnoj Gori.
Pa, svidjelo se to nekom ili ne.