Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar
Vođi Crnogorske stranke (federalista) sa prostora Crne Gore (tadašnje Zetske oblasti) održavali su tokom 1925. godine komunikaciju i korespondenciju sa Crnogorcima u političkom egzilu, sa kojima su, značajnim dijelom, u ideološkim i političkim stremljenjima i u pogledu borbe za prava Crne Gore bili istomišljenici. Tako je jedan od vođa crnogorske političke emigracije dr Pero Đ. Šoć, bivši crnogorski ministar, koji je živio u egzilu Rimu, te koji je bio potpredsjednik „Crnogorske stranke seljačka i radnika“, osnovane 1923. godine u SAD, uputio iz Rima 16. marta 1925. godine pismo jednom od vođa Crnogorske stranke i njenom poslaniku u Skupštini KSHS Mihailu Ivanoviću, (bivšem crnogorskom ministru i narodnom poslaniku), pod naslovom „Na braniku Crne Gore“. U njemu Šoć opširno piše o častnoj ulozi i herojskim žrtvama za savezničku stvar koju odigrali i podnijeli Crna Gora, njena vojska i kralj Nikola u prvom svjetskom ratu, te energično i argumentovano staje u odbranu kralja Nikole i zvanične Crne Gore od brojnih uvreda i kleveta izrečenih od strane srpske vlade, njene diplomatije, agenture i propagande u južnoslovenskoj i savezničkoj javnosti.
Na početku tog pisma Šoć navodi:
„Dragi G. Mihajlo!
Već su desetak godina, otkada se ne vidjesmo. Neću pisati o gorućoj želji, koja me vuče da vidim i poljubim rodnu grudu, i u njoj svoje, braću i prijatelje. Neću vam pisati ni o pravnoj ni o međunarodnoj situaciji pitanja. Misleći da vam ne može naškoditi ovo pismo, riješio sam se da vam ga pošaljem. Svakako, vi ne možete za nj imati nikakve odgovornosti; kao što je razumljivo: onaj koji piše uzima i odgovornost. Ovo radi eventualne cenzure i postojanja neke crne knjige. (Znao sam za crnu knjigu svjetskog rata, u kojoj su bilježili izdajnici savezničke stvari , – ali za Crnogorca crna knjiga – to odbijam). – Neko mi je rekao da ni ovako pismo ne može vam stići. Ipak, ne vjerujem, ali eto ga šaljem, pa da vidimo. Ako bude zadržano, predaću javnosti“.
Šoć se zalaže za povraćaj imanja (imovine) nasljednicima kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i konstatuje da „se ne smije propustiti: da Nar. Skupština u Beogradu afirmira jednu svetu stvar: časti, prava, mučeništva Crne Gore i njenog naroda. Crna Gora je kroz deset stoljeća živjela, da brani sebe i opštu nacionalnu stvar. – Ako bi umuknuo ili bio ugušen glas živih – mrtvi bi branili tu svetu stvar. Ona je bila stožer nada i borbe za oslobođenje; bez nje se ne doziva ni budućnost“. Potom ističe da „ne mogu ni za čas pomisliti da tom prilikom“ poslanici Crnogorske stranke u parlamentu KSHS Mihailo Ivanović, Savo P. Vuletić i dr Sekula Drljević neće „ podići glas u odbrani časti i prava Crne Gore i tog naroda. Daje vam se eto priznanje da tako reći pokrenete -usred Biograda- PROCES CRNE GORE“.
(Dr Pero Šoć-Mihailu Ivanoviću, “Na Braniku Crne Gore”, Rim, 16. marta 1925).
Poslanici Crnogorske stranke u skupštini KSHS Savo P. Vuletić, Mihailo Ivanović i dr Sekula Drljević povodom ubistva majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bratučeda perjanika Stevana Mijuškovića od strane žandarmerije u Nikšiću i njenog komandanta Milana Kalabića podnijeli su 30. maja 1925. godine interpelaciju Ministru unutrašnih djela KSHS u Beogradu. (Tekst interpelacije objavio je “Crnogorac”, godina I, broj 24, 1925 i dr Danilo Radojević, “Dr Sekula Drljević-Politička misao”, Podgorica, 2007, str. 203-207).
U tome tekstu Šoć optužuje srpske oficire, a naročito pukovnika Petra Pešića za ključnu odgovornost u slomu crnogorske vojske u prvom svjetskom ratu. Između ostalog, tada Šoć govori i o aktulenom političkom trenutku, te u tom smislu piše da je vlada u Beogradu opljačkala crnogorske ratne repacije i navodi primjere zločina organa vlasti počinjenih u Crnoj Gori, te postavlja pitanje “ – A što je sa onim hiljadama popaljenih domova, žrtvama, hapšenicima koji se još dave po zatvorima? Na pr., ni na vašu jezovitu interpelaciju, prilikom pogibije Šćepana Mijuškovića itd.,ni postupka, ni odgovora…Valjda vaš glas neće ostati usamljen ni u tom pogledu, nego da će vas čuti, razumjeti i s vama uzviknuti sva prava braća i ljudi: Pravdu Crnoj Gori! Ako to ne učine odgovaraće pred Bogom i narodom. U tome znaku je i budućnost“.
Ističe da su Pašićeva i Davidovićeva vlada naspram Crne Gore počinjeli „teške grehote“, a za Davidovićevu vladu bilježi: „Ruke njegove Vlade prosule su krv u Crnoj Gori. Pa i u poslednje vrijeme što je njegova Vlada učinila kad se zbio npr. naj nečuveni zločin u Nikšiću (ubijanje Šć. Mijuškovića) slabe garancije da je onaj koji tako što počini ili dopusti – no Vi ste na licu mjesta pa to sve bolje znate, ja tek iskreno napominjem izvjesne moje impresije“. Pero Đ. Šoć se uzda u dosljednu borbu za prava Crne Gore poslanika Crnogorske stranke Ivanovića, Vuletića i Drljevića i konstatuje: „kada u čitavoj Skupštini u Biogradu ne biste našli iskrena druga i prava brata koji saosjeća bol Crne Gore i uzbuđuje se pred nepravdom koja ju tišti- bolje i bez njega. I trojica – ako vam se niko ne pridruži bićete jači sami nego u slabu i neiskrenu društvu. Bolje je biti hrast na vjetrometini nego trska među trske“. Pismo završava „bratskim pozdravom“ Mihailu Ivanoviću i njegovim drugovima.
(Pismo dr Pera Đ. Šoća upućeno Mihailu Ivanoviću objavljeno je integralno u: „Crnogorski glasnik“ („Montenegrin herald“), oficijelni organ „Crnogorskog potpornog saveza“ i „Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika“, Detroit, Mičigen, SAD, broj 72 od 4. aprila 1925, str. i 4, pod naslovom „Na braniku Crne Gore“. Tekst je objavljen i u listu „Crnogorac“, glasilu Crnogorske stranke (crnogorskih federalista) od 18. i 28 maja 1925. godine. Objavljivanje završetka ovog teksta koji se odnosi na političku situaciju vlasti (cenzura) je zabranila listu „Crnogorac“).
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta