Bezmozgići

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Dopade mi se opaska jednog voditelja jedne zabavne emisije, kako on ne dijeli ljude ni po boji kože, ni po vjerskoj (ne)pripadnosti, ni po nacionalnoj pripadnosti, već na one sa mozgom i bez mozga. Nažalost, to i jeste linija po kojoj se odavno prepoznajemo, a, bogami, po kojoj ćemo se prepoznavati makar u dogledno vrijeme. Očito je da su bezmozgići narastajuća kasta, koja sve više, preko svojih političkih i drugih predstavnika, uništava svaku viziju koju su dosadašnje generacije decenijama gradile. Populizam, jeftina demagogija, rasne, vjerske, nacionalne podjele i antagonizmi, dobitna su kombinacija za liderstvo i upravljanje sve većom masom bezmozgića, koja, opet, produkuje sve veće i veće avetinje na javnoj sceni. Crna Gora se, bar u tom pogledu, dugo odupirala tom rialiti politikanstvu i promociji, Džeri Springer i Marjan Rističević estetici, ali se onaj primitivni kod, onaj, kako Radovan III kaže, planinsko kafilerijski tip, sve više budi i sve više nagriza i one mrvice pristojnosti i normalnosti u crnogorskom društvu.

Kada je čovjek za života svjedok kako je moguće, od jednih te istih, jednu vjeru, jednu dogmu, zamjeniti drugom u samo manje od desetak godina, onda mu postaje jasnije zašto je sociološka i antropološka nauka pravilno odbacila sve dosadašnje teorije o vjekovnim nacijama i etnijama, jasno ih definišući kao konstrukt koji se formira i mijenja uglavnom opštim ambijentom i uticajem političkih i društvenih elita, ili „elita“. Ne postoji bolji primjer od crnogorske nacije, ili, velikosrpski senzitivno, naroda Crne Gore, da se objasni taj fenomen. Naime, dovoljno je samo analitički anamnezirati periode od mog djetinjstva pa nadalje, do današnjih dana, kada su pojedinci mjenjali svoja politička uvjerenja, svoj odnos prema religiji, pa, konačno, i nacionalnu pripadnost. Groteskno mi izgledaju dojučerašnji samoupravljači, zakleti Titu i partiji, ortodoksni ateisti, nacionalni Crnogorci, kako danas „ostrogaju“, ustaju sa śedišta prevoznih sredstava, u mimohodu sa Bogetićima, po tri puta, svaki put se krsteći, ljube ruke Amfilohiju, posrbljuju čak i svoju prošlost a kamoli crnogorsku, klanjaju se zločincima i zločinu,… Taj opšti ambijent u vrijeme uspona bračnog para Milošević – Marković i tadašnje „elite“, po drugi put su na velika vrata uveli etničko srpstvo u Crnu Goru. Još jednom se pokazalo kao da smo stalno njegovali kod sebe nekakvo samonepoštovanje, komplekse inferiornosti, potrebu da budemo neko drugi, jer nam je sopstvena koža izgledala uska i neudobna. Potrebu da vjerujemo kako ćemo unižavajući sebe biti prihvaćeni, a, ustvari, smo uvijek i uvijek dobijali lekcije o potrošnoj robi.

I Sijuksi, i Čejeni, i Čiroki, i … odavno su postali Amerikanci, samo primitivna, seljačka pamet u Crnoj Gori, počesto sa titulama istoričara, akademika, i dalje dijeli Crnu Goru na Crnogorce iz četiri nahije, Brđane, Bokelje, Paštroviće… Kad kažem seljačka, mislim na karakternu osobinu, ne na zanimanje. Srbija je preko četiri stoljeća bila nepostojeće država i niko ne osporava da je bila okupirana od Otomanskog carstva. Kako je to Boka, Paštrovići ili čitavo crnogorsko primorje nešto drugačije? Zar to nijesu bile teritorije srednjovjekovnih crnogorskih država? Ko je narod koji naseljava te oblasti, ako ne isti onaj narod koji je živio i živi jedan, dva, pet, deset kolimetara daleko od mora? Ili su ih helikopterima prebacivali iz Leskovca i okoline u taj međuprostor? Kako to da Vojvodina, koja nikada nije bila dio Srbije, nipočemu nije upitna sa stanovišta teritorije i nacionalno? A Boka, koja jeste bila dio srednjevjekovnih crnogorskih država, jeste? Čak ima i onih bezmozgića koji su sišli sa mojih Ćeklića, Cuca, Bjelica, Njeguša, … na primorje i koji mlate o zasebnosti Boke, ili „srpskoj Boki“? Śever Crne Gore da ne pominjem! ‘Ajde, odj… više!!!

Već pomenuta estetika Marjana Rističevića, odavno se uselila u najveći crnogorski dom, Skupštinu. Sa istom elokvencijom, intelektualnim bekgraundom i smislom za humor. Sa istom ubijeđenošću kako su riječi koje izgovaraju istorijski govori, kako će ostati zapisani u istoriji po svojim nastupima. Nadrndani, osioni, vulgarni, primitivni, agresivni,…

Što bi ono rekli, dok ima bezmozgića biće i vune. Teško je bezmozgićima obajsniti da dok god glasaju za prostotu, populizam, demagogiju, … nema promjena u Crnoj Gori. Takođe, dok god je sporna saradnja sa DPS-om, a nije sa prostotom, primitivizmom, antidržavljem, velikosrpskim nacionalizmom, u otvorenoj ili kripto varijanti, što reče jedan moj prijatelj, nema tog parfema koji će vam popraviti zajednički smrad.

Ono što je za mene novina u Crnoj Gori jesta ta prijetvornost. Recimo, Bečić, tvorac čuvenog magistarskog rada i etalon “obraza i čistih ruku”, naparavio je partiju zvanu bevanda. Ni vino, ni voda. Ne izjašnjava se niočemu što mu može nauditi. Svaka im je „najveći politički krimanal“, najveća svjetska pljačka“, sve nečuveno i najveće u premalenoj Crnoj Gori? Kao mitraljez ili, daleko bilo, kao Vulin, ministar vojni Srbije. Crvenokravataški stajling, poznat u svim „rad, red i disciplina“ pričama, stari, izanđali štos kako da se predstaviš kao neko ko će da uvede red i disciplinu. Rad je već odavno naša poznata osobina. Retorika koja promoviše davno izumrle teorije o državi koja otvara fabrike, razvojne banke, obećava novac kao da su drenjine. Doduše, mladi su, pa možda ne znaju da su ti koncepti odavno završili krahom. Mada sumnjam. Prije će biti da je riječ o zavođenju bezmozgića.

Slično je i sa NVO sektorom. Na čelu pojedinih NVO se nalaze ljudi koji su u opreci sa ciljem osnivanja, koji su osnivali NVO samo sa ciljem da popune prazninu i dođu do šoldi, što bi rekla moja rehmetli baba. Prosto je iznenađujuće da, recimo, u Savjetu javnog servisa śedi osoba koja je na čelu LGBT organizacije, koja otvoreno govori da ne pripada toj populaciji i koja na svom društvenom profilu koristi pejorativan izraz pederi. Valjda je jedino kvalifikuje za mjesto u Savjetu to što se ponosno deklriše kao Srpkinja i što ćemo je redovno primjećivati po istupima kao u slučaju Otaševića, novinara Dana, u Delti. Kad smo već kod toga, odgledah taj čuveni snimak sa „hvatanjem za vrat“ i „udarcem šakom“, koje se pretvorilo u nalijetanje grudima na grudi. Ne želim da komentarišem cio slučaj, samo mi je zanimljivo da je za Dan i za one koji ga smatraju novinom ovo bio „udarac ramenom u grudi“, a višekratni nasrtaji Kneževića na službeno lice u uniformi policajca – obično „gurkanje“.

Više puta sam navodio da neko ko vlada skoro tri decenije mora imatri makar malo malo putera na glavi i dosaditi i zamjeriti se mnogima, taman da je najsposobniji na ekumeni. I nije mi sporno što mnogi žele da vide DPS u opoziciji, problem mi je mjera ukusa i pameti u izmišljanju načina kako to sprovesti u dijelo. Poslije idiotskog „zakona o majkama“, iz kuhinje ne mnogo smislenijih aktera, izašao je predlog zakona po kome će prije svakih izbora biti formirana vlada u kojoj će biti lapo – lapo opozicija i vladajuće partije. I ona treba da traje, ni manje ni više, nego 300 dana!? Kao da je nebitno sprovođenje politke koja je pobijedila na izborima, suština je samo doći do vlasti! Koja će se politika voditi tih 300 dana, koji zakoni donositi? Ma koga to, bre, briga! Narod je ionako stoka, zar ne gospodo? Uvijek me hvata jeza kad neko u Crnoj Gori hoće da dā „originalnošću“ doprinos političkoj teoriji, ili bilo kojoj društvenoj nauci, uvijek se pitajući odakle tim ljudima skoposti i umišljenosti da su dospjeli svojim obrazovanjem i intelektualnim sposobnostima da obogaćuju svjetsku praksu u upravljanju državama? Na koje guvno oni pokupiše to?

Dakle, ne postoji ništa gluplje što sam ikada čuo od tog besmislenog prijedloga, koji je predat Vladi ili – ili. Da sam Vlada poslao bih im odgovor sa pitanjem: „Sprdate li se to?“ I prošla „vlada izbornog povjerenja“ je bila kršenje Ustava i svih pravila parlamentarne demokratije, tako da bi opetovanje sličnog bilo još jedno poniženje za sve razumne građane, kao da žive u političkom provizorijumu, a ne ozbiljnoj državi. Prošli put, bez obzira što su držali resore finansija, policije i neke važne druge resore, nijesu pronašli nijednu nepravilnost, makar ne ni trunku onoga o čemu svakodnevno galame, o milionskim pljačkama i sličnim optužbama? Osoba koja radi u mistrastvu finansija, ako je to nekome bitno – srpske je nacionalnosti, ispričala je kako su je svakodnevo zvali u Ministarstvo po petnaestak puta, redovno i van radnog vremena, da im da određenu dokumentaciju. I to ministru koji je 18 godina bio dio vlasti, između ostalog, i kao ministar.  I, umjesto velikog praska – puć! Ali, galama osta i dalje.

Jedan tzv. analitičar,  čest gost javnog servisa sa kometarima, skoro reče u Dnevniku kako je taj predlog zakona „ide u pravcu kompromisa“. Objasni on i zašto, kako sad nema NVO sektora i još ponešto. To mu dođe kao da su tražili da DPS odmah preda vlast, pa onda naknadno rekli kao „kompromisnio rješenje“, da moraju predati vlast za mjesec dana. Tako nekako. E, tako mi takvog kompromisa? Nepristojna ponuda nikada nije kompromis! Da ne bude kako sam apologota DPS-a i njihov advokat, imao bih im ja što-šta reći! Problem je što čitavoj opoziciji nemam što reći, do – auf!

Ne samo da su osmislili zakon kojim bi vladali kao gubitnici na izborima, već su smislili Savjet RTCG tako da budu dva predstavnika vlasti, dva opozicije i – MANS! Nijesu ga naveli poimenice, ali znate ono, samo ćorav ga ne bi ubo! Treba sve medije pretvoriti u programsku šemu Vijesti! Oduzeti ministarska mjesta, oduzeti sve medije, sve držati pod kontrolom, to mu dođe kao strategija. Još samo da nađu budale koje će da pristanu na to!

Knjaz Nikola I Petrović je 1868.godine, od ruskog cara, prilikom pośete Petrogradu, dobio sablju „dimiskiju“ koja je, navodno, pripadala srpskom kralju Milutinu. Poznato je koliko je ta sablja udarila u glavu pokojnog knjaza i kralja Crne Gore i kako su mu nakon povratka iz Rusije porasle ambicije. Prije neki dan car Putin je poklonio srpskom predśedniku, Aleksandru Vučiću, navodnu pušku kralja Milana Obrenovića. Dobro je da je nije poklonio crnogorskom predśeniku, jer nam je i ona sablja priśela!