Zelenaši srpskoga sveta – kako se ućeruju dugovi za riječ

Piše: Boban Batrićević

Prije nešto više od mjesec dana crnogorsku javnost zatekla je vijest da je Sveti sinod Višega suda u Podgorici utvrdio da se 2009. desila prije 2008. godine te da su „Despa“ Nikole I Petrovića-Njegoša i „Despa“ Nikole I Petrovića-Njegoša – dva različita romana! Zbog toga magijskog realizma crnogorskoga sudstva, a po režiji popova Crkve Srbije, izdavača Uljarevića i njihove advokaterije, Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman kao priređivači te Matica crnogorska kao izdavač prvoga izdanja „Despe“ dužni su isplatiti skoro 45.000 eura kazne na račun onih koji su im ukrali mukotrpan intelektualni rad i objavili drugo izdanje, bez ikakva poštovanja autorskih prava.

Da je posrijedi „discplinovanje“ Čirgića i Radomana zbog njihova kritičkoga javnog angažmana protiv otuđenja crnogorske kulturne baštine koju diriguje Crkva Srbije, svjedoči novi slučaj. Ovoga puta žrtva je Đorđe Šćepović, afirmisani crnogorski pjesnik, novinar i kolumnista. Kad je Sveti sinod Višega suda obznanio svoju prekađenu odluku, Šćepović je bio jedan od javnih djelatnika koji je stao u odbranu Čirgića i Radomana. U autorskome tekstu „Besudna zemlja“, objavljenom 16. januara 2022. godine, Šćepović je vrlo argumentovano skicirao ne samo rad crnogorskoga sudstva već i crnogorsku kulturnu scenu. Poseban prostor posvetio je braći Uljarević, izdavačima koji su svojim monopolizmom u izdavaštvu i vezama sa svakom vlašću i srpskom crkvom i te kako poznati, a koji su od kazni Čirgića, Radomana i Matice crnogorske najviše prihodovali.

Da, to su oni Uljarevići koji su pozdravljali miloševićevsku AB revoluciju i tvrdili kako je prethodni komunistički sistem bio diskriminatorski; to su oni koji su po receptima tadašnjega beogradskog medijskog brloga kidisali na Pavla Mijovića i osnivanje Crnogorskoga PEN centra, valjda smatrajući da Crna Gora ne smije imati svoju međunarodnu organizaciju toga tipa. Bilo je tu i tekstova i djelovanja koje je stajalo na liniji velikosrpske politike u regionu devedesetih godina. Taj im se minuli rad nekako zaboravio, pa su u vremenu nakon obnove crnogorske državnosti nastavili privatni biznis započet u smutnim vremenima te bili miljenici svih ministara kulture, nauke i prosvjete te pokojega premijera. Pod krinkom poboljšanja sajamske kulture, oni su gotovo svake godine dobijali ogromna državna sredstva i druge pogodnosti kako bi organizovali sajmove na kojima je uvijek dominiralo srpsko izdavaštvo, sajmove koji su služili za prodaju viškova iz njihovih knjižara.

Zašto su vlasti koje su upravljale Crnom Gorom do 2020. godine to tolerisale, to je pitanje za njih. No, kakav je odnos Uljarevića prema knjizi najbolje svjedoči činjenica da je prvi podgorički sajam knjiga održan na stočnoj pjaci u Podgorici da bi se nekolike godine kasnije preselio u tržni centar. Iz feudalizma u kapitalizam – po liniji mrskoga im Marksa. E baš ti i takvi Uljarevići našli su se uvrijeđeni Šćepovićevom kritikom te ga tužili na ime „duševnih bolova“ (geotice) i u to ime tražili ni manje ni više nego 2.000 eura! To je vjerovatno dalja razrada marksističke doktrine u glavama Uljarevića – kapital se mora ploditi višestruko. Ohrabreni atmosferom koja je zavladala u Crnoj Gori nakon 30. avgusta 2020. godine oni su izgleda baš ubijeđeni u crnogorsko početničeno sudstvo koje će, kako je krenulo, kažnjavati svakoga pojedinca koji se javno suprotstavi nepravdi i pansrpskoj mašineriji.

Ali su zaboravili da ljudi poput Čirgića, Radomana i Šćepovića nijesu sami i da će uz njih uvijek biti ljudi koji cijene njihov javni angažman. Oni nemaju iza sebe mašineriju Crkve Srbije, kontakte sa svim vlastima, niti imaju kapital koji vi pośedujete, ali za razliku od vas ne profitiraju na uništenju Crne Gore. Zato će iza njih ostati važna naučna i umjetnička djela, a iza vas śećanje na sajmove u garaži Delte i sličice Svetoga Save koje su krasile zidove zadnjega sajma po mjeri žene-četnika Vesne Bratić. A ako ste mislili da ih zaplašite tužbama, možete onda pored advokatskoga angažovati i tim psihoanalitičara zbog „duševnih boli“ jer ljude kao njih ne možete ućutkati pa da ih izvedete i pred Prijeki sud.