Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Subota 2. jul 2022. Godine na Cetinju u popodnevnim časovima sprema se oluja, ipak sam odlučio da nastavim moje putovanje i snimim reportažu o Zečevom selu. Do Zečeva sela može se doći lijepim planinarskim podlovćenskim stazama preko Majstora-Vratna-Kolovijerskih greda-Koložunjnskog ždrijela i Stanjevića. Ta je planinarska staza jedna od najljepših na padinama Lovćena đe se pruža beskrajno lijep pogled na Crnogorsko primorje ali i đe doživite dio istorije davno prohujalih vjekova, ili kolskim putem koji vodi preko Lapčića i Duletića pravo u Donje Pobore i Zečevo selo. Poneka kap kiše ali i vjetar me nije omeo da nastavim moje putovanje sa mojim vodičem profesorom Nikom Duletićem. Ono što je intresanntno iz istorije ovog kraja je da je Zečevo selo dalo brojne pametare, slobodare, barjaktare, sveštenike i čuvare granica na južnim padinama Podlovćenske Crne Gore. Donji Pobori se dijele na: Kapisode, Zečevo Selo (koje se opet dijeli na Srgovinu i Gomilu), Boriševicu, novo mondensko naselje na potezu Pištaline-Vukaš Do, Krapinu, Srebrne Ploče i Bijele Trave. Ovaj put naš domaćin je predsjednik društva penzionera Budva Niko (Pekov) Zec koji svoje penzionerske dane provodi u ovom prelijepom selu pčelareći. Donji Pobori su gušće naseljeni i to sljedećim bratstvima: Kapisoda, Zec, Brajić, Kuzman, Ivanović, Pribilović, Božović i Vuletić. Nika (Pekova) Zeca pronalazimo u njegovom prilično lijepom oformljenom uljaniku pčela koje sakupljaju med, polen i nektar iz obilja ljekovitaog bilja Lovćena i primorske podgorine. Srdačno se sa njim pozdravljamao nakon kraćeg razgovora kao u davna vremena sijedamo na guvno na kojem je podignut spomenik palim i stradalim Poborima u borbi za svetu i uvjek zlatnu slobodu. A na guvnima su se uvjek vodili značajni crnogorski razgovori koji su ostali zapisani u našoj prošlosti pa evo i sada u novim vremenima ovdje započinjemo naš razgovor.
TEŽAK ŽIVOT U ZEČEVOM SELU
Niko (Pekov) Zec rođen je 1947. godine a o svom životnom putu nam otvara jednu od stranica svoje životne istorije: ,, Đed Vuko je umro tokom II svjetskog rata vrlo mlad u 52 godini života imao je pet šćeri i to: Ivana, Mare, Stane, Anđe i Joke i sina jedinca Peka moga oca koji je bio najmlađi u porodici. Baba mi je bila Stane rodom od Duletića. Babu pamtim u ranom djetinjstvu. Đed je imao brata Đura, a on je umro vrlo mlad sa svega 18 godina. Četri očeve sestre su bile udate Ivana se nije udavala nego je ostala na našem porodičnom imanju. Težak je život bio u Poborima i Zečevom selu puno se radilo a stočarstvo i poljoprivreda su bili jedini izvor prihoda. Otac mi Peko bio je majstor za rad sa kamenom za zidanje kuća, okućnica i međa. Međutim težak život klesara podlovćenskog kamena u kom su utkane niti života zapisale su njegove ruke koje su tom kamenu uz bore života davale mukom stečene dnevnice ali i oduzimale životnu snagu. Težak rad sa kamenom i kamena prašina mu je uzrokovala astmu koju je dobio i koja ga je pratila tokom čitavog života. Mi smo dosta bili inokosni meni se otac oženio u 34 godini života kako sam već napomenuo razbolio se i imao je smanjenu radnu sposobnost. Majka mi (Milica) bila je iz sela Podostrog iz bratstva Božović i izrodila je nas tri sina i to: Nikola-Niko, Ljubo i Vlado. Majka Milica je bila 13 godina mlađa od moga oca i ponijela je veliki teret rada i požrtvovanja za našu porodicu, to su bile one gorštakinje koje su u najtežim životnim okolnostima i trenucima uvjek činile stub kuće i porodice. Volio bih da današnje mlađe generacije razumiju taj dio porodičnih tradicija i istorije kako bi cijenili to što su nam naše i majke i očevi ostavili u nasljeđe. Naši preci bi rekli da je dosta jada ubilo u život i dan danas me boli njen težak život i ne samo njen već svih žena ovog kraja, valjda je tako moralo biti pomislim često u sebi. ” Dok pravimo malu pauzu ja slikam kadrove lijepih gotovo magičnih prostora a nedaleko od mene podlovćenski izvor Veljak rasipa svoju hladnu izvorsku vodu čiji srebrni odsjaj napaja dušu i tijelo. Niko (Pekov) Zec nam nastavlja dalje svoju priču: ,, Ja sam od 7 godina počeo da sa ocem radim čak i da berem drva onoliko koliko su dozvoljavale moje radne mogućnosti. Imamo našu šumu ispod planine Đurđevac. Sa ocem sam išao i onako mali i nejak nosio šegun sa kojim smo brali drva, znao sam da je to jedan od načina da pomognem našem domaćinstvu i da dam sve od sebe. Nas je težak život i teški rad gradio i izgrađivao pa su naše generacije rano sazrijevale. Iako sam bio dijete otac je glavni teret sječe šume vukao na sebe jer sam ja bio nejak, intresantno da je njemu bilo veliko zadovoljstvo što sam ja počeo da radim sa njim. Uz oca sam kao najstarije dijete nosio glavni teret u domaćinstvu. Imali smo dvije krave, nekoliko koza kao i magare za transport drva i đubriva a držali smo jednog vola za oranje i bili smo ortaci sa porodicom Simona Brajića jer smo zajedno orali i završavali mnogobrojne poljoprivredne radove.”
ODLAZAK NA ŠKOLOVANJE U CETINJE
Nastavljamo naš razgovor gotovo u jednom dahu: ,,Znao sam da jedino naprijed mogu ići u životu ako se posvetim svom obrazovanju. Osnovnu školu sam završio u Zečevo selo, a i moja braća koja su bila mlađa od mene. Nakon osnovne škole prelazim na Cetinje đe sam imao tetku Joku Pavićević iz Dragomidola selo Ćeklići. Uvjek su me privlačili automobili i mehanika pa sam upisao zanat za automenahničara. Đak sma bio osrednji ali sam se trudio da završim školu. Otac je bio planirao da me kao najstarijeg sina ostavi na selo ali ja sam kao mlad čovjek odlučio da u potrazi za boljim životom nastavim školovanje. Svaki petak sam dolazio u Zečevo selo sve sam pomagao roditeljima u poljskim poslovima a znao sam i da ne odem na časove da bih olakšao njihov život na selu. Do 1965. godine sam živio na selu a 1967. godine smo započelii skromnu kuću u Budvi u današnjoj Mainskoj ulici. Ta kuća je kasnije srušena napravljena je druga i ja sam kupio posebni plac i napravio posebnu kuću za sebe. Moja braća su nažalost veoma rano umrla jedan sa 44 godine a drugi sa 53 godine strašan je taj osjećaj kada vam braća odjednom tako rano ,,pređu na drugu obalu vječnosti” to vam ostavi trajne ožiljke na stazama života. U selu je bilo prilično složno brastva: Zečevi, Kuzmani, Brajići, Kapisode, Ivanovići, Božovići (zaseok) Pribilovići i Vuletići u samom selu je živjelo oko 300 duša. Stočarstvo i poljoprivreda bili su jedini izvori prihoda. Samo brojnije porodice sa velikim posjedima i članovima domaćinstva mogle su imati malo bolji život i ponešto od proizvoda što bi bili viškovi a bilo ih je malo prodavani su na pazarima u Cetinju i Budvi. A mi smo kao i dobar dio porodica živjeli teško i skromno. U prodavnicu smo išli u Markoviće dok mi nismo ojačali da bi pomogli našu porodicu. Često se u tu prodavnicu uzimalo na riječ ali i plaćalo i prije roka i vremena. Na riječ se vjerovalo, riječ se uvažavala i poštovala i u bratstvu i u plemenu i u cijelim Poborima. Kada sam završio tri godine zanata, nastavio sam mašinsko-tehničku školu na Cetinju kod poznatih profesora: Batrićevića, Strugara, Kusovaca i brojnih drugih iz plejade poznatih profesora tog vremena. Imao sam izrazitu želju da završim mašinsko-tehničku školu. Nakon završetka škole moje prvo zaposlenje je bilo u ,,Auto-moto društvo Budva” kod sekretara Dušana Mrdaka tu sam proveo 8 godina. Dušan mi je predložio da formiramo Auto-školu nakon čega polažem ispit za instruktora. Kako u Crnoj Gori nije bilo komisije za ovu vrstu ispita morao sam ga polagati u Zemunu i pođem u Zemun da ispitam mogućnosti za polaganje. I tadašnja komisija iz Zemuna me vratti sa riječima da je upravo isto takva komisija formirana u tadašnjem Titogradu. Kada sam došao u Titograd rekoše mi da su tek formirali komisiju za instruktora vožnje. Nakon tri mjeseca obuke položio sam za instruktora. Kada se trasirao i asvaltirao put Herceg Novi-Budva 1964. godine išao sam kao pomoćni radnik sa inžinjerima kako bih zaradio u tom vremenu dobre dnevnice ni taj posao nije bio lak a radilo se gotovo po čitav dan.”
AUTOMOBOLIZAM VELIKA LJUBAV
Mir i tišina u Zečevom selu kao da su se sjenke predaka nadvile nad nama i slušaju jednu od ispovijesti i priča na tom lijepo uređenom guvnu. Niko (Pekov) nam nastavlja dalje svoju priču: ,,Moj hobi je bio i ostao automobolizam i mehanika. Prosto je takav hobi teško objasniti i moj najmlađi brat je bio ljubitelj automobilizma. U periodu od 1964-1967 sam počeo da se takmičim i ljubav prema automobolizmu i mehanici me prati i dan danas. Automobilizam je skup sport. Godine 1967. sam prestao sa tim hobijem zbog specifičnih okolnosti. Automobilizam budi adrenalin u čovjeku i bukvalno to je jače od samog čovjeka i to je teško opisati riječima to se doživljava. Organizacija društva je bila jaka i imali smo punu podršku u ondašnjem sistemu. U te tri godine na takmičenjima sam imao lijepe i zapažene uspjehe u ovom hobiju. Tada sam osvajao brojna mjesta u automobolizmu i pehare a takmičenja su bila prestižna i značajna u onim vremenima. Puno mladih ljudi danas nažalost koriste razna ,,stimulativna” sredstva koja im podižu adrenalin nemaju granice ni u čemu a treba da prije svega vode bezbjednost o sebi i drugima u saobraćaju. Godine 1971. sam se oženio sa suprugom Ljubicom rodom Ivanović sa Ljubotinja ali su njeni bili koloinisti koji su živjeli u Lovćencu. U braku smo izrodili sina Miša i šćer Marinu oboje imaju svoje porodice a ja od njih petoro unučadi. Ponosan sam na sve što sam radio i stvorio u životu. Automobolizam predstavlja vrlo skupi sport koji na svoj način nedostaje savremenoj Crnoj Gori. Auto trke donose vam prestiž, reklamu, prepoznatljivost kao turističke ali i sportske destinacije u Evropi ali i u svijetu to je nešto na čemu Crna Gora treba da gradi svoj imidž ali to zahtijeva izuzetnu organizaciju znalce i porofesionalce i to košta. U toj vrsti posla ne smije biti amatera ni improvizacija, organizacija mora da je savršena i perfektna bez prava na grešku. Uvjek sam znao da se suprostavim nepravdi i da čuvam svoj integritet. Sa tadašnjeg posla instruktora prelazim u ,,Invest banku” na mjestu radnika za transport novca. Tu sam radio 25 godina i 2006. godine sam otišao iz Montenegro banke u penziju sa punim radnim stažem. Danas sam predsjednik društva penzionera Budve i zajedno sa ostalim članovima tog udruženja dajem značajan doprinos radu našeg udruženja. ”
POVRATAK KORIJENIMA I ZEČEVOM SELU
O svom rodnom zavičaju Zečevom selu u zaleđu masiva Lovćena Niko (Pekov) Zec nam nastavlja svoj razgovor: ,,Tamo đe sam prvi put otvorio oči tamo vas vuče iskonski zov predaka. Što ste stariji to vas sve jače vuku vaši korijeni. Kada povučem paralelu nekad i sada Zečevo selo je lijepo i perspektivno mjesto koje sada ima punu i konpletnu infrastrukuturu bogati smo podlovćenskim izvorskim vodama Veljak i Gornja česma. Kaptirana je Gornja česma napravili smo rezervoar a Veljak nije kaptiran već voda slobodno otiče. Kako sam otišao u penziju imao sam puno slobodnog vremena a moje porodično imanje je bilo zapušteno desetak godina onda sam došao da ga obnovim i da se posvetim selu i da proizvodim domaću hranu evo i sada uzgajam pčele i proizvodim izvrstan med. Med iz Zečeva sela je izuzetan jer se miješaju visoko planinske i mediteranske biljke sa kojih pčele sakupljaju med. Pčelarstvo je bilo loše u zadnje dvije godine kraj je izuzetan za pčelarstvo a pčelarenje hoće pitominu i domaće životijne koje oplemene prirodu, pašnjake, kamenjar i sve drugo. Selu hvale ozbiljnije količine vode i pitanje vodosnadbijevanja treba ozbiljnije riješiti bez obzira na postojeće izvore sve su to vode Lovćena koje treba da zaštitimo i sačuvamo pošumljavanjem i očuvanjem već postojećih šumskih kompleksa koji su stradali i od bolesti ali i od požara nesavjesnih pojedinaca. Ono što mi je ostalo u djetinjstvu kao jedna od najljepših dragocjenosti je kako smo kao đeca preko planine išli na pazar na Cetinje, svraćali smo na konak na Gornje Očiniće u zaseok (Poljana) kod Janka i Peka Kaluđerovića i uvjek su Pobori bili zahvalni Janku Kaluđeroviću na dočeku i poštovanju koje je imao prema Poborima. Puno puta smo se tu ogrijali, zakonačili, večerali i nastavili naš put ka Zečevom selu. Zečevo selo ima perspektivu u turizmu, izgradnji apartmana, tereni su idealni za pčelarstvo. Mladi koji su rođeni u gradu rekao bih im da se vrate svojim davno napuštenim korijenima i ogništima na selima svojih predaka da u skladu sa mogućnostima obnove svoje stare kuće napuštena ognjišta, dolove, doce, vinograde, voćnjake. Sve u svemu kada pogledam sada sedam decenija unazad da tako kažem da od pete godine pamtim, težak je život ovdje bio i nije čudo što su mnogi napuštali svoja ognjišta. Zavičaj je iznad života natopljenog prošlošću i uzvišen prostor u kojem se susreću nasleđe i običaji.” Nastavismo obilazak Zečevog sela sa Nikom (Pekovim) Zecom i sa Nikom Duletićem škola koja su obojica pohađala jedna je lijepa građevima izrađena od pravilno klesanog kamena. Tu je i crkva Svete Neđelje pred kojom počivaju sjene neumornih boraca, slobodara, sveštenika, barjaktara i pametara iz ovih krajeva. Teško bih ja mogao izdvojiti nekog posebno jer svako brastvo i pleme je dalo svoje istaknute pojedince koji su obasjali i ispisali brojne lijepe stranice istorije podlovćenskog krša natopljenig suzom, znojem i krvlju hrabrih Pobora. Polako se bližio suton sunce zalazi i miluje nas svojim posljednim zracima u hladovoni stoljetnih hrastova na gumnu, vrijeme je za polazak. Nakon razgovora se pozdravismo sa Nikom (Pekovim) Zecom a ja i profesor Niko Duletić nastavićemo naše dalje istrraživanje Pobora, Maina i Brajića kroz brojna i lijepa sela i segmente vrlo zanimljive istorije i putopisa i u narednom periodu.
Toponimi Zečeva sela su: Srgovina-šuma, Bobovišta-šuma, Krstac-pašnjak, Debeo-oranica, Supovina-oranica, Grašnica-pašnjak-šuma, Staro selo-selo, Gomila-brijeg, Razdolina-šuma i pašnjask, Boriševica-oranice, Bašta-staro selo-oranica, Grablje-šuma i pašnjak, Veljak-izvor i Gornja voda izvor, Međednica-pećina.