Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Stara Crna Gora podrazumijevala je oblast prvobitne Crne Gore koju su činile četiri nahije: Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska. Pored navedenih tradicionalnih nahija, do poznatog Požarevačkog mira (1718), postojala je i peta crnogorska nahija smještena u podlovćenskoj Crnoj Gori, okrenutoj prema moru, koju su „sastavljala“ tri plemena-Maini, Pobori i Brajići. U svojim opisima prostora, sela, i katuna na južnim padinama Lovćena odlučih se da 17.06. (subota) 2022. godine posjetim maleno prelijepo Mainsko selo Duletići a moj vodič je bio neumorni neimar slikar i vajar ovog kraja 75-godišnji Niko Duletić, pedagog i gorštak čije figure u kamenu i drvetu čuvaju duh i dušu prošlosti podlovćenske Crne Gore ali i primorja. Malom uzanom asvaltnom cestom skrenuh desnim putem od Lapčića, sretosmo se ispred njegove porodične kuće u Duletićima uz srdačne pozdrave nastavismo naš put prema manastiru Stanjevići. Stigosmo ispred manastira Stanjevići ostavismo naše vozilo i nastavimso uzanom planinarskom stazom. Tu je i hrast koji je lično svojom rukom zasadio Sveti Patar Cetinjski đe je po predanju ispod njega zapisivao svoje poslanice. Naš cilj je stići do Ploče od pravde mjesta đe su se sakupljali Brajići, Maini i Pobori na kom su rješavali svoje sporove i popeti se na planinu Đurđevac (Budvanski-842 mnv) đe je crkva popsvećena svetom Đurđu inače nekadašnja rezidencije Crnojevića.
Dok pješačimo uzanom planinarskom stazom Niko mi govori istorijske činjenice i podatke iz knjiga njegovog nažalost (pokojnog brata Vlada): ,,Manastir Stanjevići, je jedan od simbola crnogorske državnosti i slobode, nalazi se u podlovćenskoj Crnoj Gori (iznad Budve i sela Pobora), odnosno na južnim padinama Lovćena, tog ponosnog crnogorskog Olimpa. Kazivanje o nastanku ovog manastirskog zdanja (nadmorska visina od 787 m) vezano je za rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepčeva Petrovića, koji je otvorio novu eru u istoriji Crne Gore. Stanjevići se prvi put pominju 1714. godine kao manje utvrđenje u koje se sklonio vladika Danilo, pošto su Turci opustošili Cetinjski manastir. Vladika Sava Petrović je 1736. godine podigao manastir i crkvu Sv. Trojica. U manastiru je radila škola za opismenjavanje, koju je pohađao i Petar I Petrović. Smrću Petra I manastir polako gubi na značaju, jer je Petar II rađe boravio u Podmainama, kako bi bio bliže moru zbog osjetljivog zdravlja. Pod pritiskom Austrije Njegoš je bio primoran da joj proda crnogorske manastire u Primorju – Podmaine (1837) i Stanjeviće (1839). Manastir Stanjeviće Austrijanci pretvaraju u jako pogranično utvrđenje, pa je tako u bokeljskom ustanku 1869. godine manastirska građevina u velikoj mjeri oštećena i porušena. Uz gorostasni Lovćen, Cetinje i Cetinjski manastir, Stanjevići predstavljaju – u istorijskoj vertikali – jedan od četiri ugaona kamena na kojima je sazdano monumentalno zdanje crnogorske državnosti, odnosno – u burnim i nemirnim vremenima – na jatagane izvojevana crnogorska sloboda. Jer, kao što je poznato, Stanjevići su bili stogodišnja rezidencija dinastije Petrović, odnosno druga prestonica Crne Gore.”
Uz nepristupačne stazu probismo se do mjesta (toponima) koji se zove ,,Ploča od pravde.“ To je zapravo velika poluravna stijena na kojoj su pripadnici tri plemena Maina, Pobora i Brajića rješavali svoje sporove. Nastavismo naš uspon prema utvrđenju Đurđevac i crkvi svetog Đurđa (842 mnv). Dok se polako prilično prohodnom stazom penjemo ka Đurđevcu, Niko nam govori o istoriji bratstva Duletića razvoju istoimenog sela i o nekadašnjem životu na tim prostorima: ,,Naš predak Duleta došao je sa Čeva prije 300 godina nastanio se u ataru manastira Stanjeviće, bježeći od krvne osvete i imao je po istorijskim izvorima više sinovima ili pet ili šest a nasljedstvo je ostalo od tri sina. Jedan sin se odselio u Grbalj (Duletići) a drugi se odselio na Ljubotinj i mi Mainski Duletići. Naš predak iz Maina služio je na posjedima jednog budvanskog vlastelina. Kako se desila lljubav između ćerke vlastelina i našeg pretka on je dobio zemlju u selu koje se kasnije nazvalo Stari Duletići. Posjedi su bili stočarski a Duletići su pravili obradive površine da bi sadili loze, smokve, kukuruz i pšenicu. Težak je bio život naših predaka iako nedaleko od mora sa malo obradive zemlje i dosta gladnih usta. Tako se moj đed Niko čije ime ja nosim otišao za pečalbomm u Carigrad zajedno sa još četri brata. Koliko je život ovdje bio nemilosrdan govori nam podatak da je još 18 Duletića svoje živote ostavilo na različitim pečalbarskim putevima. Usljed teškog života i rada na najtežežim poslovima četri brata su umrla u Carigrad jedino se moj đed Niko vratio parobrodom u Kotor i jedini imetak koji je donio sa sobom bili su: ćuskija, carigradski malj i tada skupocjeni mlinac za kafu i sve se to čuva u našem porodičnom nasljedstvu. ” Dok polako idemo ka samom vrhu Đurđevca i snimamo prelijepe predjele Niko nastavlja svoju ispovijest:
,,Nakon povratka se đed Niko oženio Ivanom Klać sa Brajića i u tom braku su rođeni: moj otac Đuro, stric Ilija i tetke Mare i Stane. Kao i mnogobrojni drugi stanovnici podlovćenskih sela đed je napravio svoju kuću đe je rođen naš otac i mi njegovi unuci. Đed Niko je bio neumorni radnik ali posljedice teškog života i rada odrazile su se na njegovo zdravlje pa je umro prilično mlad. Baba Ivana je bila odiva iz poznate porodice Klać sa Brajića, pošto je bila sa Brajića đe je bila granica sa Crnom Gorom baba se bavila prenošenjem i trgovinom sa duvanom iz Lješanske nahije koji se prodavao u Budvu. Budva je pripadala Austrougarskoj monarhiji i kao svaka uređena država imali su svoju carinu i finanse. Jedne prilike finansi su je priveli da je pretresu međutim ona nije dozvolila da se pretresa, jedan od carinika je bio vrlo grub pa je tokom svađe sa njom on sabljom presjekao struku preko ramena. Odlučeno je da pretres na njom izvrši ženski finans a duvan se skrivao vezan oko noga jer su se nosile debele kotule (haljine). Tokom pretresa od žene Ivana nju jako stegne rukom i finasa odustane od pretresa. Međutim zbog sukoba sa finansima-carinicima baba Ivana je završila na Kotorski sud. Međutim baba Ivana se vješto branila pred sudom i sudijom da su finasi htjeli da budu nečasni prema njoj i tako se odbranila pred sudom.” Uz kratke predahe ovaj vitalni gorštak nastavlja svoju priču:
,,Baba je bila domaćin kuće bila je mnogo religiozna i puno dana u godini o praznacima i svečevima ništa se nije smjelo kod nas raditi. Stric Ilija je pošao za Južnu Ameriku da pečalbari, brzo se morao vratiti jer je dobio tuberkulozu ubrzo je umro on i njegova žena a ostalo je njihove troje djece: Krsto Stane i Ljubica koje je podizao je moj otac Đuro. Veliki rad je trebao da bi se prehranilo petoro čeljadi. Đuro preuzima domaćinstvo on je obrađivao zemlju bukvalno svaki dan u godini sa velikom borbom je uspio da prehrani čitavu porodicu uz sve muke i posljedice vremena II Svjetskog rata. Moja majka Mare je rođena Ivanović iz Maina. Majka je bila prava mučenica, posvećena nama i našem djetinjstvu. Pored nas ona je često odlazila u rod da pomogne u berbi maslina i drugim poslovima. Ljudi mog djetinjstva su bili jako vezani za zemlju bavili su se stočarstvom i poljoprivredom odlazili na pazare: Kotor, Cetinje Rijeku Crnojevića pa čak ponekad i Podgorica tadašnji Titograd. Uvjek smo pomagali jedni drugima bila je velika solidarnost da se spasu poljoprivredni proizvodi i sijeno od vremenskih nepogoda. Glavni proizvod Duletića je bilo kvalitetno i nadaleko čuveno crno vino od sorte loza vranac i kratošija, a imali smo i svoju sopstvenu sortu salate koja se zvala Duletićka salata. Proizvodili smo i dobru lozovu rakiju. Sjeme za krtolu smo kupovali kod Kustudića na Majstore kao i držala, samare i kosišta a oni kod nas su kupovali vino i smokve. Ja i moj brat Vlado smo rođeni nakon rata ja 1947. godine a Vlado 1952. godine. Četri razreda osnovne sam završio u Pobore i promijenio čak sedam učitelja. Često nismo imali učitelja. Moj dar prema crtežu primijetila je učiteljica Marija Rostović a ja sam kao đak bio nacrtao hrast koji sam ja posmatrao kroz prozor. Bio sam đak pješak svaki dan sam putovao Duletići-Budva u dužini ukupno 12. km. Vlado je bio mlađi pet godina i on je putovao autobusom koji je prevozio đecu sa teritorije Maina, Pobora i Brajića. Nakon povrataka iz škole sam morao da čuvam desetak ovaca, kravu i magare. U osnovnoj školi mi je slikarstvo predavao Jovan-Jovo Ivanović poznati budvanski slikar. U sami mrak bih se vraćao kući u Duletićima nije bilo struje i pa sam pri svijeći gazarici učio. I u svim drugim poslovima sam pomagao imao sam svoj čekić svoje glijeto, spicu i macu to su bile moje igračke u kamenu koji je bio okupan znojem i suzama mojih predaka ja sam klesao mala guvna. Ispred kuća Duletića postoje četri stara guvna koje je danas nažalost korov i drača pritisli. Poslije osnovne škole upisujem srednju učiteljsku školu u Nikšiću bio sam dobar đak i imao sam tri stipendije jednu mi je otac obezbijedio ćerajući drva na džadu i luk i blitvu na čuveni Cetinjski pazar. Drugu malu stipendiju mi je davala opština Budva a treću stipendiju mi je slao Dušan (Krstov) Duletić pukovnik iz Sarajeva na čemu sam mu ja posebno bio zahvalan i sa posebnim pijetetom čuvam sjećanje na njega. Moja majka Mare me pratila petog septenbra ranom zorom na polasku u Srednju učiteljsku školu u Nikšiću već od četri sata izjutra ustajali smo i sa koferom na magare išli smo za Budvu. U šest sati je polazio lokalni autobus za Sutomore da bi uhvatili šinobus do tadašnjeg Titograda. Kada bih stigao u Titograd sa vozom ,,Ćirom” sam putovao ka Nikšiću a obično tu prvu noć smo morali prenoćiti na šušti da bi šestog septenbra ujutro stigli u školu. Uvjek mi je moja majka govorila: ,,Ajde na sretnji put-to je bio njen blagoslov.” Nakon Srednje učiteljske škole nastavio sam u Nikšiću Pedagošku akademiju koju sam uspješno završio i dobio zvanje: Nastavnik razredne nastave i nastavnik likovnog vaspitanja. U učiteljskoj školi su mi predavali: Novica Ivanović i Bato Brajović. Nakon Srednje učiteljske škole polagao sam prijemni ispit na odsjeku za likovno vaspitanje kod Nikole Gvozdenovića-Gvozda koji sam uspješno položio. Sebe sam pronalazio u vajarstvu koje mi je predavao Drago Đurović i brojni drugi poznati profesorori.”
,,Nakon završetka Pedagoške akademije u Nikšiću moje prvo zaposlenje je bilo u školi na Savinoj glavici u Donjem Grblju u kojoj su išla đeca iz pet sela đe sam radio dvije godine. Odlazim u JNA i kao stipendista Opštine Budva zapošljavam se na mjesto nastavnika u Osnovnoj školi ,,Stefan Mitrov Ljubiša.” Kroz svoj pedagoški rad izveo sam mnogbrojne generacije mladih od kojih su mnogi postali akademski slikari i vajari. Mnogo talenata je bilo iz Budve i njene okoline. Moj đak Novak Bubanja je proglašen svojevremeno za najtalentovanijeg đaka u Evropi. Moj drugi đak Jelena Jovanović dobila je prvu nagradu na Svjetskom kongresu arhitekata u Varšavi 1981. godine. Ja, Jelena i njen otac smo bili nedelju dana gosti Svjetskog kongresa arhitekata u Varšavi. Tokom svog cjelokupnog pedagoškog rada trudio sam se da mladima prenesem da iz velikog rada proizilazi veliki kvalitet i da budu posvećeni radu u likovnoj umjetnosti jer rad je često donosio više nego talenat. Oženio sam se 1983 godine sa suprugom Mirjanom sa kojom sam dobio đecu: sina Marka i ćerku Mariju. Zemljotres koji je pogodio selo Duletiće je razrušio naše stare kuće i tu je zabranjena dalja gradnja zbog velikih odrona. Većina Duletića na visoravni Viškoviću su imali svoje posjede đe su počeli da grade svoje kuće i da podižemo novo selo. Već evo pet godina živim sa suprugom Mirom na svom selu bavim se vajarstvom manje slikarstvom a i turizmom jer je naš kraj intresantan mnogobrojnim stranim i domaćim gostima. ”
DOLAZAK NA ĐURĐEVAC
Dok sa svog naboranog čela skida krupne kapi znoja stigosmo na utvrđenje Đurđevac pogled sa njega magičan pruža se na čitavo primorje i na ljepote Kolovijerskih strana prema Lovćenu neznate sa koje strane vas opija viša ljepota, miris pelima, smilja i miloduha koji se pruža svuda oko nas. Pred nama je obnovljena crkva posvećena svetom Đorđu u okolini crkve velike kamene ploče nam govore o starim grobovima. Crkva lijepo uređena od pravilno klesanog kamena sa sačuvanom kamenom časnom trpezom i autentičnim pojedinim djelovima ovog zdanja predstavllja jedan od najljepših dragulja koji može biti intresantan mnogim turistima, planinarima, istoričarima, arheolozima i drugima. Niko nam o utvrđenju Đurđevac (842 mnv) govori sljedeće: ,,Ovaj lokalitet je svrstan u II kategoriju kulturnih dobara, kao spomenik od značajne istorijske, kulturne i nacionalne vrijednosti za Crnu Goru. Kao protivteža novonastaloj dominaciji srpskih despota u Zeti, Đurađ Đurašević (Crnojević) u svojoj matičnoj, podlovćenskoj oblasti, na granicama Svetomiholjske metohije i Grblja podigao je „tvrđavu i povjerio je svom mladom sinu Stefanici, koji će kasnije stati na čelo kuće Crnojevića. Đurđevac se prvi put pominje u ugovoru o miru, koji je 1426. godine u Vučitrnu zaključen – takođe – između Đurađa Brankovića i Mletačke republike. U ovom ugovoru – pored ostalog – stoji: „Isto tako gore spomenuti gospodin Đurađ, u ime, kao gore, obećava da će uništiti tvrđavu zvanu Đurđevac, i na granici Grblja, tj. kotorske Župe, koju podiže Stefanica, sin Đurđa Đuraša, i to na takav način da se od sada pa na dalje u spomenutoj tvrđavi neće moći stanovati, niti je više obnoviti“ Iz teksta navedenog ugovora jasno proizilazi da je tvrđavu Đurđevac podigao Stefanica Crnojević, sin Đurđa Đuraševića. Nakon potpisivanja Vučitrnskog ugovora tvrđava Đurđevac nije porušena, već je Crnojevićima i dalje služila za nadziranje i oživotvorenje njihovih strateških interesa na Primorju. Poznato je da se u blizini utvrđenja nalazio i dvor Stefanice Crnojevića.“ Pored obnovljene crkve svetog Đurđa uspjeli smo da dođemo do dijela đe je nekada bila tvrđava. Danas se mogu samo vizuelno nazreti i grubo ocrtati temelji tvrđave koja je potpuno srušena. Približne dimenzije prvobitnog fortifikacionog objekta su oko 30×20 metara. Isto tako, mogu se zapaziti i temelji ranije odbrambene kule koja je činila cjelinu sa ostalim objektima. Staza prema Đurđevcu bi se mogla nazvati Ivanova staza u čast Ivana Crnojevića. Za zaljubljenike u lovćenske staze posebno atraktivna i izazovna pješačka staza može biti na relaciji od mitskih Stanjevića, preko Koložunjskog ždrijela, Kolovijerskih greda, Pasje ploče, Vratna i Majstora (nekadašnjeg gnijezda crnogorskih komita, ustanika, slobodara i vitezova) do čuvenih Ivanovih korita, nazvanih po Ivan-begu. Ovu izletničku stazu, koja sudionicima pruža doživljaje avanture, prirode, istorije i kulture, trebalo bi imenovati kao Ivanov put no naravno potrebna je i dobra volja i želja svih onih koji rade u institucijama sistema da se to realizuje.
ŽAL ZA BRATOM VLADOM
Dok se polako spuštamo sa tvrđave Đurđevac, i krećemo ka selu Duletići, Niko mi priča o svome bratu Vladu koji je nažalost rano preminuo 2017. godine: ,,Moj brat Vlado je bio odličan đak sa izuzetnim darom za matematiku i književnost. Osnovnu školu je završio u Budvi a gimnaziju na Cetinje jer je bila bolja povezanost sa Cetinjem. Maturirao je kod profesora Dušana Martinovića i bio je među najboljima đacima prestižne Cetinjske gimnazije. Nakon Cetinjske gimnazije Vlado upisuje Ekonomski fakultet u Podgorici koji uspješno završava sa visokim prosjekom. Svoj radni angažman započinje u Montenegroturistu u razvojnoj službi preduzeća. Bio je aktivan u političkom radu kao i u bankarskom sektoru. Bio je sekretar komiteta i u jednom mandatu predsjednik opštine Budva. Nastavio je da radi profesiponalnlno u bankarskom sektoru. Koliko je volio svoju Budvu i Duletiće ali i Crnu Goru koju je doživljavao na poseban način i na sebe skrenuo pažnji govori njegova prva publikacija: ,,Budva od mita do stvarnosti ”, koja je izdata 2010. godine i „Budvanski turizam i održivi razvoj“ (2011) godine. koje predstavljaju i studiju i viziju turizma u Budvi. Autor je dao viđenje razvoja budvanskog turizma kompetentno ga razmatrao sa više aspekata: geografskog, istorijskog, kulturološkog i naročito, ekonomskog, što je i normalno imajući u vidu njegovu profesionalnu vokaciju iskusnog ekonomiste. Zatim slijede knjige: „Zapisi sa kamena crnogorskog“ (2011), „Govor neostvarenih snova“ (2013) „Tragom prošlosti Duletića“ (2015) posthumno ,,Zapisi iz Budvanskog kraja” (2017). Naučni rad i misao su krasile su njegov častan život. Uvjek se trudio da na pravi način bude puna podrška meni a svim svojim brastvenicima i prijateljima. Sve studije za turizam oživljavanje i razvoj ovih prostora Vlado je ostavio u svojim knjigama i radovima. On je pripadao onoj nažalost posljednoj vrsti ljudskih gromada kojih je danas nažalost sve manje. Sve što je bilo vrijedno za Budvu, Maine i Duletiće Vlado je svojim književnim umijećem sačuvao od zaborava. Kada je moj brat Vlado ,,otišao” otušao je i jedan dio mene zauvjek sa njim. Ponosan sam na Vladovog sina Srđana mog sinovca koji gaji i njeguje ljubav prema svom rodnom kraju i ognjištima naših predaka. ”
PRIČA O HUMANOSTI I VEZANOSTI ZA PODLOVĆENSKI KRAJ
Stigosmo pred kuću Nika Duletića, nastavismo naš put ka starom selu Duletića međutim bilo se nemoguće se probiti kroz gustu primorsku makiju i drače pa smo snimanje starog sela ostavili za jesen kada se tom području može lakše prići. Vratismo se u Nikovu porodičnu kuću đe je njegova divna supruga Mirjana pripremila ručak od tradicionalnih specijaliteta mediteranske ali i podlovćenske kuhinje uz domaći sok od latica stare sorte ruža koje ova divna žena inače farmaceut po profesiji sama priprema po orginalnoj recepturi. Dok ispijam ovaj prirodni sok i služim se pripremljenim specijalitetima uz pogled koji ide ka Lovćenu ali i Budvi, vješto zaspisujem ono što mi Niko govori: ,,Koliko su ranije bili ljudi humanji i plemenitiji ispričaću vam jedan primjer: ,,Poslije II Svjetskog rata ostalo je nažalost nezabilježeno da su jedne sniježne zimske godine oko četredest momaka iz Pobora prokrčilo put i sniježne nanose do Majstora i da su pomogli da se ljudi, njihova domaćinstva, stoka preseli u njihove domove đe su ostali neko vrijeme. Maini i Pobori su izlazili na Veliko Konjsko kako bi kosili sijeno, brali drva ali i čuvali stoku. Bilo je prijateljstava između naših plemena i to smo čuvali i njegovali na najljepši način. Poštovali smo tradicionalne običaje svadbe i sahrane ali i vjerske praznike i slave. Ni njima ni nama nije bio lak život na padinama Lovćena to je gradilo naš moralni i ljudski integritet naše dostojanstvo utkali smo u naše gene ono što nam je priroda darivala vjekovima. Na Cetinje se išlo preko Đurđeva ždrijela a ponekad preko planine Konjsko. Kao đeca smo odlazili 13. jula na Lovćen na proslavu dana ustanka Crne Gore zajedno sa odraslima preko Majstora na Lovćen. To su bili veličanstveni skupovi i doživljaji na kojima smo se srijetali sa svim našim prijateljima. Za mene moj rodni kraj predstavlja dio identiteta, svaki kamen pamtiću do kraja svog života svako drvo, smokvu i lozu svako guvno, potok naše stare kamene kuće. Zato u miru sada provodim svoje penzionerske dane. Mladima bih poručio da se drže svog zavičaja i tu ljubav sam prenio na svoju đecu koja ovdje rado dolaze. Teško je praviti paralele nekad i sada svaklo vrijeme nosi svoje. Jedno znam sigurno da smo danas čini mi se mnogo dalji jedni od drugih i da nam svima nedostaje humanosti koja je gradila naše vrijeme.” Dok ga slušam i gledam ove prelijepe predjele vidim da je to eho i odjek prošlih vremena koji se pruža od Lovćena do samog mora i plavih talasa mora koje nose Nikove poruke i te poruke Niko vješto svojim jakim rukama niže na crnogorski kamen klešući čuvare koji gordo stoje u Duletićima.
LANAC SKOVAN ZA NEPOKORNE I TOPONIMI DULETIĆA
Vrijeme neumitno teče bliži se sedam sati polako sunce pada preko horizonta moj domaćin Niko me vodi još da obiđem crkvu Svetog Ilije i da napravim panoramske snimke samog sela. Crkva lijepo uređena u duhu starih crnogorskih sakralnih građevina sa lijepo uređenim grobljem. Ulazimo u crkvu i Niko mi pokazuje (relikviju) lanac kojim je bio vezan Andrija Ivanov Duletić. Niko nam o tome priča (skaraćenu verziju jako zanimljive porodične storije): ,,Inače, lanac u kome je Andrija Ivanov Duletić u oktobru 1768. godine, kao jedini od deset na prevaru svezanih glavara, (od strane Mletaka) brzinom svojih nogu umakao iz dželatskih ruku, služio je gotovo dva stoljeća kao verige na kućnom ognjištu njegovih potomaka. Na ovom podvigu Andrije Ivanova, koji je sa rođacima uz to – braneći svoj dom – usmrtio četiri mletačka vojnika, brojne generacije roda Duletića su se, napajale i učile kako se voli, cijeni i brani sloboda porodice, bratstva i plemena pred nasrtajem daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Lanac kojim je bio vezan Andrija Ivanovov (dužine 138 cm sa 16 alki), zrači svojom istorijskom aurom, kao trajno podsjećanje na Andriju Duletića, koji se tako lako „ne hće u lance vezati“. I na samom kraju što još treba reći, osim da je priča o ovom lancu samo jedan od mnogobrojnih primjera iz naše slavne i slobodarske istorije da – njegoševski rečeno – „Crnogorci ne ljube lance!“
Toponimi sela Duletići su: Papratni dolac-pašnjak, Potkunjica-oranica, Grede-iznad sela strme strane, Ratkovina-pašnjak, Urovica-brdo na kom se nalazin ilirski grob, Golijen-pašnjački kamenjar, Obla glavica-šuma, Duge njive-oranica, Viškovići-kamenjar šuma, Buče guvno-kamenjar, Buče glavica- kamnjera, Iza Buče glavice-kamenjar, Korijen potoka-kamnejar, Ivan do-pašnjak, Za Ivan do-pašnjak, Za most-kamenjar, Crvena glavica-kamenjar, Velja vodica-voda, Mala vodica-voda, Crkva svetog Ilije, Miđidolac-pašnjak, Prodo-šuma, Rastovi-šuma, Krivi do-oranica, Ždrijela-oranice, Rudine-šuma, Orline-grede, Na vrh trbušnjaka-šuma, U dno Viškovića-šuma, Klačina-šuma, Pod Klačinom-šuma, Brajićeva njiva-oranica, Krstinjića dolina-oranica, Džosovina-oranica, Perovina-šuma i oranica, Vuka Ivova lazina-šuma, Ravni-pašnjak, Vrbica-kamenjar, Za Vrbicom-voda i pašnjak, Zgrade-oranica, Pod kokotovinom-stijene i ravnica, Bobovina-oranica i šuma, Torinice-kamenjar, Sojak-stijene. Pod sojak-šuma, Buljevina-kamenjar, Crni krš-pašnjak, Levorina-šuma, Graočina-kamenjar, Popova njiva-oranica, Radulovića voda-voda, Međupotok-povremeni potok, Bijele trave-oranica i pašnjak, Liješće-šuma, Batrićevina-kamenjar, Podanje-oranica, Krstati dubovi-oranica, Lazić-voda, Na stranu-oranica, Na zgrade-oranica, Draganjića lazine-oranica.
Prije nego što se pozdravih sa Nikom Duletićem jedinim stalnim stanovnikom Duletića, bacih još jedan pogled na magične prostore Maina i sela Duletići. Niko mi onako gorštaški jako steže ruku pozdraviši se samnom i nastavi put pješice prema svom rodnom ognjištu da stvara nove ,,kamene čuvare“ koji će čuvati ove prostore i u narednim decenijama kao što je Andrija Duletić sabljom a njegov ptomak Vlado perom sačuvali najljepše stranice istorije ovog posebnog kraja na razmeđi Lovćena i Jadranskog mora.