Petak, 14 Juna, 2024
Rubrika:

Predstavljena studija: Pravo na zaborav primijeniti kroz zakon i samoregulaciju

Dekanica Pravnog fakulteta, prof. dr. Aneta Spaić, detaljno je razmatrala pitanje prava na zaborav, odnosno prava na brisanje informacija, koje je postalo aktuelno nakon presude Evropskog suda pravde u slučaju Google Spain protiv Marija Costeja Gonzalesa iz 2014. godine

Pravo na zaborav, koje omogućuje pojedincima da zahtijevaju uklanjanje ili smanjenje dostupnosti informacija u medijima, koje se odnose na njih, a koje su postale neprikladne, zastarjele ili štetne za njihovu privatnost ili reputaciju, trebalo bi da bude primjenjeno u Crnoj Gori kroz zakonski tekst i samoregulaciju.

To je saopšteno na predstavljanju studije “Pravo na zaborav u crnogorskom medijskom prostoru s osvrtom na uporedna iskustva”, koje je organizovao Medijski savjet za samoregulaciju Crne Gore na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Autori studije su Ranko Vujović i Aneta Spaić ispred Medijskog savjeta za samoregulaciju, kao i ombudsmanka DN Vijesti i Monitora Paula Petričević i ombudsman dnevnog lista Dan Ilija Jovićević.

Izvršni sekretar Medijskog savjet za samoregulaciju Crne Gore, Ranko Vujović, istakao je da je pravo na zaborav relativno nova i nepoznata tema u Crnoj Gori.

„Ova tema nije regulisana u crnogorskom zakonodavstvu niti u samoregulatornim dokumentima. Priča o pravu na zaborav postala je aktuelna 2014. godine, kada je španski biznismen podnio tužbu protiv Google-a, jer je pretraga njegovog imena prikazivala informacije o bankrotu njegove firme koja se desila prije 10 godina. Evropski sud pravde u Luksemburgu presudio je u korist biznismena, naloživši Google-u da ukloni linkove ka tekstu o bankrotu, čime je pravo na zaborav dobilo međunarodnu pažnju“, naveo je Vujović.

Kako je dodao, Evropski parlament je ubrzo potom, 2016. godine, usvojio Opštu uredbu o zaštiti podataka (GDPR), u kojoj je član 17 posvećen pravu na zaborav.

Vujović je naglasio da je pravo na zaborav dio šireg okvira zaštite privatnosti i da se primjenjuje u odnosu na slobodu izražavanja, navodeći da je balansiranje između ova dva prava ključno za određivanje kada pojedinac ima pravo na zaborav.

„Publikacija koju smo pripremili ima za cilj da osvijetli evropski okvir i praksu u vezi sa pravom na zaborav, uključujući slučajeve pred Evropskim sudom pravde i Evropskim sudom za ljudska prava. Takođe, analizirali smo kako su pojedina samoregulatorna tijela u Evropi, kao i ona regionalna, poput onih u Srbiji i Sjeverenoj Makedoniji, regulisala ovo pravo u svojim kodeksima. Sprovedeni su intervjui sa evropskim ekspertima, novinarima i urednicima kako bi se prikupili podaci o situaciji sa pravom na zaborav u Crnoj Gori“, rekao je Vujović.

Ukazao je na razliku između zakonskog nivoa, koji se odnosi na internet pretraživače, i samoregulacije, koja se bavi zahtjevima građana prema individualnim medijima.

„U tom kontekstu, pravo na zaborav primjenjuje se drugačije kada se odnosi na medije u odnosu na internet pretraživače“, pojasnio je Vujović.

Dekanica Pravnog fakulteta, prof. dr. Aneta Spaić, detaljno je razmatrala pitanje prava na zaborav, odnosno prava na brisanje informacija, koje je postalo aktuelno nakon presude Evropskog suda pravde u slučaju Google Spain protiv Marija Costeja Gonzalesa iz 2014. godine.

„Ova presuda je bila ključna jer je prvi put priznala pravo na zaborav u evropskom kontekstu. Prije nego što je Evropski sud pravde zauzeo stav, nekoliko nacionalnih sudova u Evropi bavilo se ovom temom. Na primjer, 2012. godine holandski sudovi su presudili da pravo javnosti da zna ima veću snagu od prava pojedinca na privatnost. Međutim, kasnije presude, poput onih u Francuskoj, počele su da preispituju ovo stanovište, pogotovo u kontekstu zastare informacija“, navela je Spaić.

Ukazala je da je presuda Evropskog suda pravde iz 2014. godine utvrdila osnovne kriterijume za brisanje informacija: da li se radi o javnom funkcioneru ili anonimnom licu, težinu štete nanijete objavljivanjem informacije, protok vremena od događaja, i relevantnost informacije za trenutni kontekst.

„Evropski sud za ljudska prava takođe je dao svoj doprinos kroz presudu Hurban protiv Belgije iz 2021. godine, ističući da pravo na privatnost može prevagnuti nad pravom javnosti na informisanje, naročito ako je prošlo dovoljno vremena i ako osoba nije javni funkcioner“, rekla je Spaić.

Ukazala je da su dva glavna pravna instrumenta koja se koriste u slučajevima prava na zaborav – anonimizacija i deindeksiranje.

„Predmet Biancardi protiv Italije iz 2021. godine prvi put je naglasio da zahtjev za brisanje može biti upućen ne samo pretraživačima poput Google-a, već i direktno medijskim kućama. To stavlja dodatnu odgovornost na novinare i urednike da razmotre relevantnost i štetnost objavljenih informacija“, kazala je Spaić.

Istakla je da, iako postoje evropski zakoni i presude koje uređuju pravo na zaborav, kao i nacionalni zakoni poput onog u Srbiji, još uvijek nema jasnih granica i univerzalnih kriterijuma kada i kako primijeniti brisanje, deindeksiranje ili anonimizaciju.

„To ostavlja značajan prostor za različita tumačenja i odluke, što znači da medijske kuće moraju pažljivo razmatrati svaki pojedinačni zahtjev za brisanje informacija“, jasna je Spaić.

Ombudsman dnevnih novina „Dan“, Ilija Jovićević, kazao je da pravo na zaborav kao dio prava na privatnost nema jasnu regulatornu komponentu, što se odražava i u etičkim normama koje ne prepoznaju ovo pravo.

„Većina država, uključujući Crnu Goru, ne uključuje pravo na zaborav u svojim etičkim kodeksima, s izuzetkom Srbije i Sjeverne Makedonije. U Srbiji je pravo na zaborav prepoznato i priznato kroz transpoziciju Opšte uredbe o zaštiti podataka (GDPR) u nacionalno zakonodavstvo“, naveo je Jovićević.

Pojasnio je da građani Srbije mogu podnijeti zahtjev Google-u za uklanjanje informacija koje narušavaju njihovu privatnost, osim ako je riječ o informacijama od javnog interesa.

„Kodeks novinara Srbije ne sadrži direktno pravo na zaborav, ali se u smjernicama za primjenu kodeksa u online okruženju navodi da pojedinci mogu tražiti uklanjanje sadržaja koji narušava njihova prava. Urednik je odgovoran za objavljivanje i uklanjanje takvih sadržaja, pri čemu se vodi računa o javnom interesu i interesovanju javnosti“, rekao je Jovićević.

Ukazao je da pravo na zaborav nije samo uklanjanje informacija već i njihovo činjenje manje dostupnim.

„Prilikom odlučivanja o uklanjanju sadržaja, urednici moraju razmotriti prirodu teme, karakter osobe (funkcioner, bivši funkcioner, obična osoba), i protok vremena od objavljivanja informacije. Pravo na zaborav može se odnositi na cjelokupni sadržaj, dio ličnih podataka ili sve lične podatke“, naveo je Jovićević.

Kazao je i da je u Sjevernoj Makedoniji, pravo na zaborav kratko pomenuto u preporukama za etičko izvještavanje online medija, gdje se može ukloniti tekst koji sadrži govor mržnje, diskriminaciju ili drugi zakonom zabranjeni sadržaj.

„Belgija je regulisala pravo na zaborav kroz dokument o digitalnoj arhivi, naglašavajući balans između prava javnosti da zna i prava na privatnost. Holandija primjenjuje pravo na zaborav samo u izuzetnim slučajevima, dok etički kodeks Katalonije posebno vodi računa o zaštiti ličnih podataka djece i mladih“, rekao je Jovićević.

Poručio je da novinari mogu doprinijeti smanjenju zahtjeva za pravo na zaborav etičkim izvještavanjem koje poštuje privatnost pojedinaca, posebno u kontekstu objavljivanja informacija o krivičnim postupcima, praćenjem slučajeva do kraja i izvještavanjem o konačnim presudama.

Ombudsmanka ND „Vijesti“ i nedeljnika „Monitor“, Paula Petričević, kazala je da je prije 30 godina pojam “pravo na zaborav” bio nezamisliv, navodeći da je s vremenom došlo do promjena u percepciji pamćenja, što je dovelo do kontroverzi i različitih tumačenja ovog prava.

„Pravo na zaborav je kontekstualno i zavisi od konkretnih okolnosti svakog slučaja, te se njegova opravdanost procjenjuje na temelju tih okolnosti“, rekla je Petričević.

Pojasnila je da dokumenta i praksa Europskog suda za ljudska prava nisu inkorporirani u crnogorsko zakonodavstvo, navodeći da se zahtjevi za pravo na zaborav uglavnom obrađuju spontano putem sudova i samoregulatornih mehanizama.

„Odluke o priznavanju prava na zaborav često zavise od urednika medija, koji razmatraju opcije poput uklanjanja sadržaja, deindeksiranja ili anonimizacije“, kazala je Petričević.

Pojasnila je da su urednici medija i profesori koji se bave medijima, a sa kojima su razgovarali tokom pripreme publikacije, saglasni da je pravo na zaborav potrebno regulisati zakonskom regulativom i medijskom samoregulacijom, pri čemu bi medijska samoregulacija trebala biti detaljnija i stroža od zakonske regulative.

„Postoje različiti faktori i kriterijumi koji se uzimaju u obzir prilikom donošenja odluka o priznavanju prava na zaborav, kao što su javni interes, relevantnost informacija, tačnost, i starost informacija“, navela je Petričević.

Istakla je da je važno balansirati između arhiva i poštovanja prava na zaborav, navodeći da je preporuka uklanjanje ličnih podataka iz tekstova i deindeksiranje na portalima, ali zadržavanje informacija u arhivama.

„Obavještenje o uklanjanju sadržaja ili intervenciji u tekstove treba biti postavljeno nakon takvih intervencija, kako bi se transparentno informisala javnost o razlozima uklanjanja i načinu pristupa promijenjenim informacijama u svrhu istraživanja“, rekla je Petričević.

Promocija studije je dio projekta “Izgradnja povjerenja u medije u Jugoistočnoj Evropi: Podrška novinarstvu kao javnom dobru“, koji u saradnji sa UNESCO-m implementira Medijski savjet za samoregulaciju, a finansira ga Evropska unija.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve