Piše: Dragan B. Perović
Zimski blagi dani, umjesto svečarskog darivanja i upućivanja lijepih želja bližnjima, još jednom su na površinu izbacili sav naci-šovinistički arsenal koji se koristi za negiranje svih crnogorskih identitetskih obilježja. U tome prednjače službenici firme SPC d.o.o. čije je śedište van Crne Gore.
Zloupotrebom vjerskih ośećanja, svetaca i mitološkog nasljeđa, anahrono, agresivno mitomanski, nastoje da posrbe sve što je u Crnoj Gori od kulturno-istorijskog značaja, od najstarijih vremena do danas. Danas rijetko možete čuti pravu božju riječ i poruku mira i ljubavi, što je u osnovi svakog božjeg učenja. Način obraćanja božjih pastira iz SPC svome stadu više izaziva zebnju i nevjericu. Nijedno njihovo oglašavanje ne prođe a da ne sruše treću, osmu, devetu ili desetu Božju zapovijest. Rijetko ih možete uhvatiti u istini.
Vješto manipulišući narodnim predanjima, koja su u mnogo čemu „usmena istorija neukog puka“, SPC agitatori pokušavaju da stvore novu mitologiju, koja je poprimila razmjere mitomanije.
Da se ne ponavljamo, ali ukratko da se kaže da su mitovi najčešće lijepe priče, poučne, sa dubljim značenjem i porukama. No, prerastanje mita u mitomaniju je sasvim druga stvar. Mitomanija je bolest, što se vidi po samoj definiciji riječi: Mitomanija – patološko laganje, bolesna sklonost laganju i izmišljanju vlastitih ili tuđih događaja; sklonost vjerovanju u mitove, tj. u priče o bogovima, o „slavnoj prošlosti“ i sl (grč.).
Uz mitomaniju, kao nerazdvojni pratilac javlja se i „izmišljanje novih tradicija“. Nije to samo specifičnost balkanskih krajeva, ali svoj najbolji primjer ima u aktuelnom djelovanju službenika SPC u Crnoj Gori.
Povod za osvrt je nazovi „tradicionalno plivanje za časni krst“, povodom vjerskog praznika Bogojavljenja.
Da li je bilo „tradicionalnog“ plivanja za časni krst u Crnoj Gori? Kakav je odnos Crnogoraca bio prema „tradicijama“? Odgovori nijesu teški. Posljednji sam čovjek koji bi se sprdao na račun vjerskih ośećanja, bez obzira na nečiju zaluđenost i zamuženost. Međutim, izmišljanje „tradicionalnog“ plivanja za časni krst, u Crnoj Gori koju dobro znate, ne možete primiti ozbiljno. Zato se sa kumom i prijateljima šalim da organizujemo „tradicionalno plivanje za časni krst“ za Cuce i Čevljane u Kobilji do. Ili, možda, kod one bjeličke vodenice koju spominje vojvoda Janko u Gorskom vijencu. Ako su ovi krajevi oskudni vodom, pa se nije moglo ni imalo đe plivati, nema takvoga praznovanja ni u drugim djelovima. Sve je novijega datuma.
Kao što se zna, Bogojavljenje je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika, posvećen krštenju Isusa Hrista, kojega je krstio Jovan Krstitelj. Njime se slavi otkrovenje Boga (Sina) čovječanstvu u ljudskom obliku, odnosno svetoga Trojstva – Boga Oca, Sina i Svetoga Duha, koji se u vidu goluba spuštio Isusu na rame. Bogojavljenje se na Istoku pominje kao crkveni praznik u IV vijeku n.e. kojim su obuhvatani svi događaji vezani za Isusovo rođenje i život do krštenja. Krajem četvrtog vijeka sa Zapada se preuzima slavljenje Božića (slavljenje Božića nijesu preuzele članice Istočne pravoslavne crkve – one priznaju samo tri prva ekumenska sabora).
Za taj dan se i kod nas u staro vrijeme osvještavala i blagosiljala voda u crkvi. Vuk Karadžić je bilježio narodne običaje na slovenskom jugu i o tome je zapisao: „Bogojavljenje, po zapadnijem krajevima vodokršće, a u Crnoj Gori vodice“, bez dodatnih objašnjenja o nekom posebnom ritualu u Crnoj Gori. Da ga je bilo, sigurno to ne bi propuštio.
O ostalima je naveo: „Mnogi se na Bogojavljenje ujutru prije sunca kupaju u potoku ili rijeci (ako je voda smrzla, a oni probiju led, kao što sam ga i ja probijao na Žeraviji). Ako je o Bogojavljenju veliki mraz, onda se misli da će biti dobra godina, zato i Turci zapitaju kadšto naše ljude: „Je li se, more, smrzao krst?“ Gdje se narod naš u življenju po svojemu zakonu ne boji nikoga, onđe se na Bogojavljenje posle leturđije voda sveti na rjekama i na izvorima, kao npr. u Karlovcima na česmi nasred pijace, u Zemunu na Dunavu, a i u Biogradu sad na Savi; pod vladom pak turskom to se po varošima dosad nije smjelo činiti, nego se opominjem da su Lozničani 1796. godine sa svojijem popom i s učiteljem i đacima (među kojima sam i ja bio) išli iza varoši na jedan točak koji se zvao Danilova voda, i to bez leturđije, jer kako nijesu imali crkve, ni ostale oprave, ona im se nije ni služila.“
Kao i za većinu običaja, tako se i za Bogojavljenje smatra da je preuzeto iz stroslovenske mitologije i vezuje se za boga Dajboga ili Dažboga, za koga V. Čajkanović smatra da je bio vrhovni bog starih Srba (i kao bog pozemlja i kao bog Sunca). Za njega se vjerovalo da ispunjava želje kada se nebo otvori, a vezan je i sa vodom. Moguće je da su prva plivanja za krst izvođena u Rusiji. Prije Drugog svjetskog rata ima pomena o plivanju za „časni krst“ u Novom Sadu, Beogradu itd. Zanimljivo, kada je obnavljana tradicija u Novom Sadu 2014. rečeno je da je to prvo plivanje poslije 78 godina, tj. da je posljednje bilo 1936. godine. Da je to bila tako uvriježena tradicija, zašto bi se prekidalo makar do početka rata 1941, ako za sve kasnije optužuju komunizam!?
Mitomanska istraživanja i želja da u svemu što je bilo prvo nakače srpski predznak i ponište crnogorsko, ponekad dovodi do grotesknih situacija. U jednoj monografiji se za Svetog Vladimira Dukljanskog tvrdi da je bio „prvi Srbin koji se kupao“. Dodatno je tu objašnjeno da je kupanje bilo „visoki civilizacijski čin“ i da su uz Vizantince, „najčistiji narod u srednjem veku bili Mongoli, koji su imali obavezno kupanje svake sedme godine“.
Slično tvrdnji o dukljanskom knezu Vladimiru „kao prvom Srbinu koji se kupao“ stoje i tvrdnje sa predikaonica SPC da je Sveti Sava blagosiljao majku Svetoga Vasilije. Ne treba biti dobar matematičar pa provjeriti istinitost toga. Sveti Sava je umro 1236. godine. Znamo da je Stojan Jovanović, kasniji Sveti Vasilije, rođen 1610. godine. To je razlika od 374 godine! Da li je to najduža trudnoća u pitanju ili najstarija porodilja, kako gođ da okrenemo – besmisleno je.
Što se tiče crnogorskoga vjerovanja, više puta je o tome pisano od raznih istraživača. U osnovi, većina je isticala specifičnost crnogorskog pravoslavlja.
Nametanjem lažnih i tuđih modela, praveći heroje i svece od zlikovaca, SPC, potpomognuta interesnim agenturama, nastoji zapretati istinu. Prekrajanjem prošlosti čine sve da unište budućnost – da Crne Gore nema. Mračnjačkom retorikom kao da kreću u krstaški rat, svaki iskorak Crne Gore i pozitivnu promjenu nastoje obesmisliti i vratiti Crnu Goru u tamni vilajet u kome se oni najbolje snalaze.