Piše: Ivana Đukić
Ne znam da li je gospođi ministarki zasmetalo činjenično stanje – što u njenu odbranu i na njenu stranu – niko ne bi stao, da je ona, umjesto dekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, Adnana Čirgića, izašla na ulicu i održala govor na Cetinju? Odnosno, što bi se njoj, zapravo, ta ista masa, da je tamo stala – u pokušaju da nešto izusti – suprotstavila, i izviždala je. Može da bude problem i u tome što Rajku Glušicu sigurno njeni studenti, posebno ne u tolikom broju, ne bi podržali, tako srčano, da je ona, kojim slučajem, morala da zastupa sebe samu.
Da, to smeta. To para uši, to kvari sliku. Slika, kakva bi trebala da se stvori, daleko je od one koja zapravo jeste. Vjerovatno smeta i činjenica da i pored svih miniranja, Fakultet i dalje radi. S druge strane, recimo, vidimo ,,neposlušne građane”, koji, ukoliko nijesu dovoljno i na vrijeme plaćeni, neće, recimo, da glasaju. Taj glas, suvo zaokruženi broj – na papiru – i onaj, koji ne može da se podmiti, niti preobrati – iz srca, nemaju istu težinu. Zamisao ovog kleronacionalističkog, okupacionog sistema, veleizdajom vezanog i nazvanog vlada, je da sabije, izvrgne ruglu i demorališe sve ono izvorno, samostalno i autentično crnogorsko.
U tu svrhu – a očevidnim brkanjem pojmova, čovjek koga znam, i koga sam svojevremeno zamolila da se ne bavi politikom, već samo umjetnošću – jer tu može dati rezultat i ostvariti svoje biće – Dragan Koprivica – juče ,,izlazi na scenu”, demonstrativno – pa ne čak ni demagoški – na crveni tepih Ministarstva kulture – odašiljući istu onakvu poruku, kakvu odašilju njegovi glumci, na predstavama, izašlu iz konteksta datog trenutka i političkog odnosa i radnog mjesta, ispred kojeg postupa. Čovjek, koji je svojevremeno zapisao i ovaj aforizam ,,Pravda je spora – ali dostižna – naši organi su je locirali kod mosta, sad još samo da je uhapse” – je morao, tim svojim duhom, koji nosi, i mentalitetskim odlikama, koje poznaje, bolje i daleko promišljenije da odreaguje. Ovako ispade da je on zlostavljan.
On je simbol. Simbol jednog trenutka, i moramo se prestati zavaravati da ispražnjena zgrada i opustošena srž, može biti nazvana institucijom. Tu instituciju su ugrozili oni na vlasti, a ne Cetinjani, krajnje spontano priključeni protestu profesora i studenata FCJK, koji su je samo sobom, ka i vazda, branili. Institucija je – dragi moji prijatelji – u punom smislu te riječi – Fakultet za crnogorski jezik i književnost, koji je svoj kredibilitet zaslužio, pored forme i izrazito akademski mjerodavnim ispunjenjem. Ta institucija se dugo gradila i zidala dio po dio, i mogla je nastati mnogo ranije, da se prije pojavio neki kvalifikat nivoa, ranga i ljudskosti Adnana Čirgića.
Beskurpuloznim ugrožavanjem svih individua, unutar ove jedinstvene cjeline, prelijepe u svom biću, nastaju itekako velike zamjene teza: da se akademsko i političko, pučko i profesionalno, mogu miješati. Tu, na toj istoj sceni, koju Dragan Koprivica, kao pozorični umjetnik, sobom nosi, ne igraju se za javnost i široke narodne mase predstave, već se spašavaju ugrožene pozicije i vrše, bezmalo apsurdni, napori, da se bjelina tog rada očuva i predstavi u svojoj cjelosti, a ne da se crnim, preko tog bijelog, bilježe politički poeni.
Kakav je rejting FCJK na šangajskoj list? Na kojim univeritetima u svetu postoje katedre za crnogorski jezik? Rovčani po selima i po gradovima Crne gore i u djaspori govore srpski tako da je zanas taj izmišljeni jezik nepoznat a fakultet nepotreban.
Bravo, Ivana!