O najnovijem pokušaju stvaranja “srpske sparte” u Crnoj Gori (II)

Piše: Tijana Lopičić

Mnogi agenti, poslati od strane Srbije, u Crnoj Gori su postajali sekretari vladika Petrovića, profesori, novinari, ili, pak, pokrivali druga ključna mjesta na kojima su s lakoćom sprovodili plan prisajedinjenja Crne Gore Srbiji.

O tim zakulisnim radnjama svjedoče instrukcije Ilije Garašanina Milanu Piroćancu, sekretaru knjaza Nikole, 1866. godine, kojima mu sugeriše da govori o Crnogorcima i Srbima kao o jednome. Pomenuto pismo objavljeno je u knjizi „Srbija i oslobodilački pokreti na Balkanu 1856-1878” (SANU, Beograd, 1983. godine).

Dio pisma glasi:

„Vi ćete se starati da zadobijete što je najbrže mogućno ne ograničeno poverenje knjaževo i sviju lica okružavajući knjaza i imajući upliv na njega i na državna dela; a da bi se u ovako stanje postavili, Vi morati pre svega starati se, da upoznate tajne misli i težnje kako knjaževe tako i njegove okoline, odnoseće se na dela državna, i pored toga i privatne naklonosti svakog i ponaosob od nji, pa prema svemu tom udešavaćete Vaša dejstvija u predoznačenoj celi. Čuvaćete se da nikad ne pokažete prezrenje prema običajima crnogorskim, niti da umaljavate važnost onome što se kod nji za važno smatra, pa makar se to njemu drugačije činilo. Ispravljajući pogrešna njina mnenija treba to činiti samo načinom koi neće u njima negodovanje pogađati. U Sravnivanju Srbskoga naroda sa Crnogorcima ne davati nikad povoda da jednom drugom pretpostavljate, nego svagda govoriti kao o jednom istom.”

Tako je pisao Garašanin 1866. godine. Njegova napomena da će Srbija „za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može“ je u narednih pet decenija, zahvaljujući ulozi carske Rusije, dobila apsurdnu realizaciju u upotrebi/zloupotrebi crnogorske vojske – bilo da je riječ o vojnim ciljevima od kojih Crna Gora nije imala nikakve koristi, bilo da su u pitanju ciljevi koji su direktno išli protiv interesa crnogorske države i vodili njenoj propasti.

Pod pritiskom Rusije, kralj Nikola Petrović je bio primoran da 1910. godine potpiše nepovoljan vojni sporazum sa Srbijom, kojim je samome sebi, kao gospodaru Crne Gore i vrhovnom komandantu crnogorske vojske, svezao ruke u odbrani vitalnih crnogorskih interesa i otvorio put za destabilizaciju i propast sopstvene zemlje. Crnogorski kralj je bio svjestan štetnosti tog ugovora pa je pokušao da izbjegne tu obavezu, ali su ga Rusi pritisnuli još jače (1911) i primorali na poslušnost. Crnogorska vojska je u duhu tog sporazuma u junu i julu 1913. godine ratovala u Makedoniji (Bregalnica) isključivo za interese Srbije. Sva pogubnost sporazuma iz 1910. godine pokazala se u narednim godinama. S početkom Prvog svjetskog rata, u duhu tog ugovora, na čelo crnogorske vojske postavljeni su srpski oficiri (general Boža Janković), koji su, prikriveno, sprovodili tajne planove Nikole Pašića. Pašić je u tim danima vukao sve konce. Taj „zloduh Evrope“, kako ga je nazvao ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore Petar Plamenac, je od početka rata radio protiv crnogorskog suverena i države, raspirujući sistematski propagandu o „tajnom šurovanju“ kralja Nikole sa Bečom.

Pogubna uloga srpskih oficira na čelu crnogorske vojske dostigla je vrhunac sredinom 1915. godine kada je Božu Jankovića zamijenio srpski generalštabni pukovnik Petar Pešić, koji će, nekoliko godina kasnije, otvoreno pisati o svom izdajničkom djelovanju na mjestu komandanta crnogorske vojske. Najveći paradoks je u tome što je, dok je iz dana u dan neometano narastala Pešićeva izdaja, crnogorska vojska u jesen 1915. puna dva mjeseca vodila herojsku borbu na frontu oko Drine i zadržavala brojniju austrougarsku silu da bi spasila rastrojenu srpsku vojsku. Uprkos toj (zaboravljenoj) žrtvi Crnogoraca, srpski državni vrh je kontinuirano sprovodio plan uništenja Crne Gore. „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore“ – izvijestio je Nikola Pašić regenta Aleksandra Karađorđevića iz Skadra 1916. godine, u času kada je već bilo izvjesno da će pogubne naredbe Petra Pešića dovesti do propasti crnogorskih trupa. Crnogorska vojska je, zakulisnim igrama, iskorišćena za spas srpske vojske (koja bi inače bila zarobljena) i na kraju, smišljeno lošim naredbama Petra Pešića, dovedena u bezizlaznu situaciju.

Ministar Petar Plamenac je o ovome pisao 1926. godine u „Novoj Evropi“:

„Crnogorsku vojsku je, dakle, svjesno i prema dobijenim instrukcijama, doveo do kapitulacije srbijanski generalštabni pukovnik Petar Pešić. Svrha mu je bila – on je to i sam priznao – da se Crnogorci ne nađu na Solunskom frontu uza Srbijance, i da kralj Nikola ne uđe u domovinu uza srbijanskog kralja Petra. Petar Pešić je, na taj način, uništio Crnu Goru, iskopao je mnoge domove, upropastio materijalno veliki broj crnogorskih familija, bacio je na ulicu mnoge od nas sa cjelokupnim našim porodicama…“

Bila je ovo prva faza u uništavanju Crne Gore i njenom pripajanju Srbiji kao obične pokrajine. Stradanje Crnogoraca o kome govori Plamenac bio je tek početak crnogorske golgote.

MRAČNI IMPERIJALNI PODUHVAT

Ilija Garašanin je 1866. godine sugerisao Milanu Piroćancu „da nikad ne pokaže prezrenje prema običajima crnogorskim”. Međutim, ta sugestija nije održavala prave namjere. Srpska velikodržavna politika je, čim joj se ukazala istorijska prilika, sa pritvornog načina prešla na otvoreno suzbijanje višestoljetne crnogorske običajnosti, državnosti i identiteta.

Mračne imperijalno-šovinistički planovi Beograda pokazali su svoje zlokobno lice u oktobru 1918. kada su već oslobođenu Crnu Goru okupirale srpske trupe. Okupaciona srpska vojska, pod komandom Dragutina Milutinovića, zaposjela je garnizone po crnogorskim gradovima i instalirala osobe odane Nikoli Pašiću. To je učinila i u onim gradovima u kojima je prema crnogorskim zakonima, nakon proćerivanja Austrougara, vaspostavljena predokupaciona crnogorska vlast. Takve gradske vlasti su odmah uklonjene i zamijenjene Pašićevim poslušnicima. Uveden je policijski čas i zabrana kretanja, kako i nalaže okupaciona logika. Već u mjesecu novembru 1918, uz asistenciju i logistiku srpske okupacione vojske, u Podgorici je organizovana lažna narodna skupština, na kojoj su nezakonito ukinute crnogorska državnost i crnogorska dinastija. Time je Pašićev naum doveden do kraja.

Odluke tog montiranog skupa bile su ništavne, ne samo zato što su donešene protivno važećem Ustavu Kraljevine Crne Gore, već prije svega zato što su donešene pod stanjem okupacije Crne Gore, u ambijentu u kome, kao i u svakoj drugoj okupaciji, nije bilo moguće slobodno političko djelovanje i odlučivanje.

(Nastavlja se)