Ne čačkaj popa da te tužilaštvo ne (s)nađe

Piše: Slavko Mandić

Ako još jednom Dario Vraneš učini ovakav sramotni gest i na svoju ruku, bez konsultacija sa koalicionim partnerima pošlje pozivnice odabranim i oblijepi grad plakatima i bilbordima u čast Prvog srpskog ustanka i Sretenjskog ustava, onda će iz tamošnje Evrope sad da mu uruče akt upozorenja.

A ako i tada nastavi da u Pljevljima slavi velikosrbijanske datume nečega, onda će da se zamisle što s njim da čine? Možda još jedan apel prijatelju i drugu s kojim dijele dobro i dobro koje dolazi iz vlasti, i sve tako do novih izbora. A onda, ako ne bude slušao leti, ukoliko  Andrija Mandić drugačije ne odluči. Popove ne smijem ni da pomenem, jer, ako to dođe do ušiju tužilaštva, ko zna kako bih prošao. Razumije se, ta priča je usklađena sa normama i shvatanjima pravde institucija vlasti, za čije se djelovanje zakačio Vraneš i subjekti zamašnih kleroefekata koji su mu stavljeni na raspolaganje.

Jer, ako pravda presudi da sam kriv, a kriv jesam ako su procijenili, onda mi ni sto Strazbura a ni po koji Hag ne bi mogli pomoći. Ośetljivi na popove, kao i mnogi drugi iz vrha vlasti ove, ali i onih prethodnih, reaguju munjevito, slojevito se naslanjajući na potrebu hrabrenja šovinizma smišljenog u razbuktanoj vranešologiji pljevaljskog doba. Popovi nijesu krivi, čak i ako se ustanovi da su lopovi. Tu je i državni preśednik republike ako se ustanovi da se neko drznuo da zakonima na popa udari. Prirodno i potpuno logično. Ako su se borili za vlast, i ako su se izborili za njene čari i ljepotu svakog poroka ponaosob, neophodno je da im to osvješta pop. A ko drugi? Neće valjda omraženi DPS? Eto zašto ne smiješ na popove.

Zato ćuti i traku na usta. Radi se o svetinjama, poput nekih živih bića koje imamo na snazi u većim državama u svijetu. Pa i kad ih ufate u nekakvom skoro bezgrešnom kriminalu, ili pedofilstvu. I još nekim (ne)ljudskim greškama. Što to ima veze? Kao i svi ostali su. Zakleti u svetosavlje, što je sasvim dovoljno da im se da pravo da čine što im je god volja. U skladu sa pravilima službe svete institucije koju, iz razumljivih razloga, ne bih da spomenem.

Osokoljen državnim preśednikom republike Crne Gore, po vlastitom kazivanju austrijskim medijima, i ja bih tražio od ministra pravde da za nekog lajt kriminalca iz redova tih nepomenika, (koje ne pominjem isključivo zbog moguće kasnije namjere  tužilaštva, a ne zato što bih htio tako), tražim relaksiranje  svete mantije i presvete brade, od svakog slova koje je zapisano u librima od pravde. I to od ministra pravde, ne znajući da će on to javno reći a preśednik śutra već to isto u potpunosti poreći. Reagovali su i popovi, ali o njima ni riječi. Neka zbori ko god drugi oće. Ja sam se opekao na domaćim plavim bradonjama žutog tiska. Od ranije je uvriježeno pravilo: ko god u njih takne, taka je u oganj živi, ili bolje u zmijsko leglo. Misli se na simbol otrovnice dobrotvorke, darodajke (otrov služi za spravljanje ljekova, bez kojih bi ljudski rod krepava mnogo prije no što danas crkava).

Tu neđe je i premijer sa fenomenološkim značenjem misli koja će se tek tumačiti. A ona glasi da nema vremena ni mentalnog kapaciteta za sva identitetska pitanja koja su mu novinari uputili. Lijepo prizna čoek. Nema kapaciteta, i što će sad oni koji su htjeli u aps zbog kripto Do Kvona? Ćute kao…

Humanista, ljekar po profesiji, jednonarodni po ideologiji, prilično uspješni uskraćivač drugačijeg mišljenja, sa „stručnim“ rezultatima kada je u pitanju vjera i nacija drugih, kojih bi da u rodnim Pljevljima nema, Dario Vraneš nije poput popova. Zato se i mogu izborit da o njemu prozborim, jer to neće izazvati nikakvu opasnost da ću skrenuti pozornost tužilaštva. Jer, đe se god on nalazio na istorijskoj potkovici jedinog naroda od kojega je svijet nastao, sitan je to igrač da se za njega zauzmu specijalne snage pravosuđa. Vraneš ipak nije pop, mada…

Rekoh, humanista je. Potpisao je sa Hipokratom deklaraciju, ali je malo više izmijenio sadržaj. Razumio je da to niko ne čita. Visi svuđe po ordinacijama i bolnicama. Ne i u crkvama. Vraneš nije pop, rekoh, ali mu je kabinet sličan oltaru. Mogla bi se tu obavljat služba po svim pitanjima crkvene i sekretarske opštinske obitelji. A ima ih ka paših repova.

Ako bi se Vraneševa kreativnost posmatrala kroz tumačenje vlastitog psihostanja, za sve ono što čini onima koji su mu pomogli da se uzdigne do visine svoje sramote, onda ćemo viđet čauru iz koje je neko drugi ispalio metak. A on je poslužio da se namjera nečije ludosti sprovede u (ne)djelo.

O njemu je toliko dovoljno. Lumpovao je za osvetu beogradskim. Nije bio sam. Vidi se koje su ga politike podržavale. Bio je tu i pop, slava mu i milost. Sve po njinom zakonu. Kako treba i kako jedino može.

O Sretenjskom ustavu i zastavi koju kači đe stigne Vraneš očigledno malo zna. Etničko porijeklo je tursko a estetiku i današnji izgled potpisuje sultan Mahmud II, koji je dozvolio Srbima 1835. godine da je koriste kao svoju. Dakle doture dragi, protrljaj oči. Možda će ti se ukazat neki drugi nebeski svijet. Ili treći. Bićeš bogatiji u toj različitosti, vjeruj.

Ima i drugih lijepih vijesti. Neće biti valjda je Dario jedina domaća poskočica. Ima ih gomila. Mada opet, ko će se njima baviti? Možda jednim slučajnim uzorkom. Vijest da euro nada i NATO privrženik ide na proslavu Dana državnosti Srbije dočekana je u dijelu crnogorske javnosti sa priličnom dozom razočarenja.

– Zar i ti brate Čedo (skraćenica za bradatu ideologiju), povikaše u glas.

– Moga je Vraneš, takav kakav je, a ti si se sprema. Jasno je. Ne smiješ. Jednom pođeš do Brisela, i klepe te tamo po glavi. I što ti barjak u kabinet vrijedi? Ostaješ ti Čeda ali nikad više onaj stari.

A da je bio drugi, malo manje Vraneš, a malo više on, u Skupštini Crne Gore organizovao bi velelepnu proslavu Dana državnosti Srbije. Nego što. Kad može Vraneš po njegovom usmenom predanju, može i on.

Tu bi pozvao svu srpsku svitu ovoga svijeta. Pokušao bi i sa diplomatama stranih zemalja. Ne bi imao neki rezultat, znao je on to. Mora ih zvat jer tako zahtijeva državni protokol. Neće doć, a i što bi mu. Zapad je licemjeran, osim kad on ode tamo kod njih, ili neko od njih ovamo svrne. Pa kad se on pretvori u živi primjerak EU čeljadeta. I onog NATO za koji bi i sebe samog žrtvovao. To njima, a u sebi kohot.

Zna on da sa njima treba samo po bokeški: sa svima lijepo, ni s kim iskreno.

A lik iz filmova (crtanih) je Nebojša Rodić, ambasador Aleksandra Vučića u srbijanskom dijelu Crne Gore. Da to postoji, primjer su Pljevlja, ali i najveći dio crnogorske obalske straže koja je stožer zadužen za očuvanje jedinstvenog morskog srpstva u “Njegoševoj” Crnoj Gori. Ovaj maloobrazovani UDbaš, istorijska bedastoća ne zavređuje pažnju. zato neću navoditi njegove uvrede Crnoj Gori, koja mu je ukazala gostoprimstvo. A da države imamo, ili makar republike, kako za nju strancima tvrdi da je organizovana, on bi se proveo kao i Božović. Napolje nepomeniku i da se nikad više ne vrneš!

Ali…

Zato ću mu zadat da uči samo par rečenica o zastavu kojom je oblijepljen i Sretenjskom ustavu.

Da nauči UDbaš.

Etničko porijeklo je tursko a estetiku i današnji izgled potpisuje sultan Mahmud II, koji je dozvolio Srbima 1835. godine da je koriste kao svoju. Dakle doture dragi, protrljaj oči. Možda će ti se ukazat neki drugi nebeski svijet. Ili treći. Bićeš bogatiji u toj različitosti, vjeruj.