Piše: Nebojša Mrvaljević
Crna Gora ovogodišnji Međunarodni dan ljudskih prava dočekuje u nezavidnom položaju. Učestale kritike aktivista iz ove oblasti su u potpunom neskladu sa izjavama zvaničnika i predstavnika vlasti koji pokušavaju prezentovati sliku da se prava i slobode poštuju.
Tokom 2021. godine su kršena prava slobode kretanja, mirnog okupljanja, prava na zdravlje, prava dijeteta, vjerska prava i prava praktikovanja vjere, prava izražavanja i mnoga druga. Takođe stanje je kritično i u slobodi medija, napadi na novinare se događaju i dalje kao i osporavanje njihovog prava da vrše svoju javnu funkciju.
Život u uslovima pandemije Covid-19 je uzrokovao nesnalaženje nosilaca izvršne vlasti, čije su odluke lutale od ograničenja kretanja i prava na javno okupljanje do ne preduzimanja potrebnih i dovoljnih mjera za očuvanje javnog zdravlja. Ovo se prvenstveno ogleda u vođenju zdravstvenih politika dok su sami zdravstveni radnici bili izloženi vanrednim naporima da daju svoj doprinos očuvanja zdravlja svakog pacijenta.
Godinu će posebno obilježiti neslavan pokušaj vlasti da arbitrira u odnosu prava na javno okupljanje i slobodu izražavanja prema pravu praktikovanja vjere i vjerskih obreda. Iako postoji sijaset primjera u pozitivnom međunarodnom pravu, prvenstveno u praksi Evropskog suda za ljudska prava, ipak su nosioci izvršnih funkcija vlasti prednost dali jednoj vjerskoj zajednici dajući joj primat u odnosu na sve druge društvene subjekte i prava pojedinca kao građanina. Uočava se trend potiskivanja sekularnog karaktera društva i nametanja neprimjerene klerifikacije društvene atmosfere i posledično i naših zajedničkih državnih institucija. Upotreba prekomjerne policijske sile u septembarskim događajima je, jasno je svima, bila je politički motivisana, ne srazmjerna i neopravdana.
Politički kabineti, „gluve“ sobe i polumračni kuloari su postali mjesto kreiranja stvarnosti. Istina postaje manje važna već se na prvom mjestu cijeni politički benefit i političke posledice. Na tom fonu je i neslavna uloga javnog servisa u momentima bezbednosne krize, kada se pokušalo plasiranjem neistine da se „pucalo na policiju“ uticati na stvarnost i tok događaja sa ciljem opravdanja očekujuće policijske intervencije. U daljem se izmišljanjem povoda za intervenciju pokušalo pobjeći od odgovornosti donosilaca odluka jer su, potpuno svjesni toga, bili neovlašteni za to i duboko u zoni krivične odgovornosti.
Slobodu izražavanja je karakterizovalo pronošenja neistinitih informacija, omalovažavanje i vrijeđanje na ličnim profilima na društvenim mrežama, satiričnih objava i mizoginija, isticanja zastava druge države, suprotno međunarodnom standardu slobode izražavanja.
Nedovoljne i neprimjerene reakcije sistema u pojedinim slučajevima rodno zasnovanog nasija su postale pravilo što je nedopustivo.
Pomaka nema ni u istraživanju ratnih zločina u skladu sa Strategijom koju je 2015. godine donio Vrhovni državni tužilac. Ministarstvo pravde je odbilo da objasni zbog čega već četiri godine traje postupak izručivanja Zorana Vukovića iz Srbije Crnoj Gori, koji je pravosnažno osuđen u Crnoj Gori zbog ratnog zločina nad porodicom Klapuh 1993. godine.
Posebno je zabrinula učestala pojava korišćenja djece u političke svrhe kroz izborne kampanje i medijske promocije. Takođe prava lica sa posebnim potrebama i invaliditetom su nedovoljno u fokusu javnosti, prvenstveno u korelaciji sa državnim institucijama. Zaboljelo je neefikasno reagovanje javnosti i političkih nosioca vlasti na ugrožavanje prava manjina koja svako malo isplivaju na površinu kroz javno istupanje pojedinaca, pisanje parola prepunih negiranja i prijetnji kao i njihove zastupljenosti u procesima donošenja odluka koje ih se tiču. Prava LGBT populacije su potisnuta u drugi plan sa tendencijom marginalizovanja ovog pitanja.
Primjera je bezbroj, od odnosa prema pojedincu do odnosa prema čitavim grupama. Ipak treba ponoviti da su načelno ljudska prava podijeljena u nekoliko grupa: građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna. Ono što karakteriše sve njih je da su sva ona urođena prava svakog ljudskog bića. I ona se ostvaruju bez obzira na volju vladajuće elite i nezavisno od države. Njima se potvrđuje pravo svakog pojedinca na život, rad, obrazovanje, jednakost pred zakonom, pravo na privatnost i mnoga druga. Svaki pojedinac na teritoriji Crne Gore ima pravo da uživa ljudska prava i slobode. To uključuje sve državljane ali i strance i lica bez državljanstva – apatride.
Ljudska prava se, u skladu sa pozitivnim pravnim tekovinama, ostvaruju pred nezavisnim institucijama i to pred nadležnim sudom ili pred Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda Crne Gore. Tu je i Agencija za zaštitu podataka o ličnosti i slobodan pristup informacijama i u krajnjem i Ustavni sud. Postupci su često neprimjereno dugi i samim tim ne ispunjavaju svoju funkciju pravovremenosti. Kao posljedica političkih trgovina učesnika parlamentarnog života svjedočimo svojevrsnoj blokadi sudske grane vlasti kroz ne izbor Tužilačkog savjeta kao i sudija Ustavnog suda.
Ukoliko neko ne dobije zaštitu i iscrpi sva domaća pravna sredstava, postoji mogućnost da se obrati međunarodnim tijelima i komitetima, i na kraju – Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, što se koristi u velikoj mjeri i ne ide u prilog ugledu pravnog sistema Crne Gore.
Sve ovo nas obavezuje da i dalje ulažemo napore u jačanju i unaprjeđivanju ljudskih prava bez obzira na prepreke na koje nailazimo. Iako se pokazuje da Crna Gora i dalje nema efikasne mehanizme za suprotstavljanje svim izazovima, pozivamo građanke i građane da ne popuštaju pred kršenjem svojih prava, da ne okreću glavu od kršenja prava drugih ljudi, da potraže zaštitu i pomognu da Crna Gora dosegne vladavinu prava u opštem interesu.