Mantijom na riblju nejač

Piše: Slavko Mandić

Biti zdrava, biti zdrava, pjevala je jednom srbijanska Konstrakta na Evroviziji. In Corpore Sano  (dio latinske poslovice u zdravom tijelu zdrav duh), potpuno je jasno, za cilj je imala brojne aktuelne teme koje su zabrinjavajuće djelovale  na odnos prema zdravlju. Mentalno prvenstveno, jer fizičko u našeg stvora, prilično suvereno djeluje. Funkcionišu organi, svi osim glave, čime mnogi dokazuju da im je zdravlje tijela sasvim dovoljno da ostvare zadate naume.

Nema to direktne veze sa konkretnim temama, ali ima sa konkretnim zdravljem. Ne možeš pjevat ako nijesi zdrava. Ili zdrav, sve jedno. Treba ti misao čista, blagorodna, ljudska, da te pogura, jer je to lijek koji ti vijuge čisti i krči puteve sve više zakorovljene. Po njima duh tumara. Onaj sveti na koji se pozivaju svetosavski ugodnici, nesvjesni samog značenja, odavno ne stanuje u toj ispraznoj čauri. Utekao je sveti duh( iz glave, glavom bez obzira, preobratio se u nijemost, da ga ne otkriju bijedni poklisari današnjeg izaslanstva zla svakojeg. I tako se to u krug vrti. In Corpore Sano malo śutra, kazao bi narodni tribun. Moglo bi recimo: ni zdravo tijelo a ni zdrav duh u njemu. E, da, kad bi znao kako se to na latinskom zbori? Moraću do Konstrakte. Ona zna, pretpostaviti je makar. Ili kukakvni Nole kašikara, višejezički klerorasplakan nejestivi hortitikulturni, užasnut i potrešen do bola nad strašnom sudbinom sebe i svoje porodice dok je živio pod groznim sankcijama i još groznijim NATO bombama. I sve je to ovaj obožavani kleriko nadahnuto pričao Bosancima, pritom zaboravljajući kakva je zvjerstva nad njima činio njegov omiljeni srpski svet. I tu se završava priča o jadovu za sva vremena. Jer za takve nema one: treba biti zdrav. Ne zato što mu ne bi željeli, ali nije moguće, jer je to podloga na koju se jednostavno zdravina ne prima. A kamoli duh zdravi.

Ali što ti znači biti zdrav ako nijesi pop?

Ništa! Jer te ruka pravde može ufatit za ono što jesi, a češće što nikada nijesi učinio. Pa ti ni sjajna Konstrakta ne bi mogla pomoći. Jer, pravda je postala vlasništvo. I samo su tri stvari koje te sigurno štite od ruke pravde. Vlast, kao potonja od njih, koliko god to čudno izgledalo. Ispred nje je novac, jer pomoću te jedine ideologije u današnje vrijeme, dolaziš do vlasti. Ali iznad svega je mantija crna i pop kao vrhovni poglavar sveukupne vlasti. On ima i novac, uzet od naroda, što će reći da nikakvo čudo nije kad brdati mantijaš uzme telefon inspektoru Službe zaštite na Skadarskom jezeru i prepun bijesa  ga bači u vodu.
Prirodno, jer ko mu je dao pravo da ga fata u krivolovu? Kad mu je temeljnim ugovorom, mimo zakona i ustava, bivši Abazović omogućio da mu niko ništa ne može. Zato su uhapšena dva obična čoeka, istina ne posve obična jer su malo s one strane zakona. Ali  ne i treći. Jer on nije čoek. On je pop.

E pa taj pop, sila nebeska, proisteka iz nebeskog naroda, kako je jedino moguće za vrijedne mantijaše, rukopoložen je za zaštitnika lovokradica na Skadarskom jezeru. I što tu imaju da se miješaju nekakav šef Nacionalnog parka Skadarsko jezero Vuk Saičić i njegov kolega Marko Gluščević? Pa što ako je čun ribom u direktnom krivolovu napunio opštepoznati Prenkić, po śećanju do zuba naoružan kada je čuvao srpske popove prilikom helikopterskog desanta Prla i njegovog druga Jovana na Cetinjski manastir?

Ovoga puta je sa Prenkićem, i njegovim drugom Klikovcem, dejstvovao po neprijateljskoj živoj sili, (službenicima Službe zaštite) koja je bez ikakakvih sredstava odbrane poslata na teren. A zaštitare našeg dobra tamo sačeka njihova organizovana miješana klerokrivolovna mašinerija.

Ta dva ratna druga, koja će sad malo da odmore u Spužu, sigurnosno je obezbjeđivao na Skadarskom jezeru pop Filip, monarh u jednoom od otetih crnogorskih nasljeđa. On je razumio da mu snaga leži u topuzi  i nasrnuo je na državnog službenika, preciznije šefa Službe zaštite Nacionalnog parka Skadarsko jezero. Oteo mu je mobilni telefon i bacio ga u jezero, kako je već javno saopšteno. Pa neka zove državne organe ako može sa dna lovanjske livade. Pop je jak. Nije ni čudo kad ga hrane plemenitim jezerskim primjercima, uz vino i rakiju koliko ti drob ište. A u njihove stomačne vaganje mogu se cistijerne smjestit.

Pop nije od juče jači od države. Trenirao ga je đed Risto, uz svesrdnu pomoć tadašnje snage države. Mogle su tada petokrake i krstovi zajedno. S tim što su krstovi počeli da nose prevagu. Pa im niko nije ništa moga. To se najbolje viđelo na političkim litijama, na kojima je politika crkve Srbije pokazala svu svoju moć. I osvojila vlast. Da bi poslije toga formirala vlastitu vladu, više nalik kakvom cirkuskom ansamblu.

U ovoj novoj, gomila je tih istih. Zato trozupcima pop i bratija mu zamalo ubiše službenike Službe zaštite Skadarskog jezera. A nikoga nema da zaštiti zaštitnike. Do njih same i njihovog velikog srca. Od kojih su utekli Prletovi junaci i skrivali se po jezeru ka jegulje ljigave.