Knjaz Danilo 1857. godine tražio da mu se iz Srbije pošalje profesor ”srbskog” jezika

Piše: Miroslav Ćosović

Na prekjučerašnji dan, 15. maja 1857. godine knjaz Danilo је uputio pismo Vladi Srbije u kom traži da mu pošalju profesora srbskog jezika.

Članak o tom zahtjevu knjaza Danila objavio je 1952. godine Risto Dragićević u naučnom časopisu Istoriski zapisi u broju 4-12. Knjazu Danilu 8. juna iste godine odgovorio je ministar finansija Srbije Jovan Marinović koji ga je uvjeravao da će se potruditi da mu nađu kvalitetnog profesora, ali da to može potrajati.

LJUBA NENADOVIĆ U 19. VIJEKU TRAŽIO DA CRNOGORCI UČE DA GOVORE I PIŠU KAO ŠTO SE PIŠE I GOVORI U BEOGRADU I N. SADU, ŽELJA MU SE ISPUNILA

Sami zahtjev knjaza Danila je za nas danas iznenađujući, jer se od dolaska Sima Milutinoviča Sarajlije, učitelja Petra II Njegoša, u Crnoj Gori u svim zvaničnim publikacijama, dokumentima i udžbenicima uvriježio za “naški” (kako su ga Crnogorci zvali) jezik naziv – srpski jezik, pa je tako bilo u i vrijeme vladavine knjaza Danila. Ako je jezik u Crnoj Gori od Petra II Njegoša bio srpski i ako je narod, kako danas tvrde srpski istoričari, govorio srpskim jezikom, što će knjazu Danilu profesor srpskog jezika iz Srbije?!

No, moramo znati da su se jezici Crnogoraca i Srba u vrijeme knjaza Danila vrlo razlikovali i to nam je posvjedočio Ljuba Nenadović koji je krajem iste te 1857. godine došao u Crnu Goru. Ovako je Nenadović zapisao u svojoj knjizi O Crnogorcima:

“U svima školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju, da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kom se do sada najviše pisalo i radilo ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši, samo napominjem, da bi za ljubav književnog jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini, i da svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i običnije kazati: lijepa bijela sijeda kosa u đeda; nego: lepa bela kosa u deda.” (Ljubomir Nenadović, O Crnogorcima, izdanje knjižare Tase Stojanovića u Valjevu, Novi Sad, 1889, strane 276 i 277)

Želja Ljube Nenadovića se ispunila. Od nasilnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji crnogorska leksika je arhivirana i zabranjena u javnoj upotrebi, pa se tako došlo do prijedloga Nenadovića – da se u Crnoj Gori poše i govori kao u Beogradu i Novom Sadu. Jedina razlika danas između srpskog i crnogorskog je to što su Crnogorci nekako i donekle zadržali ijekavicu, iako je između dva svjetska rata u školama u Crnoj Gori i ijekavica bila zabranjivana.

NEKE CRNOGORSKE ARHIVIRANE I SKRAJNUTE RIJEČI

Dakle, Crnogorci su imali prilično različitu leksiku od Srba, navešću samo neke riječi koje mi padaju na pamet, u zagradama su riječi koje se upotrjebljavaju i u Srbiji i u Crnoj Gori, danas:

astal/tavulin (sto), pirun (viljuška), ožica (kašika), lencun (čaršav), kušin (jastuk), deka (ćebe), škanj (hoklica), škaf (fioka), lapis (olovka), nožice (makaze), ćikara (šolja), ambrela (kišobran), tigla (crep), puce (dugme), crevlje (cipele), raša (suknja), špag (džep), čoek/čojak (čovek), hrtenica (kičma), vjeđa (obrva), krap (šaran), rumetin (kukuruz), kokot (petao), bizin/kučak (pas), džada (put)… itd crnogorskih arhiviranih riječi ima na hiljade.

Takođe, moramo imati na umu, određeni broj crnogorskih riječi ušao je u srpski jezik i danas svi misle da su te riječi Srbi odvajkada upotrjebljavali. No, samo treba uporediti leksiku iz pisama i poslanica Petra I – sa rječnikom Vuka Karadžića iz 1818. godine i primjetljivo je da u Vukovom rječniku nema određenih riječi koje upotrjebljava Petar I, a koje su se kasnije odomaćile u srpskom jeziku.

Stare crnogorske riječi, ako ih neko upotrjebljava, su danas predmet podsmijeha i omalovažavanja. Osoba koja kaže npr ćikara umjesto šoljica, smatra se za neobrazovanu, seljačku osobu, premda je takvo smatranje glupost. Ako neko ima neki kvalitetan govor  ili tekst da ponudi, nije važno kako se ta riječ izgovara, važno je što ona sadrži i označava. Evo jedne istinite anegdotice na ovu temu.

U jednoj podgoričkoj biblioteci razgovarao sam sa dobronamjernom bibliotekarkom, rekao sam joj: “Pregledao sam u škafovima kartice sa popisom knjiga, nijesam našao tu knjigu”. Zbog riječi ‘škaf’ ona mi je sa izrazom razočaranja na licu rekla: “A, gospodine, vi čitate dosta”, pa onda nešto u stilu “trebali bi pravilnije da govorite”. Eto, upotrijebio sam jednu sasvim prikladnu i originalnu riječ, ali koja je arhivirana, i to izaziva omalovažavanje.

No, ako je knjaz Danilo tražio za sebe 1857. godine profesora srpskog jezika, to samo po sebi dovoljno kazuje. Što će jednom knjazu kome je, kako nam govore, maternji jezik bio srpski, što će mu profesor srpskog jezika u njegovoj 31. godini života?