Jezik

Piše: Đorđe Šćepović

„Pjesnik je veliki onoliko koliko je u stanju učiniti u jeziku, i jezikom koji mu je dat.“
T. S. Eliot

Opet je Generalni Javnog beogradskog servisa uzburkao duhove u Crnoj Gori. Kažem opet jer to uporno čini otkad je nezakonito izabran na funkciju generalnog direktora. Tad su brutalno prekršeni zakoni i propisi, ali avaj, avgustovsko oslobođenje je suspendovalo i zdrav razum i Ustav, a kamoli neki tamo zakon i uslov konkursa. Sve može, samo ako ste oslobodilac. To su valjda zasluge za herojsku borbu protiv diktature bivših, u kojoj se oslobodiocima takođe moglo sve. Laži i bajke o navodnoj ugroženosti nikad se nijesu tako ogolile kao onda kad bi oslobodioci stupali na neku od funkcija, a onda prijavili svoje imovinske kartone. No, ovđe ipak nije riječ o njihovom u tiraniji stečenom imetku, već o agendi koju u kontinuitetu sprovode. Na jednom od protesta protiv kršitelja Ustava jedan novinar Javnog servisa mi je saopštio da je degradiran zbog upotrebe jotovane varijante crnogorskog jezika. A degradiran je čim su Generalni i njegovi posilni preuzeli kontrolu nad Javnim servisom.

Ovih je dana aktuelna priča o novinarima iste kuće i o diskriminaciji i šikaniranju upravo zbog upotrebe jotovane varijante crnogorskog jezika. Svakog ko je u pośedu bar dva grama mozga ovaj najnoviji slučaj ataka na crnogorski jezik nije ama baš nimalo iznenadio. Ono što jeste iznenadilo je reakcija crnogorske javnosti na sve to. Pritom ne mislim na one koji skupa s Generalnim marljivo rade na potiranju crnogorskog identiteta i uspostavljanju „ruskih i srpskih svetova“, već na ljude koji ne pripadaju ešalonu izdajnika i slugu Aleksandra Vučića. Oni, koji se, siguran sam, svim svojim bićem bore protiv ideja Vučićevih najamnika, ipak su upali u zamku. U zamku u koju se ne smije upasti. Čini se da se nikad nijesmo izliječili od kompleksa inferiornosti. Da i dalje širom otvorenih usta zijevamo u Biograd.

Neko nam je jednom rekao da je crnogorski jezik arhaičan, i mi smo mu povjerovali. Iako ne znamo ništa o jeziku, iako ne znamo što je arhaizam. To što vi zovete arhaizmima danas je u svakodnevnoj upotrebi i prepoznatljivo je obilježje urbane kulture. Nego, nema svrhe ni da vam se nacrta. Ovo je samo jedna od kategorija Crnogoraca koji svoju podršku na društvenim mrežama daju Generalnom lažovu, a ne novinaru čija su prava ugrožena. Progon crnogorskog jezika s Javnog servisa izazvao je mnogo reakcija i silnu podršku novinarima, kojima direktori-jezikoslovci određuju jezik kojim će se služiti. Takve reakcije na kršenje nečijih prava mogu biti povod samo za nadu, za radost, za optimizam, za saznanje da nas ipak nije kolektivno obuzela ravnodušnost, uprkos projektu koji baš to ima za cilj. Ako se desi zlostavljanje žene, đeteta, bilo koga u stvari, elementarna je ljudska obaveza da se na to reaguje. Onaj čije je Ustavom garantovano pravo ugroženo ne smije biti prepušten sam sebi. Podrška javnosti je od ključnog značaja, jer, ako ste prespavali potonje tri godine, institucije su razorene, ukinute, jedino što nam preostaje je da pišemo, da govorimo, glasno, što glasnije, da naša galama probudi usnule, a beogradske sluge upozori na posljedice njihovih nedjela. A posljedice će neminovno nastupiti. Vlast nije vječna, a samim tim i nedodirljivost ljudi iz vlasti ima svoj rok trajanja. Jednom će odgovarati za svako nepočinstvo.

Gospodo, kojoj reakcije na besprizorno kršenje nečijeg prava bodu oči i paraju uši, morate razumjeti sljedeće: Ako ćutimo na takve pojave onda smo se s njima i pomirili. Fakultet za crnogorski jezik i književnost je već tri godine glavna meta neonacista i mrzitelja svega crnogorskog. Pa vas pitam, sasvim dobronamjerno, što je to sačuvalo FCJK? Institucije, koje ne postoje ili Fakultetu žele gašenje, ili je FCJK sačuvala reakcija profesora s Fakulteta, a onda i podrška crnogorske javnosti. Podrška u naporu da se istina ne zakopa duboko u zemlju. U naporu da se laži režima ogole do kraja. Do svoje istinske prirode. FCJK su sačuvali svi oni građani Crne Gore koji nijesu izabrali da ćute. FCJK su sačuvali ugledni međunarodni filolozi koji su glasno podržali ovu instituciju i njenu borbu za opstanak. Ne može se „prećerati“ u borbi za golu egzistenciju. Niti se može nazvati populizmom to što umjesto sjutra biram śutra. Ne, nešto ste debelo pobrkali. I jedni i drugi i treći. Nijesu Mladen Lompar, Ljubomir Đurković, Sreten Asanović, Dragan Nikolić, Branko Banjević, Sreten Perović, Dušan Đurišić i mnogi drugi birali populizam. Naprotiv, birali su teži put. Nijesu činili kompromise s malograđanštinom kojoj smrdi śekira, ali joj je sjekira baš po mjeri. Populizam je prikloniti se većini. A većina čini sve ne bi li se do temelja razorio crnogorski identitet. Ako jednom narodu odsiječeš jezik, onda taj narod gubi i identitet. Pritom, niko nikom ne nameće bilo što. A to je još jedna u moru laži koje se plasiraju neukima. Pravopis crnogorskoga jezika propisuje dublete, dakle, na vama je hoćete li otići negdje ili neđe. Ali dozvolite meni da zagrlim svoju đecu, a vi, do mile volje, grlite svoju djecu. Dozvolite mi da im ne ostavljam u nasljeđe bitke koje bijemo već gotovo pa cijeli vijek. I dozvolite mi da govorim o tome, uvijek kad neko pokuša da mi to zabrani. I na koncu, dozvolite mi da me je za vaše oči i uši briga taman koliko i za imaginarni stid Božene Jelušić. Smrt fašizmu, sloboda jeziku!