Ja(d)vni servis

Piše: Vesna Pejović

Posljednjih dana, od kada je počela agresija Rusije na Ukrajinu, Italijanska RT- RAI većinu svog programa posvećuje tim zbivanjima. Sa svojim reporterima, koji se javljaju uživo iz ratnih područja, ali i potresnim reportažama o djeci u skloništima, izbjeglicama na granicama sa susjednim zemljama kao i onima koji su stigli u Italiju podrobno informiše građane o onome što je trenutno prioritetna tema u cijelom svijetu.

RAI se aktivno uključila i u kampanju pomoći ukrajinskom narodu pa u gotovo svim emisijama voditelji ponavljaju brojeve telefona, kako bi građani poslali poruke i donirali pomoć, kao i žiro račune na koje se mogu uplatiti sredstva. (To je uostalom i obaveza javnog servisa.)

Slično rade brojni privatni mediji i većina javnih servisa u svijetu.

Ovaj u Crnoj Gori ratu u Ukrajini posvećuje po koji minut u informativnim emisijama i do sada dvije večernje emisije. Utisak je kao da se sve događa na nekoj drugoj planeti udaljenoj svjetlosne godine od nas.

Treba li bilo koga da čudi ovakvo autistično ponašanje čelnika RTCG? Za one bolje upućene, među kojima je i moja malenkost, kao i one mnogobrojne koji su davno prestali da prate programe ovog medija, svakako ne.

Na čelu kuće je osoba koja ni po jednom profesionalnom kriteriju ne bi mogla da bude na toj poziciji. Njegovi gotovo svakodnevni „poduhvati“ ostaće upamćeni kao primjeri kako ne treba raditi.

Čim je zasio u fotelju ukinuo je i iz Sistematizacije radnih mjesta, između ostalih, izbacio i Odjeljenje za italofonsku saradnju. (To je asocijacija javnih servisa u svijetu, kako radija tako i televizija, čije je sjedište u Rimu- RAI, koji je jedan od osnivača. Pored RAI tu su Švajcarska, Slovenačka i RT San Marino kao i Radio Vatikan.) RTCG je primljena u članstvo u oktobru 2016.

Memorandum o saradnji između RAI i RTCG, koji je prvi put u svojoj istoriji  imala priliku da potpiše crnogorska strana u februaru 2018. ,  podrazumijevao je razmjenu programa (zna se čijeg pošto RTCG decenijama gotovo da nema šta da ponudi ni gledaocima u Crnoj Gori a kamoli italijanskim), specijalizacije i obuku kadra kako u Italiji tako i dolazak italijanskih medijskih stručnjaka u našu zemlju koji bi na seminarima i radionicama obučavali tv i radijske radnike, što je pogotovo važno u eri digitalizacije.

Neposredno pred dolazak novog šefa RTCG RAI nam je ponudio na korišćenje brojne svoje emisije, koje inače naplaćuje, uprkos činjenici da sada već bivši čelnik ja(v)dnog servisa nije uplaćivao članarinu Italofonskoj asocijaciji, što je on lično dogovorio, od kada je, za njegovog mandata, RTCG postala punopravan član te zajednice.( Prije toga bila je pridruženi član kao i ostali mediji izuzimajući osnivače.)

Sa nekadašnjim generalnim direktorom Švajcarske RT, inače još uvijek aktuelnim predsjednikom Italofonske asocijacije iako je u penziji,( u normalnim zemljama ne odriču se tako lako stručnjaka), dogovorila sam da nam ta medijska kuća pomogne u digitalizaciji radijskog arhiva kao nacionalnog blaga, koju su oni uspješno okončali.

Željela sam da se konačno u, navodno oslobođenom javnom servisu, emituje dokumentarno-igrani serijal „Knjige prvotipne“ čiji sam autor, posvećen prvoj štampanoj knjizi kod južnih Slovena,  koji se u 7 epizoda bavi kulturno istorijskim vezama ondašnje Zete, kasnije Crne Gore sa Venecijom, Rusijom, koji je pored Crne Gore sniman u Italiji, Moskvi i Sankt Petersburgu. Serijal je dvije decenije u bunkeru i ondašnji urednik Kulturno umjetničkog programa, postavljen od tadašnje vlasti , u jednoj emisiji koja se bavila retrospektivom dešavanja u TVCG na pitanje reporterke zašto serijal nije završen i emitovan izjavio da ne zna razlog. Za takvu neistinu zaista treba hrabrost.

Serije kao i brojne dokumentarne emisije i igrani filmovi, koje su kolege i moja malenkost uradili u nekada moćnom i uglednom KUP-u (Kulturno umjetničkom programu) svakako su doprinosile edukaciji građana Crne Gore i taj program je bio preteča svega onoga što podrazumijeva jedan javni servis.

Na žalost i taj program je uništen, desetkovan a ugledni urednici odavno protjerani iz te kuće.

O svim aktivnostima željela sam da informišem novopridošlog tipa iz nekakve NVO u liku generalnog direktora zadovoljna svim onim što sam u nenormalnim uslovima, koje su kreirali njegovi prethodnici, uspjela da uradim i dogovorim sa inostranim partnerima, prije svega RAI, i to isključivo zahvaljujući mom ugledu van CG i privatnim vezama.( RTCG je svoj ugled i poziciju urušila prije 30 godina, a njeni čelnici se nijesu ni najmanje trudili, niti su posjedovali znanje, da ga makar donekle vrate.)

Novopostavljeni, zabarikadiran u svom kabinetu i okružen „stručnjacima“ njegovog profila, jer već decenijama u toj kući neznalice dovode gore od sebe da ne bi imali konkurenciju a otjerali su gotovo sve što je vrijedilo, nije imao nikakvu želju da se susretne sa mnom, tačnije nije me udostojio razgovora, na čemu sam mu beskrajno zahvalna. Da li osoba bez gotovo ikakvog radnog staža uopšte zna kako treba da se ponaša rukovodilac prema kolegama, pogotovo prema onima koji su decenije proveli u toj kući i iza sebe ostavili značajan trag, i zašto se tako ophodi nije moje da prosuđujem. Za to je ipak potreban neki drugi stručni profil, možda i psihijatar. Podsjetiću samo da sam, tokom rada u RAI u svako doba mogla da uđem kod direktora čija vrata nikada nijesu bila zatvorena a sekretarica, za razliku od naših, nije izmišljala razloge  zašto je bos navodno zauzet.

Bitan je, ipak, epilog. U zemlji u kojoj se većina političara zaklinje u EU integracije jedan piončić ili šrafčić, koga su upravo oni postavili na pogrešno mjesto, odlučio je, da li sam ili ne, da prekine saradnju sa RAI i ostalim članicama Italofonske zajednice, jednostavno brisanjem iz sistematizacije, a da ih pri tome o tome čak i ne informiše, što je po Statutu  obavezan. (Da ne pominjem obavezu javnog servisa prema manjinama, u konkretnom slučaju prema Italijanima u Crnoj Gori.) Koja je uloga rukovodioca Međunarodne saradnje u svoj toj ujdurmi nije mi poznato jer me nije obavijestio o razlozima gašenja. Od nekoga koga je za to radno mjesto jedino preporučila partijska knjižica i koji u suštini i ne zna šta sve podrazumijeva međunarodna saradnja ništa drugo se i nije moglo očekivati.

Posebna je priča predsjednik Savjeta RTCG koga sam, prije postavljenja tipa iz NVO na čelnu poziciju RTCG, informisala o problemima  i koji se kleo da će RTCG izvršiti svoje obaveze prema Italofonskoj zajednici čim se imenuje novi generalni a ubrzo zatim potpisao i odobrio sramno brisanje iz sistematizacije. Nameće se pitanje da li mu je zbog toga novopečeni direktor povećao platu?

Na drugoj strani šok i nevjerica inostranih kolega, dugi i za mene mučni razgovori. Teško je objasniti civilizovanom svijetu, kolegama iz Rai i ostalih članica Italofonske zajednice ponašanje i postupke takvih likova koji su i meni nejasni. Ostaje mi jedino da se, po ne znam koji put, stidim, izvinjavam i pitam gdje sam provela toliko decenija radeći  posao kome sam bila posvećena a za uzvrat od političkih plaćenika dobijala udarce.“ Samo“ zato što sam bila i ostala svoja ili da citiram jednog svog bivšeg urednika „što sam bila teška“.

Neko ko ne poštuje sebe i koga jedino interesuje fotelja, koju u normalnim zemljama ne bi mogao ni da sanja, za naše prilike enormna primanja i privilegije kao i visina otpremnine, ne može uvažavati druge.

Apelovati na buduću Vladu da povede računa o izboru rukovodioca javnog servisa bilo bi krajnje cinično. Očekivati bilo kakvu promjenu, prije svega izbor nezavisnog intelektualca koji bi posjedovao znanje i trudio se  da izvuče ovaj medij iz dubokog ponora u koji je guran decenijama, od onih koji su prijetili zaposlenima grčkim scenarijem i doveli ovakav profil da navodno oslobodi ja(v)dni servis, bilo bi iluzorno.   

Medijski zakoni se mogu mijenjati ali mentalitet i ukorijenjene navike, čiji smo svakodnevni svjedoci, teško.

Isto važi i za Savjet RTCG koji je mjesecima ostao gluv i nijem na brojne prijave zaposlenih koje su ukazivale na nezakonitosti i propuste bivšeg menadžmenta a onda izabrao NVO „stručnjaka“ za generalnog i time ponizio i podcijenio građane koji ih, ne zaboravimo, plaćaju, zaposlene u RTCG kao i njegove protiv kandidate, sa kojima se pomenuti tip ne može porediti.

Jedini koji je posjedovao znanje, jer je ovo ipak specifičan medij, i imao želju i volju da pomogne, moj bivši kolega iz KUP-a, napustio je u startu Savjet RTCG i svima koji su željeli da prime poruku jasno stavio do znanja koliko je u tom društvu onemogućen da bilo šta učini. Njemu ni plata koju primaju članovi Savjeta nije bila dovoljan motiv da ostane. Iako žalim što je napustio bojno polje, jer smo nekada bili saborci ,zaslužuje moje duboko poštovanje.

Članovima ovog i budućih savjeta  treba ukinuti apanažu ili je svesti na minimum. Za to se, ranije verbalno javno zalagao i jedan nvo aktivista- stručnjak za sve i svašta, dok nije osvojio fotelju kao član Savjeta RTCG. Ne da nije uradio ništa nego se više nikada nije oglasio i pomenuo smanjenje ili ukidanje nagrade za ne(rad).

Sigurna sam da bi rad u Savjetu bez finansijske nadoknade doprinio smanjenju tenzija, rivaliteta čak i optužbi, klevetanja između brojnih nvo, sindikata i inih asocijacijjacija i doprinio da se tog ozbiljnog i teškog posla prihvate oni koji posjeduju znanje i spremnost za neophodne kvalitetne promjene u javnom servisu.