Iz Glavnog grada ni nakon skoro dva mjeseca od podnošenja Inicijative za osnivanje Dnevnog centra za učenike od sedam do 18 godina koji predstavljaju ranjive grupe i koji su izvršioci ili žrtve vršnjačkog nasilja u školi nema odgovora.
U Inicijativi se ukazuje rast slučajeva vršnjačkog nasilja, na nebrigu institucija sistema o mentalnom zdravlju djece u najkritičnijem periodu njihovog razvoja, nedovoljna saradnja škola i porodica, nedostatak stručnog kadra, ali i značaj prevencije.
U Inicijativi se, između ostalog, navodi da bi Dnevni boravak kao jedan institut socijalne zaštite predstavljao bi novi model rada sa djecom i mladima od 7 do 18 godina, te da je ovakav model osnivanja i rada ustanove pokazao dobre rezultate u regionu.
Ovaj Centar bi, kako se navodi, u saradnji sa školama i Centrom za socijalni rad, ali i sa Centrom bezbjednosti, organizovao programe koji su bazirani na individualnom pristupu svakom djetetu, pa bi se tako pravila razlika između djece koja su po zakonu krivično odgovorna i ona koja nijesu.
Inicijativu prenosimo integralno:
Svjedoci smo svakodnevnih medijskih natpisa o raznim i sve učestalijim i brutalnijim pojavama vršnjačkog nasilja u našim školama, posebno u glavnom gradu gdje su i najveće osnovne i srednje škole po broju učenika. Brojne međunarodne studije pokazuju da se povećao broj slučajeva vršnjačkog nasilja u školama širom svijeta kao posljedica pandemije. Zabrinjava nekada neefikasno i nemoćno reagovanje škole i porodice na vršnjačko nasilje, kao i institucija sistema. Najčešće se reaguje kratkoročno na pojedinačne slučajeve nasilja, samo da se „ugasi požar“ do sljedeće pojave nasilja. Kapaciteti školskih objekata u glavnom gradu odavno su prevazišli potrebe za pohađanje nastave više stotina učenika od predviđenog broja. Nastavno osoblje i stručni saradnici u takvim uslovima prebukiranosti škola realno ne mogu da uspostave potpunu kontrolu i nadzor i da obezbijede razvoj sigurne i pozitivne klime u školi, a posebno da rade na razvoju socijalno-emocionalnih kompetencija učenika. Zato pribjegavaju izricanju vaspitnih mjera koje ne daju rezultate, jer takve mjere najčešće ne dopiru do suočavanja sa ličnom odgovornošću i griže savjesti djeteta. Takođe, preventivne aktivnosti koje škole preduzimaju za smanjenje vršnjačkog nasilja svedene su na puku formu. Brojni su razlozi za takvo letargično i indiferentno stanje u školama, jednim dijelom zbog nedostatka stručnih saradnika, velikog broja učenika, nekompetentnosti školskih timova za prevenciju nasilja, kao i neefikasne organizacije same škole. Rezultati istraživanja Zavoda za školstvo pokazuju da čak 35% učenika dolazi iz škola koje ne ostvaruju na najbolji način svoju preventivnu, vaspitnu ulogu, a 31% učenika dolazi iz škola koje nemaju razvijenu organizaciju i školsku klimu usmjerenu protiv nasilja. Najviše prostora za unapređenje preventivne uloge škole ima u osposobljavanju učenika da prepoznaju nasilje, da nauče šta spada u fizičko, verbalno, socijalno, seksualno nasilje putem društvenih mreža i sl. (istraživanje je pokazalo da 44% učenika to nije učilo u školi); u osposobljavanju učenika da se zaštite kada su izloženi nekom obliku nasilja (istraživanje je pokazalo da 41% učenika nije osposobljeno za to); u osposobljavanju učenika da na miran način rješavaju sukobe (istraživanje je pokazalo da 31% učenika nije osposobljeno da nenasilno riješava sukobe).
Najveću cijenu za ovakvu društvenu nebrigu u odnosu na zaštitu djece od nasilja, za njihovo mentalno zdravlje i sociomocionalni razvoj plaćaju djeca i njihovi roditelji, nesigurno i pasivno posmatrajući i trpeći nasilje.
Živimo u društvu u kome svakodnevno raste broj vršnjačkog i porodičnog nasilja. Nasilje je sve brutalnije jer institucije ne rade svoj posao. Prema nalazima istraživanja Zavoda za školstvo u školskoj 2022/23 godini približno svaki drugi učenik u Crnoj Gori je u svojoj školi bio svjedok nekog oblika nasilja među učenicima . Ne može se sva krivica prebaciti na roditelje jer porodica nije jedino mjestogdje se djeca vaspitavaju i oblikuju kao ljudi. Problem je što su i škola i obrazovanje izgubili nekadašnji autoritet i sada je škola skoro zapuštena institucija jer smo je kao društvo degradirali. Odgovornost za nasilje snosimo svi. Djeca su postala neempatična prema drugome zbog atrofije vaspitne funkcije škole koja treba da razvija ličnost učenika i takvo stanjepredstavlja najveću opasnost za jedno društvo. Nema vaspitanja bez nametanja dužnosti i lične odgovornosti. Nasilje je danas postalo standard života i uspjeha u našem društvu.
Najnovija tragična iskustva iz Beograda u jednoj osnovnoj školi od maja mjeseca t.g. pokazala su svu strahotu takvog načina vaspitanja.
Brojna međunarodna istraživanja, kao i stručna mišljenja pokazala su da vršnjačko nasilje ima brojne štetne posljedice za svu djecu u školi, ne samo za onu koja su direktrno uključena u vršnjačko nasilje kao izvršioci ili žrtve nasilja. Cio sistem u kome funkcioniše školska zajednica u kojoj se dešava vršnjačko nasilje stvara atmosferu negativne, destruktivne i nepodsticajne klime za nastavu i učenje zbog stalne neizvjesnosti, nesigurnosti, napetosti i ugroženosti, što se prenosi i na porodicu djeteta. Škola je okruženje za učenje i razvoj i to okruženje treba da bude stabilno i sigurno. Vršnjačko nasilje narušava osnovnu potrebu pojedinca za sigurnošću.
U Podgorici se nalazi 37 osnovnih i srednih škola u kojima nastavu pohađa 29 609 učenikaili oko 30% ukupnog broja učenika u svim školama u Crnoj Gori. U ovim školama prema postojećim normativima nema dovoljnog brojastručnih saradnika, pedagoga i psihologa. Na nivou glavnog grada ne postoji nijedna specijalizovana ustanova koja bi djeci – izvršiocima vršnjačkog nasilja i žrtvama nasilja, kao i njihovim roditeljima pružila adekvatnu stručnu podršku i pomoć, koja bi se na sistematičan način bavila njima, omogućila im određene programske tretmane, razgovore, uključila ih u određene aktivnosti i socijalno integrisala u školsku zajednicu i društvo.
Praksa je pokazala da su modeli podrške učenicima u školi u prevenciji nasilja kao i u slučajevima nasilja slabi i nedovoljni, jer zbog nedostatka stručnog kadra, prije svega pedagoga i psihologa, ciljana podrška grupi učenika koji su u riziku i individulna sociomecionalna podrška pojedinim učenicima sa specifičnim potrebama i problemima nije zastupljena. Ne samo da nedostaje ciljana individualna i kontinuirana podrška učenicima koji predstavljaju rizične grupe, već nedostaje i edukativna podrška roditeljima koji se svakodnevno suočavaju sa problemima vršnjačkog nasilja. Prema najnovijem istraživanju Zavoda za školstvovećina nastavnika, po mišljenju učenika, ili uopšte ne reaguju na nasilje (prave se da ne vide), ili imaju odloženu reakciju usmjerenu na kažnjavanje nasilnika, a ne na zaštitu žrtve (nastavnik poziva roditelje, uključuje pedagoga ili direktora škole, izriču vaspitne mjere i sl.). Poseban je problem što i nakon nastavnikove reakcije, čak i one koja je blagovremena, obično uslijedi kontrareakcija nasilnika, a nastavnici rijetko isprate situaciju do kraja.
Da sumiramo, ključni razlozi za osnivanje dnevnog centra/boravka za djecu i mlade koji su izvršioci ili žrtve vršnjačkog nasilja u osnovnim i srednjim školama su:
– Nebriga institucija sistema o mentalnom zdravlju djece u najkritičnijem periodu njihovog razvoja,
– Prebukiranost nekih osnovnih i srednjih škola koje se nalaze u glavnom gradu za više od 40% u odnosu na standarde, arhitektonska rješenja i upotrebne dozvole školskih objekata i s tim u vezi povećan stepen vršnjačkog nasilja i nesigurnosti djece,
– nedostatak stručnog kadra – stručnih saradnika, pedagoga i psihologa da odgovore indivudalnim potrebama posebno ranjive grupe učenika,
– Zapuštenost škole i nemoć školskog sistema u ovoj oblasti da sistematično odgovori na izazove i probleme mladih, neadekvatno reagovanje na vršnjačko nasilje, nedostatak kontrole i podrške, kao i devastacija vaspitne funkcije škole. Jedna analiza Zavoda za školstvo o radu školskih timova, posebno u najvećim školama u Podgorici i Nikšiću je pokazala da škole samo djelimično koriste svoje infrastukturne i pedagoške kapacitete na prevenciji nasilja i to pretežno interventno kao reagovanje u slučajevima pojave nasilja. U školama nedostaje izgrađen sistem sveobuhvatne zaštitne mreže na sprovođenju preventivnih programa i uopšte prevencije nasilja u skladu sa propisima, kao i da najveće osnovne i srednje škole u Podgorici i Nikšiću nemaju uspostavljenu unutrašnju i spoljašnju zaštitnu mrežu prevencije nasilja u skladu sa Priručnikom i Uputstvom MP, odnosno samo neke škole imaju djelimično uspostavljenu (gdje su navedeni samo neki elementi zaštitne mreže) ;
– Društveni kontekst u kome se nasilje podstiče u svim sferama života i rada,
– Nedovoljna saradnja škole i porodice,
– Odsustvo međuresorske saradnje, nezainteresovanost i nemoć institucija u rješavanju problema kod mladih, prije svega nekih škola i centara za socijalni rad.
U našoj državi kao i na nivou glavnog grada ne postoji nijedna ustanova koja bi djeci i mladima od 7 do 14, odn. 18 godina kao i njihovim roditeljima pružala besplatne programe savjetodavne stručne podrške i pomoći u slučajevima vršnjačkog nasilja, tj. koja bi se sistematski bavila njima. Zato je osnivanje dnevnog boravka kao specijalizovane ustanove socijalnog tipa nasušna potreba glavnog grada koja bi svojim stručnim kapacitetima i adekvatnim programima stručno intervenisala na sve pojave i posljedice vršnjačkog nasilja i pružala odgovore na brojne potrebe učenika kroz promjenu njihovog ponašanja, osnaživanja i uključivanja u školsku zajednicu.
Dnevni boravak kao jedan institut socijalne zaštite predstavljao bi novi model rada sa djecom i mladima od 7 do 18 godina i njegov rad treba da bude zasnovan na poštovanju osnovnih principa iz Konvencije o pravima djeteta i da doprinse pravilnoj socijalizaciji i resocijalizaciji djece koja pokazuju neprilagođeno, devijantno, agresivno i asocijalno ponašanje u školi kroz odgovarajuće programe podrške i timski rad uz individualan pristup svakom učeniku, odn. njegovom roditelju.
Ovakav model osnivanja i rada ustanove pokazao je dobre rezultate u regionu (Beograd) uprocesu resocijalizacije djece i efikasnog povratka u obrazovni sistem promjenom obrazaca ponašanja i efikasne integracije u školsku zajednicu i društvenu sredinu.
Ovaj Centar bi u saradnji sa školama i Centrom za socijalni rad, ali i sa Centrom bezbjednosti, organizovao programe koji su bazirani na individualnom pristupu svakom djetetu, pa bi se tako pravila razlika između djece koja su po zakonu krivično odgovorna i ona koja nijesu.
Rad ove Ustanove bi bio u cjelosti finansiran od strane Glavnog grada i imao bi zaposlene pedagoge, psihologe i socijalne radnike.
Probleme treba prevenirati i zato je važno da lokalna vlast pruži podršku obrazovno- vaspitnim ustanovama kako bi svi pokazali odgovornost prema ovom problemu.
Predlagači inicijative će podržavati sve korake u realizaciji ove eventualne odluke kao što je izrada pravilnika i programa za rad ovog Centra.