“Dako neće”- ključni je crnogorski argument za prepuštanje slučaju, talasima, vjetru… Do te mjere da su, ponijete najhumanijim porivom, brojne posade, koje su danima nakon tragičnog nedavnog prevrtanja čamca na Vranjini učestvovale u potrazi za utopljenicima, u kanal Morače i na Skadarsko jezero isplovljavale bez sigurnosnih prsluka, piše Pobjeda.
Prethodno, u istupima u medijima i na društvenim mrežama, potezanje činjenice da putnici nijesu imali sigurnosne prsluke, bila je jedna od ključnih primjedbi svih koji su s nevjericom pratili tragediju tročlane porodice Kumburović i Darka Vujoševića, koja se dogodila 3. februara u rukavcu Morače nedaleko od ušća u Skadarsko jezero.
Malo je, međutim, onih koji se, bilo da se radi o ribarima, ljubiteljima prirode ili turistima, i sami pridržavaju pravila sigurne plovidbe na vodi, rijekama, moru pa i ćudljivom Skadarskom jezeru. Jednako kao što nema ni standardne kontrole i sankcija za nepridržavanje tih pravila.
Reći će neko “poslije bitke svi su generali, naročito u Crnoj Gori”. Samo što je u ovoj bici nakon koje svi znaju što i kako treba, cijelu porodicu i čovjeka koji je s njima podijelio sudbinu priskačući u pomoć, voda otrgla u bespovrat.
Prema ocjeni rukovodioca Regionalnog centra za obuku ronilaca Veska Mijajlovića, čija ekipa danima pretražuje korito kanala Morače, ponovo se nalazimo u situaciji da teške nesreće stoje na raskrsnici sa koje ćemo nastaviti kao i do sada, ili, poučeni teškom opomenom, promijeniti nešto u svom doživljaju vode, vremena i plovidbe.
“Samo redovna kontrola i sankcionisanje mogu da utiču da se i na vodi ljudi pridržavaju saobraćajnih pravila”, navodi Mijajlović za Pobjedu.
Prema njegovim riječima, ako na drumu treba vezati pojas iz sigurnosnih razloga, a policija će vas kazniti ako to ne uradite i preventivno kontrolisati, ništa manje nije neophodno takvu kontrolu primjenjivati i na vodi.
“Nerijetko se prsluci i ostala sigurnosna oprema na čamcima pozajmljuje radi “prolaska tehničkog pregleda, a potom je više niko ne koristi. Kad zatreba, onda je kasno”, upozorava Mijajlović.
On se nerado sjeća teške tragedije od prije gotovo 20 godina kada se na Biogradskom jezeru utopila porodica Radojević.
“Među brojnim akcijama vađenja utopljenika u kojima smo učestvovali, od kojih je svaka teška na svoj način, slučaj te porodice je naročito ostavio bolan trag na sve koji su tragali”, prisjeća se Mijajlović i pravi paralelu sa slučajem sa Vranjine.
Mediji su tada danima izvještavali sa Biogradskog jezera o toku potrage. Objavljeno je da je utopljeno dijete pronađeno u zagrljaju majke… Njih dvoje su i u smrt otišli spojeni grčom roditeljske brige i vapaja koji su pokrili plahoviti valovi jezera.
Prema riječima Mijajlovića, ta je tragedija bila okidač da se uz podršku tadašnjeg ministarstva sporta doniraju zaštitni prsluci. Njihova upotreba je imperativ već gotovo 20 godina, mora ih koristiti svako ko kroči na čamac, namjeren da vesla Biogradskim jezerom.
Nažalost, ni najnoviji slučaj na Skadarskom jezeru, u okviru kojeg potraga za preostalim nestalim putnicima još traje, neće biti nauk i opomena ako i nadležne službe ne primijene sankciju kao jedini način da se stekne sigurnosna navika.
Slično je, ako se sjetite, bilo i sa pojasevima u kolima. Nekada je bilo više izuzetak nego pravilo vidjeti vozača kojem je vezivanje ušlo u refleks čim sjedne za volan.
Pored činjenice da putnici koji su 3. februara prebacivani na kopno iz manastira na Vranjini nijesu imali sigurnosne prsluke, još jedna stvar je išla naruku zloj sudbini. Metalno plovilo bez komora nakon prodora vode odmah je nestalo u talasima.
Prema nezvaničnim podacima koje su Pobjedi saopštili ljudi koji svakodnevno plove jezerom, to nije izolovan slučaj.
“Najmanje tri metalna plovila su u proteklih dvije godine završila na dnu jezera, samo što, srećom, nije bilo tragičnog ishoda. Na jednom se feler dogodio tokom redovne plovidbe jer je popustio var na spojevima, a samo dan ranije činilo se da je sve u redu”, kazao je Pobjedin sagovornik, navodeći da kod tog tipa brodica treba naročito biti obazriv.
Prema njegovim riječima, teško da bi se početkom februara na Vranjini dogodila tragedija da je umjesto metalnog, putnike prevozio tradicionalni drveni čun ili neko plovilo sličnog tipa, koje bi makar dalo kakvu-takvu šansu putnicima da se pridrže i održe na vodi dok ne pritekne pomoć.