90 krvavih dana. I koliko još?

Piše: Boban Batrićević

Juče se navršilo 90 dana od varvarskoga napada Rusije na Ukrajinu. Tri mjeseca ukrajinski narod bori se za opstanak. Po svim segmentima koji prate sukob – civilnim i vojnim žrtvama, materijalnom razaranju, ekonomskim posljedicama i uticaju na životnu sredinu – može se zaključiti da se radi o „totalnom ratu“ i nastojanju Rusije da uništi samu bit Ukrajine. Zapravo, radi se o pokušaju ubistva cijele jedne nacije. S predumišljajem.

Ruski napad nije došao iznenada. On je planiran godinama – gotovo decenijama, i plod je ruske vizije toga dijela Evrope. Shvatanja podržavalaca ruske agresije počivaju na jednostranoj i imeprijalističkoj tezi „istorijskoga prava“ Rusije na ukrajinski prostor. Na toj opakoj premisi izgrađena je vremenom cijela jedna nakaradna politička filozofija koja negira činjenice i opstanak alternativnoga mišljenja. U svome meritumu to razmišljanje sadrži nacionalističku koncepciju teritorije i krvnih zrnaca te ne funkcioniše u okviru realnoga već izmaštanoga istorijskog vremena. Zato su zagovornici Putinova napada ubijeđeni u ono što govore: da ukrajinska istorija, nacija i kultura ne postoje, iako se radi o narodu od nekoliko desetina miliona i bogatoj istoriji i kulturi starijoj od milenijuma. Tu „rusku istinu“ čiju je pogrešnost detaljnije podvrgnuo kritici filozof Slavoj Žižek u tekstu „Od Hladnog rata do vrućeg mira“ slikovito opisuje Putinov dvorski guru Dugin koji je još 2016. godine izjavio: „Postmodernost pokazuje da je svaka takozvana istina stvar uvjerenja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da se definiše istina. Dakle, imamo našu posebnu rusku istinu koju vi morate da prihvatite… Ako Sjedinjene Države ne žele da započnu rat, treba da priznate da Sjedinjene Države više nijesu jedinstveni gospodar. U Siriji i Ukrajini Rusija kaže: ‘Ne, vi više niste gazda’. Postavlja se pitanje ko vlada svijetom. Odgovor može dati samo rat.“

I rat je počeo. Ono što su on i ostatak intelektualne ruske elite iz naučnih, obrazovnih, kulturnih i duhovnih institucija bliskih Putinovu razmišljanju zagovarali u svojim djelima, ruski su tenkovi, avioni, artiljerija i oružje za masovnu destrukciju sproveli na terenu.

No, jedna ih je stvar prevarila. Potcijenili su Ukrajinke i Ukrajince, baš one za koje tvrde da ne postoje kao nacija i da nemaju kulturu. Na rusko iznenađenje, a osobito na iznenađenje od ruskoga gasa i kapitala korumpirane Evropske unije te čitavoga svijeta, Ukrajina je uspjela zaustaviti ruske napade. Uz velike žrtve i napore. Prvih dana, dok se Evropa avizala, Ukrajina je bila sama. I izdržala. Ključ njihovih uspjeha bila je želja za slobodom i odbranom svojih domova. Oni, za razliku od Zapadne Evrope, poznaju „rusku istinu“ jer ih je ta „istina“ ubijala, asimilovala, potkradala i ponižavala kroz cijelu istoriju. I bili su svjesni da iza mnogo režanja, što je Putin činio posljednjih godina, zapravo leži i ruska slabost. Evropino ranije drhtanje na Putinovu pojavu neodoljivo podśeća na Kišovu priču „Mehanički lavovi“, đe navodi slučaj kako su nekad ruski vladari „da bi plašili svoje posetioce, prikrivali pod svojim prestolima mehaničke lavove čija dužnost bejaše da zareže u pravi čas i na pravom mestu tokom razgovora.“ Ukrajina je taj mehanizam davno provalila. Zato je sad simbol slobodarskoga svijeta.

Andrej Nikolaidis je povodom rata u Ukrajini nedavno izjavio da je odnos prema tome sukobu zapravo etički test našega vremena. I zbilja, ništa toliko dobro ne filtrira stanje u društvu i ne kristalizuje sliku o tome „đe je ko“ i „kakav je ko“ kao stav o Ukrajini. Podržavati rusku agresiju, navijati za Rusiju, isticati ruske ubilačke simbole „Z“ i „V“ te onanisati nad Putinovim propagandnim klipovima danas znači ići unazad, u anticivilizaciju, u antiprosvjetiteljstvo. U mrak.

Zato ukrajinsku borbu za slobodu crnogorski narod nikad neće zaboraviti!

Slava Ukrajini! Herojima slava!