Nešto kao fleš: Svirajte sad, koliko hoćete

piše: Željko Vukmirović

Sve što se ovih dana može čuti na račun Crne Gore, a upućeno od strane srpskog političkog vrha, Srpske pravoslavne crkve, te prosrpske opozicije u Crnoj Gori, zvuči samo kao nerasprodata zaostavština s početka ’90-tih godina prošlog vijeka.

Nešto kao „oldies“ hitovi.

Pa, ko kupi, samo će se potrošiti.

Uistinu, svo to crnogorsko srbovanje poodavno je prepoznato kao interesna kategorija koja je, a zahvaljući srpskim nacionalističkim akterima, bila i ostala važeće naplatno sredstvo za sve aktivnosti prosrpskih stranaka u Crnoj Gori. Čista računica. I, svakako, interes. Lični, ponajprije. A na koji ste vi mislili?

Pa, ako smo to već apsolvirali, što bi se u daljem tekstu ustručavali?

Dosjetka crnogorskih opozicionih političara o tome kako najviše para ima tamo gdje se spominje srpsko nacionalno biće predstavlja samo istinsku prečicu do ostvarenja pristojne zarade.

Naravno, nisu oni krivi.

Ima tih opcija u zemlji Srbiji, među onima koji još gaje sasvim izvjesne nade o teritoriji Crne Gore. I njeguju to svakodnevnim objavama. Poput one kako je Boka Kotorska “najlepši deo Srbije”. Ipak, za sve sljedeće godine, osnovana je pretpostavka da će nakon donešenja novih crnogorskih zakona, izgovarači svih tih izjava, Crnu Goru gledati samo na razglednici.

I to ne zato što će u Crnoj Gori nešto biti izmišljeno, već samo zato što će biti preuzeti evropski zakoni i pravila.

U prevodu, vidimo se do donošenja zakona…

A da su zakoni na pragu od kuće, svjedoči i beskrajna nervoza, u prvom redu srpskih političara, pa Srpske pravoslavne crkve, a onda i prosrpske opozicije u Crnoj Gori.

Jer, sve se vraća, sve se plaća.

Uostalom, šta mislite, kako bi to izgledalo ili se zvalo, kada bi se mi u Crnoj Gori sada odredili prema Srbima, kao što su se to oni odredili prema nama, prije sto godina?

E pa, stvar je u tome što bi Crnogorci, zasigurno bili proglašeni za genocidan narod.

A o tome, kakva imenovanja sljeduju Srbima, ili samo njihovom političkom vrhu, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prosrpskoj opoziciji u Crnoj Gori, zaista nije crnogorska briga.

Ova politička skupina samo voli da dijele lekcije drugima. Posebno u vremenu kada ih istorijske lekcije sustižu. A i sva činjenja u korist štete nekom drugom.

Istaknuta figura tim povodom pripada svakako ovovremenskom glasnogovorniku i srpskom patrijarhu Irineju. Jeste, istom onom što je sredinom 70-tih godina prošlog vijeka bio ekonom u manastiru Ostrog. Kakvo zanimanje, sunce ti…No, baš u isto vrijeme kada je tamo kao monaški predavač bio niko drugi do sadašnji crnogorski vladika Mihailo.

A onda, kako je Mihailo samo primjetio da se pare iz tog izvora tiskaju u džakove, te ćeraju za Srbiju, očigledno da se baš i nije uklapao u tu ekipu. Poslije već znate šta se dogodilo. Po Mihailu, ka’ po pranju. SPC nije birao načina da isprlja svog dojučerašnjeg sveštenika iz manastira Ostrog. Ali im je zato taj manastir ostao najvećim prihodom zarade, ikada.

Crnogorski vladika Mihailo je rekao samo da je SPC dobro organizovano preduzeće koje se bavi privrednim poslovima. Ništa više. Niti manje.

Slično je i sa slanjem crnogorskih vojnika na Kosovo. Tačnije, njima dvojicom.  Nego, istini za volju, samo jedan ide u Prištinu, drugi ide u Skoplje. A to su već poprilično legitimne dvije države, jel’ znate to?

Zato, na sve komentare o Crnoj Gori upućene od strane srpskog političkog vrha, te Srpske pravoslavne crkve, a onda i prosrpske opozicije u Crnoj Gori, biće da su one gusle koje je srpskom predsjedniku poklonio političar koji nije prešao cenzus, najrečitije.

Svirajte sad, koliko hoćete.

 

 

Komentari

avatar