Zašto Putin monopolizuje pobjedu nad nacističkom Njemačkom

Piše: Mansur Mirovalev

 “Na Berlin!“, „Možemo to ponovo uraditi!“, „Djede, hvala za pobjedu!“, ovo su samo neki od najupečatljivijih slogana koji se mogu pročitati sa naljepnica na automobilima u Rusiji gdje je 9. maj i slavlje zbog predaje nacističke Njemačke postao skoro pa religiozni javni događaj.

Predsjednik Vladimir Putin promovira slavlje ruske „pobjede nad fašizmom“ kao prikaz vojne sile i moralne nadmoći Moskve. Čini se, također, kako nastoji staviti monopol na pobjedu nad nacističkom Njemačkom umanjujući uloge drugih nacija u trijumfu nad Adolfom Hitlerom.

Milioni slave Dan pobjede marševima u kojima nose portrete pretaka koji su se borili u ratu u kojem je SSSR platio danak sa 27 miliona života. Djeca iz škola i vrtića nose uniforme iz Drugog svjetskog rata, nastupaju na amaterskim koncertima, nose cvijeće na najbliže spomenike palim herojima i jedu „ručak sa bojnog polja“ – heljdu i konzervirano meso.

Moskovski patrijarh Kiril, čelnik Ruske pravoslavne crkve, poredi ovaj praznik sa Uskrsom jer oba slave „pobjedu nad smrti i razaranjem“.

Glavna stavka Dana pobjede je vojna parada kroz Crveni trg u Moskvi koja se prenosi na TV, a gdje mlažnjaci nadlijeću sinkronizirani marš vojnika, tenkova, sistema zračne odbrane i nuklearnih raketa. Ove je godine Kremlj potrošio 100 miliona rubalja (1,36 miliona dolara) na avione koji su prskali nebo sa srebno jodidom kako bi se spriječila kiša.

Putin prati paradu sa podija, okružen liderima koji su bliski Moskvi i potom drži govor kojim testira veze Kremlja sa Zapadom, uključujući saveznike iz Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju

Zajedno ili ne?

Uz Putina su na paradi 2005. stajali čelnici približno 50 država, iz SAD-a, Njemačke, Francuske, Italije, Kine, Indije, Japana… Među prisutnima su bili tadašnji predsjednik SAD-a George Bush, bivši predsjednik Kine Hu Jintao, francuski Jacques Chirac, bivši indijski premijer Mahmohan Singh i tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Annan.

Putinov govor je tada prikazivao prozapadni stav Moskve:

„Mi nikada ne dijelimo pobjedu na našu i njihovu i uvijek ćemo se sjećati pomoći Saveznika – SAD, Velike Britanije, Francuske i drugih država iz koalicije protiv Hitlera.“

Ove godine, nakon deset godina sve jačih tenzija sa Zapadom i ostracizma zbog aneksije Krima, Rusija je simbolično bila sama.

„Naš narod je bio sam, sam na mukotrpnom, herojskom i požrtvovanom putu ka pobjedi“, istakao je on, stojeći uz rumeni zid Kremlja, govoreći desetku veterana krhkog zdravlja, a uz njega je bio samo jedan strani lider – tadžikistanski predsjednik Enomali Rahmon.

Proteklih godina, Kremlj je taktički utišao javne rasprave o savezničkom doprinosu pobjedi, kao i o programu „Lend-Lease“ kojim je Washington poslao ogromnu pomoć Sovjetima tokom Rata. Još jedan tabu je i pakt o nenapadanju iz 1939. između Moskve i nacističke Njemačke koji je pomogao Hitleru da počne rat, dok je sovjetski lider Josif Staljin anektirao istok Poljske.

Nema poređenja Staljina i Hitlera

Narednih dana, ti tabui će biti ovjekovječeni kao zakoni, a poznati filmovi kao „Spašavanje vojnika Ryana“ mogli bi se tumačiti kao negiranje „odlučne uloge sovjetskog naroda u pobjedi nad nacističkom Njemačkom ili humanitarne misije SSSR-a u oslobađanju evropskih nacija“.

Ovo su riječi iz zakona koji je Duma, ruski donji dio Parlamenta, usvojio u prvom čitanju 25. maja. Ovaj zakon zabranjuje poređenja politika Staljina i Hitlera iako generacije historičara obojicu gledaju kao zloglasne tirane.

Oni su „demoni blizanci 20. stoljeća, odgovorni iz različitih razloga i na različite načine za više nasilnih smrti nego bilo koji ljudi u historiji“, napisao je 2004. britanski historičar Richard Overy.

Iako zakon ne sadrži krivičnu kaznu, on bi mogao dovesti do zabrane bezbrojnih umjetničkih djela i historijskih knjiga.

On, također, govori jasno i glasno u kakvom okruženju Putin želi da Rusi žive. Kremlj predstavlja današnju Rusiju kao bastion tradicionalnih vrijednosti pod opsadom zapadnih zavjerenika, navode kritičari.

„To je savršen prikaz tvrđave pod opsadom – sa briljantnim idealima koji se moraju braniti, zbog kojih vrijedi patnja, a čije je odbacivanje sramotno“, za Al Jazeeru govori Sergej Bižjukin, opozicijski aktivista iz zapadnog grada Rjazana.

Dok 54 posto Rusa smatra kako takva propaganda „uništava njihova duhovna uvjerenja“, 60 posto njih vjeruje kako „grupa ljudi želi ponovo napisati rusku historiju i umanjiti rusku veličinu“, pokazuje anketa VTsIOM-a iz jula 2020.

Staljin je dio slavlja Dana pobjede.

„Ideološki i religiozno, to opravdava Putinovu diktaturu i zločine koje je počinio“, kaže Bižjukin čiji je pradjed Ivan Karitonov smaknut 1937. godine zbog „antisovjetske propagande“ na vrhuncu Staljinovog Velikog terora.

Karitonov je pravio opremu za konje i pet njegovih sinova je ubijeno u ratu; on je preživio samo zato jer je bio previše star da bude vojnik.

Bižjukin je 2019. pobjegao iz Rusije jer se bojao da će ga progoniti zbog pokušaja da se kandidira za predsjednika, a to je bio javni nastup koji je napravio „kako bi pokazao da svaki građanin ima pravo da bira i da bude biran“, ističe.

Siloviki

No, zašto je Kremlj izabrao Dan pobjede za ujedinjenje Rusa?

„Da nam upravljaju civili, oni bi izmislili nešto drugo, no nama upravlja siloviki (pripadnici snaga sigurnosti)“, kaže za Al Jazeeru bivši zastupnik i borac za ljudska prava Lev Ponomarjov.

Putin je proveo svoje formirajuće godine kao špijun KGB-a u Istočnoj Njemačkoj i brojne njegove kolege su postali čelnici, šefovi državnih korporacija ili moćni oligarsi.

Putin kultivira veze sa Berlinom u kojem centristički političari stavljaju prioritet na veze sa Moskvom dijelom zbog svega onoga što je sovjetska Rusija pretrpjela tokom rata. Ovaj prioritet znači žmirenje na kršenje ljudskih prava i druge slične aktivnosti, navodi Nikolay Mitrokhin sa Univerziteta Bremen.

Međutim, Berlin se usprotivio podršci koju Moskva pruža evropskim ultranacionalistima, euroskepticima i separatistima – među kojima ima onih koji idoliziraju Hitlera.

„Iako priznaje njemačku odgovornost za Drugi svjetski rat i zločine počinjene protiv naroda SSSR-a, Njemačka odbacuje ruske pokušaje da na tome stvori osnovu za nacionalističku, antievropsku ideologiju“, govori Mitrokhin za Al Jazeeru.