Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Zapad ne smije popustiti Putinu jer to vodi u rat!

Ruski zahtjevi sada sablasno liče na Hitlerove prema Čehoslovačkoj 1938. godine, ali za razliku od Evrope 1938., kolektivna snaga Transatlantske alijanse daleko nadmašuje rusku. Poslušati pozive na smirivanje bilo bi, da citiram francuskog državnika iz 19. vijeka Talleyranda, gore od zločina, već prije (tragična) greška.

Piše: Stephen Blank

Po drugi put ove godine, predsjednik Vladimir Putin rizikuje rat s Ukrajinom kako bi uništio njenu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Ranije u proljeće, mobilizovao je oko 100.000 vojnika na granici, ali ih je povukao na kratku (relativno govoreći) razdaljinu, ostavljajući njihovu opremu na mjestu.

Sada je ponovo mobilizovao oko 114.000 vojnika, uključujući elitne jedinice, a američke obavještajne službe upozoravaju saveznike da bi na zimu mogao izbiti rat. Rusija je takođe dramatično pojačala svoju retoriku i tvrdi da je pod prijetnjom Ukrajine i Zapada. Zaista, Putin je rekao Odboru za vanjsku politiku da će Rusija nastaviti s prijetnjama i podizanjem tenzija jer samo to odvraća Zapad od navodnog napada na Rusiju.

Uprkos izjavama francuskih i američkih čelnika o njihovoj “gvozdenoj podršci” suverenitetu i integritetu Ukrajine i signalima povećane britanske i evropske podrške, novi članak u Politico Samuela Charapa iz Rand Corporation sada zagovara ono što se može nazvati samo politikom smirivanja SAD. Ono što je posebno zabrinjavajuće je to što se u Beltwayu vjeruje da je članak probni balon koji su pustili članovi Bidenove administracije kako bi opravdali dogovor s Putinom na račun Ukrajine. Da bi izbjegao rat, Charap se zalaže za prisiljavanje Ukrajine na ustupke na osnovu sporazuma iz Minska iz 2015. godine, koje sama Rusija nikada nije ispunila.

Stephen Blank

Ne bi trebalo biti sumnje u to šta bi to uključivalo. Kao što Charap navodi, Minsk je bio “pobjednički mir, koji je Rusija u suštini nametnula Ukrajini „pred uperenom cijevi”. U zamjenu za još uvijek neispunjeni mir s Rusijom, od Ukrajine se zahtijevalo da postane de facto konfederacija sa pobunjeničkim snagama u Donbasu, gdje bi oni dobili poseban status koji bi Kremlju dao trajnu polugu kojom može uništiti ili paralizovati ukrajinsku državu. Nijedna zemlja nikada nije prihvatila uslove ovog sporazuma – Rusija je držala svoje trupe i teško naoružanje blizu linije fronta, što je direktno kršenje sporazuma, dok je Ukrajina odbila da izvrši samoubistvo vlastite države.

Putin je bijesan što se Ukrajina neće povinovati i što je postala mnogo jača i kohezivnija, s popularnim predsjednikom i vojskom prekaljenom u borbi. Štaviše, činjenica da je Ukrajina dobila mnogo jaču američku i evropsku podršku, da se NATO počeo ponovo naoružavati, kako bi se osjetilo njegovo prisustvo u Crnom moru i navodna prijetnja Bjelorusiji, razbjesnila je Putina i njegove lakeje. Iako ruski predsjednik može odisati samopouzdanjem dok on i njegovi pomoćnici u više navrata tvrde da je Evropa slaba, dekadentna i korumpirana, u stvari, nedavni događaji, ma koliko nedovoljno uočljivi bili, razotkrivaju lažnost takvih tvrdnji.

Trenutna situacija stvara zabrinjavajući niz problema za Rusiju i njenog bjeloruskog saveznika. Aleksandar Lukašenko nema alternativu u Bjelorusiji osim da još više provocira Evropu ili preda nezavisnost svoje države Rusiji, koja u međuvremenu priznaje da plima okolnosti sada ide protiv takvog razvoja događaja. Siguran signal je produžena lista zahtjeva iza prijetnji ratom:

  • Primorati Ukrajinu da sprovede sporazume iz Minska, bez prisiljavanja Rusije da učini isto,
  • Prekinuti napore da se Ukrajina integriše u Zapad i NATO, i efektivno ustupi svoje suverenitet, bilo kao vazalna država ili kroz uniju sa Ruskom Federacijom,
  • Prekinuti podršku Zapada demokratskoj većini u Bjelorusiji, ostavljajući je kao ruski satelit ili dozvoljavajući inkorporaciju u Rusku Federaciju,
  • Ukloniti američke taktičke nuklearne projektile i raketnu odbranu iz Evrope,
  • Završiti misije NATO-a u Crnom moru i priznati ruski primat,
  • Suzdržite se od kritika ubrzanog usmjeravanja Rusije prema totalitarnoj upravi,
  • Ukinuti sankcije Rusiji,
  • Dati upotrebnu dozvolu za Sjeverni tok 2 kršenjem zakona i pravila Njemačke i Evropske unije,
  • Uzdržite se od miješanja u nastojanja saveznika koje podržava Rusija da intervenišu u Bosni, efektivno okončavajući Dejtonski mirovni ugovor iz 1995. godine i omogućavajući Republici Srpskoj da se odcijepi,
  • Prihvatiti pravo Rusije da interveniše na globalnom nivou kako bi ostvarila svoje interese, kao što to već čini, na primjer u Africi.

Drugim riječima, ruski zahtjevi idu dalje od prisiljavanja Ukrajine na ukidanje ukrajinske državnosti. Ono što traži nije ništa manje od razgradnje posthladnoratovskog sistema. To bi Putinu dalo mogućnost da djeluje u inostranstvu kao kod kuće, tj. uz potpunu autokratsku slobodu. Prekinuo bi međunarodni poredak zasnovan na pravilima i novi centralni stub globalnog poretka bio bi  „sila čini pravo“.

To bi bile posljedice pridržavanja Charapovog savjeta. A kakve bi bile koristi? Sugeriše se da bi to moglo donijeti ograničeni sporazum o cyber kriminalu ili klimatskim promjenama, kompromis koji nema mnogo smisla. Budući da ruska vlada ima bliske veze sa organizovanim kriminalnim grupama u zemlji i inostranstvu, i pošto vodi kriminalne hakerske grupe, sporazumi o cyber kriminalu su samo komadići papira koji se mogu opozvati kad god Kremlju to odgovara. Što se tiče klimatskih promjena, njihova hitnost ne opravdava stavljanje miliona slobodnih ljudi pod rusku represiju i, kao što pokazuje Putinovo odbijanje da prisustvuje konferenciji COP26, zemlja zadržava ogromno oslanjanje  i ljubav prema „politici i ekonomskoj moći ugljovodonika“. Kremlj ne bi digao ruke od svojih rezervi plina i nafte – isto kao što ne bi digao ruke od nuklearnog naoružanja.

Predaja Ukrajine Rusiji bila bi pogubna za Zapad. Poput Katarine Velike, Putin već implicitno tvrdi da ne može braniti svoje granice bez njihovog proširenja, tako da Ukrajina teško da bi bila njegov konačni teritorijalni zahtjev u Evropi.

Ruski zahtjevi sada sablasno liče na Hitlerove prema Čehoslovačkoj 1938. godine, ali za razliku od Evrope 1938., kolektivna snaga Transatlantske alijanse daleko nadmašuje rusku. Poslušati pozive na smirivanje bilo bi, da citiram francuskog državnika iz 19. vijeka Talleyranda, gore od zločina, već prije (tragična) greška.

Činjenica da ovo čak i treba reći je neobična, ali se čini nužna: ako SAD pristanu na ovu ucjenu, to će biti prvi korak ka uništenju evropskog statusa quo i prihvatanju da su ruske prijetnje ratom veći politički imperativ od dugogodišnjih američkih garancija u Evropi i izvan Evrope i jačanje ruskog despotizma koji „nudi imperijalni cirkusi, a ne osigurava hljeb“, pa čak, kao što tok pandemije jasno pokazuje, ne pruža ni usluge javnog zdravstva.

Kao i 1938. godine, sklapanje takvog sporazuma otvorilo bi put novoj agresiji i ratnim prijetnjama, istovremeno potkopavajući ideal jedinstvene i slobodne Evrope, dok bi zapravo rat učinio vjerovatnijim u budućnosti u kojoj će evropska odlučnosti i sposobnosti biti dodatno narušeni.

Ako je zaista pozicija SAD-a prodaja Ukrajine, kao što je Britanija učinila 1938. godine Čehoslovačkoj, ona će biti suočena, kao što je Churchill rekao, s izborom između sramote i rata. I sada, kao i tada, nakon što je izabrala sramotu, ipak će imati rat. Svakako možemo bolje od bezumnog ponavljanja gluposti i tragedija iz prošlosti.

Stephen Blank je viši saradnik na Institutu za vanjsku politiku

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve