VURUŠIĆ: U sve osvajačke pohode Putin je krenuo u gotovo istom trenutku, koja teritorija je sljedeća?

Piše: VLADO VURUŠIĆ, Jutarnji list

Putinov osvajački olimpijski ciklus se nastavlja. Nakon svakih Olimpijskih igara, čini se, treba drhtati. Sve je kod Putina isto. Nema puno improvizacije. Nakon pekinških Igara 2008. godine priznao je nezavisnost gruzijskih odmetnutih pokrajina Južne Osetije (Gruzija je htjela nekom vrstom Oluje vratiti tu teritoriju) i Abhaziju (nju u paketu, iako tamo tada nije bilo gruzijskih pokušaja oslobađanja), a zatim je čekao da završe Igre u rezidencijalnom gradu Sočiju kako bi anektirao Krim u martu 2014. godine. Sada je nakon još jednih Igara u Pekingu priznao “nezavisnost” fantomskih proruskih područja na jugoistoku Ukrajine – Donjecka i Luganska.

Neki ruski mediji početkom Olimpijskih igara navodili su da je kineski predsjednik Xi Jinping zamolio Putina da ne interveniše tokom Igara, na što je, čini se, Putin pristao, iako su to ismijavali prokremaljski mediji. “Srijedom se ne vode ratovi”, kako je govorio Sergej Lavrov, prvi Putinov diplomata (Amerikanci su najavljivali ruski napad u srijedu 16. februara), ali, očito, počinju u noćnim satima utorka.

Naime, u utorak 20. avgusta 1968. godine počela je invazija na Čehoslovačku, a u utorak 25. decembra 1979. godine počeo je i napad na Afganistan. Sada je na prelasku s već izmoždenog ponedjeljka 21. februara na tmurni utorak 22. februara – praktički anektiran Donbas. Putin nije izmišljao toplu vodu, ponovio je sve kao i 2008. godine. On je postupio s Ukrajinom isto kao i s Gruzijom te sličan scenario možda čeka i Moldaviju, ali i neke druge postsovjetske države koje se drznu ići tim putem.

Repriza 2008.

Iraklij Garibašvili, gruzijski premijer, rekao je da sve ovo “podsjeća na 2008. godinu”, istakavši da Rusija nastavlja kršiti “međunarodno pravo” i da međunarodna zajednica treba reagovati, kad već nije imala snage tada. Možda će na red, kako smo rekli, doći i moldavska otpadnička proruska teritorija Pridnjestrovlje. Zapravo je poslao poruku da neće trpjeti bilo kakvo iskakanje u svom dvorištu, koliko god ga to stajalo, bilo izolacije Rusije, bilo razornih sankcija. Koliko će ga ovo političko ponavljanje, nekakav “déjà vu” stajati, vidjećemo, ali kako kaže ruski politolog Stanislav Belkovski – ruska elita nije se pretrgla i stalno ponavlja iste greške ili zahvate za koje im se čini da su efikasni.

Rusija, naime, nije dobila sankcije zbog Osetije i Abhazije, a zbog Krima samo blaže, smatrajući da je Evropi Rusija ipak važniji trgovinski partner od Ukrajine. Vidjećemo hoće li mu i ovo proći. Njemački kancelar Olaf Scholz odgodio je izdavanje upotrebne dozvole za Sjeverni tok 2, koji je stajao Rusiju desetine milijardi dolara, a nadala se da će tim plinovodom osigurati izvoz plina u Evropu duže vrijeme i pojačati ekonomske veze najprije s EU i Berlinom.

Sada je očito sve dovedeno u pitanje. No, Putin traži pismeno izjašnjenje od Zapada da Gruzija i Ukrajina, kao i ostale zemlje bivšeg SSSR-a, neće postati dio NATO-a, zbog vlastite sigurnosti. Putin je na neki način od bliskih naroda i zemalja, pogotovo Ukrajinaca, ali i Gruzijaca, tom svojom politikom pridonio njihovim nacionalnim i državotvornim emancipacijama te odbacivanjem Moskve kao nekog svog “Commonwealtha”, kako su u Kremlju i zamišljali područje bivšeg SSSR-a nakon raspada. Osetijsko-abhaški scenario prekopirao je na Donbas – prvo je tamošnjim stanovnicima masovno podijelio rusko državljanstvo pa im i omogućio glasanje na ruskim izborima, zatim im je priznao nezavisnost i na neki način postali su dio Rusije. Tako će i devastirani Donbas pasti na leđa ruske blagajne.

Život na dotacijama

Kao što i Krim iziskuje ulaganje velikih sredstava jer je na dotacijama, zbog lošeg snabdijevanja vodom i strujom koja je dolazila iz Ukrajine. Turizam od kojeg je živjela regija, što zbog pandemije, što zbog nepriznavanja drugih država, praktički je propao, a i proizvodnja vina i poljoprivrednih proizvoda nema izvoza u tolikoj mjeri kao što je bilo prije. Sada sve ide samo u Rusiju, kažnjavanjem bivših postsovjetskih republika koje su se, prema njegovom mišljenju, drznule okrenuti od Moskve prema Washingtonu, vječnom neprijatelju.

Putin i njegova politička kremaljska elita ne jednom su govorili da je najveća tragedija 20. stoljeća raspad SSSR-a, pa i najveća tragedija ruskog naroda. Velikodržavni ruski mentalitet ne može podnijeti da su neki narodi koji su bili dio ruske imperije, bilo carske, bilo komunističke, u kojoj su Rusi bili stožerni narod, nakon raspada SSSR-a odjednom okrenuli leđa Rusiji i Rusima. Stoga Putin u govoru nije mogao obuzdati prezir prema nezavisnoj Ukrajini (ruski mediji s omalovažavanjem koriste termin “nezaležna” (nezavisna) umjesto Ukrajina, otprilike kao kad provučićevski mediji o Hrvatskoj govore kao “Lepoj njihovoj”).

Prisjetimo se i tragikomičnog snimka na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Pekingu kad je Putin u svečanoj loži “na trenutak zaspao” upravo kad su na stadion prolazili ukrajinski sportisti. Nezavisnost, praktički bivših kolonija, za velikodržavnu rusku elitu vrlo je bolno, pogotovo kad je riječ o Ukrajini i Ukrajincima, narodu koji je praktički bio asimiliran i dobrim dijelom rusificiran, doživljavao se kao nastavak ruske tradicije i istorije (Putin je to i govorio u svom, kako tamošnji mediji govore, istorijskom epohalnom govoru o priznavanju Donjecka i Luganska) – i danas velika većina Ukrajinaca govori ruskim jezikom.

Ukrajinstvo kao folklor

Ukrajinstvo se uvijek doživljavalo kao folklorna i zavičajna, ne nacionalna i identitetska odrednica. I tu izbijaju mnogi problemi. Putin je govorio o Ukrajini kao o slučajnoj, nerealizovanoj i vještačkoj tvorevini, a u svom govoru za njeno nastajanje optužio je boljševičkog vođu Vladimira Iljiča Lenjina, rekavši da je on “arhitekta savremene Ukrajine” i to “oduzimanjem ruske teritorije”.

Ukrajina im je važna i zbog toga što se ruska državnost naslanja i ima ishodište u srednjovjekovnoj istočnoslavenskoj državi nastaloj u Kijevu, Kijevska Rus, pa se ukorijenila poštapalica – “Kijev, majka gradova ruskih”, koju je izgovorio knez Oleg, ali prema istorijskom tumačenju, ona zapravo znači da je tom izjavom on Kijev proglasio sjedištem tadašnje države. Putin je i rekao da je Ukrajina, pa i SSSR zapravo “istorijska Rusija” koja se raspala zbog grešaka boljševika u raznim godinama vladanja. I iz tog razloga Rusiji je Ukrajina vrlo bitna kao “produžetak ili nastavak ruske istorije”.