Pitanje kupovine ovoga kluba izašlo je izvan okvira sportskog takmičenja, a razlog je novi vlasnik. Saudijskog princa brojni mediji i različite organizacije terete za najteže zločine prema svojim i stranim državljanima. Neke od optužbi su da je on autor najveće humanitatne krize današnjice – rat u Jemenu, da vrši javne egzekucije i mučenja u Saudijskoj Arabiji, da nema slobode u državi kojom upravlja i da pere novac ulaganjima u sport. Bez da ulazimo u sve optužbe, posebno zbog činjenica da su se slične stvari odvijale i prije njegovog dolaska na vlast, posvetimo pažnju njegovim idejama zbog kojeg su, takođe različiti mediji sa Zapada, predstavili kao čovjeka koji će promijeniti konzervativno kraljevstvo. Vizija 2030 je projekat koji je star već pet godina, a sada bi trebao ući u fazu kada dobije svoje konačne obrise, prenosi Slobodna Bosna.
Nafta neće teći vječno
Kada je Mohammed bin Salman u jednom intervjuu s početka ove godine mjeseca iznio nove informacije o Viziji 2030, strateškom okviru za smanjenje zavisnosti Saudijske Arabije od nafte, te diverzifikaciju njene ekonomije, njegov optimizam je bio znatno prigušeniji nego pri njegovom lansiranju prije pet godina. Ovo teško da je prvi pokušaj ekonomske tranzicije u Kraljevini, niti je, na bilo koji način, jedinstven slučaj u regiji.
Iza zaista spektakularne fasade, Vizija nastoji postići nekoliko opipljivih ekonomskih rezultata. Samu srž programa čine spektakularne najave o novoj infrastrukturi. Glavni među megaprojektima je NEOM, ogroman grad veći od cijelog Kuvajta, s posebnom ekonomskom zonom koja bi se trebala fokusirati na biotehnologiju, robotiku i zelenu energiju. Plan takođe uključuje “Liniju”, 170 kilometara dug grad unutar NEOM -a predviđen za milion stanovnika.
U određenoj mjeri, cijeli projekat je prepun uobičajenog prenaglašenog entuzijazma sa sklonošću prema PR-trikovima. NEOM bi naime trebao imati leteće taksije i neku vrstu vještačkog Mjeseca. No, u slučaju Saudijske Arabije, politička previranja stvaraju dodatnu neizvjesnost: NEOM je narušen ubistvom novinara Washington Posta Jamala Khashoggija i iseljavanjem jednog cijelog beduinskog plemena u svrhu projekta.
Osim ovih skandala, strana ulaganja u zastoju su i zbog ultrakonzervativne klime u zemlji, koja, uprkos nedavnim reformama, ostaje najrestriktivnija u regiji. Na primjer, neboderi u finansijskoj četvrti Kralj Abdullah i dalje su uglavnom prazni, dijelom i zbog toga što Rijad jednostavno nije privlačan zapadnjacima. Jedan od glasina je da će saudijska vlada u ovu svrhu dozvoliti upotrebu alkohola kako bi privukla strane bankare i poslovne ljude, slično kako je nedavno ukinula zabranu rada kina te proslavu Svetog Valentina.
Ograničenja poput ovih muče i turistički sektor kojim još uvijek dominira hadž. Vlada to želi iskoristiti povezivanjem hodočašća s odmorom. Od 2019. godine vlada takođe izdaje vize “sekularnim” turistima i najavljuje velike planove za ultra-luksuzna odmarališta poput AMAALA-e, drugog projekta u sklopu Vizije 2030. Ova turistička područja, zajedno s odvojenim aerodromima, biće prikladno udaljena od očiju saudijskog stanovništva i vjerovatno će ublažiti stroge društvene propise u pogledu miješanja polova, odjeće, zabave i alkohola. Ova probna i selektivna društvena reforma, međutim, stavlja saudijsku vladu u tešku situaciju, jer će stalno ublažavanje ovih normi ili rješenje “jedna zemlja-dva sistema” neizbježno izazvati nezadovoljstvo i otuđiti konzervativnije slojeve stanovništva.
Kao na Zapadu
Konzervativne norme takođe otežavaju privlačenje strane radne snage potrebne za njenu ekonomsku transformaciju. Vlada pokušava bolje privući i zadržati strane radnike, pa je nedavno relaksirao svoj sistem kafala (radno sponzorstvo), koji sprečava radnike-migrante da, između ostalog, otvore bankovne račune, promijene posao ili napuste zemlju bez dozvole svog kafeela (sponzora). U isto vrijeme, politika tawteena (“nacionalizacije”, lokalno nazvane „saudizacija“ ili nitakat) pokazuje skroman učinak u suzbijanju „eksplozije populacije mladih“ – 67% stanovništva Saudijske Arabije mlađe je od 35 godina, dok je nezaposlenost mladih blizu 30%. Istovremeno se desilo još nešto nezapamćeno, povećanje PDV-a sa 5% na 15% prošle godine, uz najavu da se radi o privremenoj mjeri koja bi trebala trajati do kraja pandemije, no za sada nema naznaka da će to obećanje biti i ispunjeno.
Osim unutrašnjih pitanja, Saudijska Arabija se suočava s oštrom ekonomskom konkurencijom u regiji, a kao glavni rival ističu se Ujedinjeni Arapski Emirati i Dubai kao finansijsko središte regije. Još jedan upečatljiv primjer je Jeddah Tower, čiji je jedini cilj bio nadmašiti Burj Khalifu kao najvišu zgradu na svijetu.
A regionalno takmičenje je tek početak. Prelaskom s fosilnih goriva na visokotehnološke, Zaliv će se transformisati iz velikih riba u ribnjak koji se smanjuje u male ribe u ribnjaku koji se širi, pa će se morati mjeriti s globalnim konkurentima poput Južne Koreje, koja ima približno isti BDP i broj stanovnika, te 14 kompanija među Global 500 magazina Fortune – uključujući tehnološke lidere poput Samsunga i LG-a, te automobilske divove Hyundai i Kia. Zaliv u međuvremenu ima samo jednu kompaniju na toj listi: državnu naftnu korporaciju Saudi Aramco.
U želji da prežive u novim uvjetima, vlade zemalja Zaliva se naprosto razbacuju ogromnim količinama novca od nafte. Saudijska Arabija, kao najveći potrošač, najavila je još jedan investicijski program od 1,3 biliona dolara do 2030. No, sam novac nije dovoljan ako završi u istoj staroj slijepoj ulici. Svaka zalivska zemlja mora se osloniti na svoju jedinstvenu prodajnu ponudu. To bi moglo značiti turizam za Oman, ili finansijske proizvode poput islamskog bankarstva i takafula (islamsko osiguranje) za Bahrein. Saudijska Arabija ima najbolje rangirane univerzitete u regiji, poput Univerziteta Kralj Abdulaziz u Jeddhi i Univerziteta Kralj Fahd u Dharanu. Ovo bi mogla biti velika šansa za ekonomiju zasnovanu na znanju, ako se vlada pozabavi s dva glavna pitanja koja sputavaju visoko obrazovanje, nauku i istraživanje u regiji: potrebno je povećati dotok sredstava, što bi se moglo postići preusmjeravanjem sredstava iz budžeta za vojsku, koji iznosi vrtoglavih 8,4% BDP-a.
Mohammed bin Salman možda je u pravu kada tvrdi da Zaliv mora težiti da bude “nova Evropa”. Norveška je, na primjer, jedna od rijetkih zemalja koja se nosi sa takozvanom “holandskom bolešću” (prekomjernim oslanjanjem na jedan ekonomski sektor) kroz visoku produktivnost zemlje, s nekim od najvećih svjetskih BDP-a po stanovniku i standardima blagostanja. No, ako Saudijska Arabija želi izbjeći katastrofu, koncept Mohammeda bin Salmana mora biti drugačiji: umjesto da se troši na megaprojekte i vojsku, suočena s rastućim fiskalnim ograničenjima i regionalnom trkom koju karakteriše taština, fokus se mora premjestiti na konkurentnost, obrazovanje i istraživanje. Povjerenje na polju međunarodnog poslovanja mora se ponovo steći kroz manje institucionalne i političke neizvjesnosti, te veću transparentnost i odgovornost. Najveći izazov ostaje ublažavanje ultrakonzervativnih društvenih normi bez daljeg otuđivanja konzervativnih građana.
Trka s vremenom
Stoga Vizija 2030 nije samo želja saudijskog vladara da se okiti lovorikama velikog ulagača i uticajnog čovjeka. Saudijska Arabija, zaista, treba reforme u mnogim oblastima. Kako će se to izvesti i kada, pitanje je koje je otvoreno. Vrijeme fosilnih goriva, od kojih živi Saudijska Arabija, polako dolazi kraju zbog tendencija na Zapadu, koje je prihvatila i Kina i mnogo drugih država, okretajući se onome što je spodvedeno pod čistu energiju.
Mohammed Bin Salman je suočen sa ovim pitanjima i to ne svojom voljom. Bilo koji drugi saudijski vladar bi danas morao da računa na trenutak kada fosilna goriva prestanu da donose profit. Ignorisanje ovoga problema moglo bi Saudijskoj Arabiji donijeti udare koje ta država ne pamti. Kupovina fudbalskih klubova, organizovanje sportskih takmičenja, ili bilo koja druga aktivnost koja dopire do milijardi ljudi širom svijeta u ovome slučaju samo je pomoćni kolosijek, što će reći da ukoliko se postigne uspjeh u reformaciji kraljevstva to će biti dodatni impuls u razvoju, a ako ekonomska vizija doživi krah svo udvaranje širokim masama širom svijeta postaje novi teg oko vrata.